Connect with us

ZADAR / ŽUPANIJA

FOTOGALERIJA / Fra Matija Jurišić položio svečane zavjete u crkvi sv. Frane u Zadru

Objavljeno

-

foto: Ines Grbić/Zadarska nadbiskupija

Fra Matija Jurišić, član Franjevačke provincije sv. Jeronima, položio je svečane zavjete u Redu Male braće u duhu gesla ‘Evo, sve činim novo!’ (Otk 21,5), za vrijeme misnog slavlja koje je u subotu, 9. rujna, u crkvi sv. Frane u Zadru predvodio fra Tomislav Šanko, provincijal te Provincije.

Provincijal Šanko u propovijedi je govorio o važnosti produbljivanja odnosa i susreta te značajkama čistog srca.

U duhu navještenog evanđelja razmatrao je Isusovu zapovijed ljubavi. „Isus daje zapovijed ljubavi i ta zapovijed počinje s riječju ‘Ostanite u meni’. Evanđelist sv. Ivan apostol često koristi riječ ‘ostati’ kao zamjenu za ljubiti. Taj ‘ostati’ ima svoju cijenu. Što se ide dalje u životu, svatko u svom životu, pa i redovnici, vide da taj ‘ostati’ ima sve veću cijenu, da ta cijena raste.

Taj ‘ostati’ je zapravo ulazak iz zaljubljenosti u ljubav. Ljudi koji su dali obećanje na vječnu ljubav znaju da ljubav nije samo susret. Lijepo je rekao papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici ‘Bog je ljubav’: „Ljubav se može zapovjediti“, baš zato jer ljubav nije samo osjećaj, nije samo kemija – ljubav je i odluka!“ poručio je fra Tomislav.

I polaganjem tih zavjeta slavi se jedna odluka iza koje stoji jedan život, originalna životna priča koju Bog želi podržati, želi dati svoj dio.

„Ali, i s naše strane je naš dio – da ostanemo. Taj ‘ostati’ suprotno je od ‘pobjeći’. Puno puta u životu čovjek ima napast pobjeći. Kad je nešto teško, kad dođe neka prepreka, neke situacije, u redovničkom životu možda neki premještaj, neki subrat, neka situacija, javi se prvi refleks da pobjegnem, da nešto sredim, da ja nešto na svoj način riješim.

Tada zaboravljamo da je možda baš u tom trenutku ispit te ljubavi, da je to šansa. Svaka kriza je šansa da potpuno Bogu kažeš Da. Da produbiš taj Da. Kriza nije nešto negativno, kriza je obrat“ istaknuo je provincijal, rekavši da je „lako staviti habit na sebe. Ali, kad ga stavljaš, svaki dan trebao bi ga iznova staviti i ponoviti taj Da“ potaknuo je fra Tomislav.          

U kontekstu poticaja da čovjek uvijek nanovo obnavlja Da, provincijal je upozorio: „Kad čovjek prestane produbljivati neki odnos, kad jedan odnos više nema težnju da se produbi, taj odnos umre. On umire. On se suši. Isus kaže, ‘Bit ćete moji prijatelji ako činite što vam zapovijedam’. Ne samo ako osjećate, ako to želite – nego, ako činite! To je jako bitno“ poručio je fra Tomislav.

Za primjer kako ljubav nije samo osjećaj, propovjednik je podsjetio kako se majka ustaje noću kad se maleno dijete probudi, iako to ne čini baš veselo, može i s nervozom ustati. „Ali taj čin, iako nema možda nekog velikog osjećaja, itekako je ljubav“ naglasio je fra Tomislav.

Provincijal je fra Matiji rekao da možda nekad nešto neće osjećati, nekad će  ostati, ali ta poslušnost je jako bitna.

„U toj poslušnosti vidi se tko si ti i koliko je duboko tvoje ‘Da’. Isus kaže, ‘Budete li čuvali moje zapovijedi, radost će vaša biti potpuna’. Zašto tu koristi riječ čuvati, a ne vršiti? Zato što čuvaš nešto što je tvoje, što je postalo tvoje. Čovjek čuva nešto što voli. To je jako bitno – radi se o čistoći srca!

Nije dovoljno samo nešto odraditi, nije dovoljno samo nešto učiniti, da osoba umiri savjest. Potrebno je i traži se srce. To je čistoća srca! Čistoća srca je kad osoba svega sebe stavi u ono što radi, živi, čini“ poručio je provincijal Šanko.

Pritom je upozorio: „Mi nekad imamo sterilnu ideju čistoće, uškopljenu čistoću. Kao da je to samo ništa, misao ‘samo ne smijem pogriješiti’. Kao da je Bog protiv strasti!?

U knjizi ‘Trideset stuba do neba’, sv. Klimak lijepo piše i ne govori protiv strasti, nego o borbi za strast. Da osoba cijelu svoju strast usmjeri na nešto što je dobro. Sveci su strastveni ljudi, sveci nisu osobe bez strasti.

Čistoća ne znači neku sterilnost. Čistoća je kad čovjek cijeloga sebe stavi u ono što radi, živi“ poručio je fra Tomislav.

Rekao je da svećenik moralno može biti sasvim čist, da nije uputio nikakav krivi pogled. „Ali, ako nije za oltarom tu za svoje ljude, ako tome ne pripada do kraja, nego ima dva života. Ako to odradi, pa poslije toga ima neki drugi život, osoba nije čista. Osoba može sve savršeno odraditi, sve što joj se kaže. Ali, nisi čist. Jer tvoje srce je podijeljeno, nije cijelo. Tako i muž u braku. Muž može nikad ne prevariti svoju ženu. Ali, ako ne živi za tu ženu, ako se ne daje svojoj djeci, ako nije u obitelji prisutan sto posto, on nije čist“ upozorio je fra Tomislav.

Uvjeti izgradnje susreta

Provincijal Šanko je govorio i o uvjetima za susret i za čistoću srca, kako se ona obnavlja.

„Najprije je važna istina. Da bi se dogodio čisti susret, prva stvar je istina. Ja tebe ne mogu sresti bez istine. Ako sam ja stalno lažan, licemjeran, ne može se dogoditi kontakt.

Tko će doživjeti kontakt, susret na misi? Onaj tko uđe iskreno. Koji uđe iz pozicije koju sad živi. Gdje je tvoje srce kad dođeš na misu?

Drugi uvjet je biti prisutan, biti tu. Neki ljudi žive stalno iza, stalno misle o nekoj prošlosti, kako se to moglo dogoditi, zbog čega. Neki ljudi stalno nešto čekaju; još samo ovo da završim, da ovo prođe, još ovaj period, kad nešto napravim, pa ću onda… I nikad nisi tu. To je velika napast.

Đavao te tada toliko direktno ne stavlja u grijeh. Nego mu je cilj da te onemogući u dobrome. A kad te izbaci iz konteksta ljubavi, a kontekst ljubavi je ‘sad’ – onda nisi tu! I ne možeš biti.

Treći uvjet je – dati mjesto. Dati mjesto Bogu znači naći svoje mjesto. To je jako bitno. Ljudi koji ne nađu svoje mjesto često žele biti na svim mjestima“ upozorio je fra Tomislav. Podsjetio je kako je sv. Ivan Krstitelj, na pitanje je li on Krist, odgovorio, Ja nisam Krist. Ja znam tko sam.

„To je jako bitno – znati tko nismo, da bismo znali tko jesmo. Jako je bitno u životu naći svoje mjesto, da bi onda drugima mogao dati mjesto“ poručio je fra Tomislav. U tom kontekstu, govorio je o ljudima velike duše i ljudima sitne duše.

„Kad jednom stanemo pred Boga, volio bih da nas Bog prepozna kao ljude velike duše. Velike duše su ljudi u čijoj blizini se čovjek osjeća veliko. Oni imaju potrebu povećati nešto. Marija veliča.    

Ljudi sitne duše imaju potrebu odmah nešto ismijati, odmah omalovažiti, obezvrijediti. Kad se pojavi nešto lijepo i veliko, oni imaju potrebu to umanjiti. Zato što se tako osjećaju veći. To je mehanizam obrane, to se uči u psihologiji.

Mislim da je naše prvo poslanje kako će se drugi osjećati u mojoj blizini. Prvo poslanje sv. Franje je bilo baš to – susret! Jednog dana, bit ćeš vrednovan po susretu. Koliko dubok i lijep je tvoj susret“ poručio je fra Tomislav.

Govorio je i o susretu s Bogom, tome treba dati mjesto. U Kanonu mise molimo ‘Zahvaljujemo ti, Gospodine, što si nas pozvao da stojimo pred tobom i tebi služimo’.

„To je jako bitno, to je velika poniznost. Da bih znao kako ću služiti, da znam biti pred njim – da onda ne nosim sebe, nego tebe.

Mi često ostanemo protagonisti. Mislimo da smo mi nešto, da ćemo mi nešto učiniti. Ali, ako nema te poniznosti, malenosti; ako ne daš mjesta Bogu, ako nisi čovjek u čijoj blizini Bog može ući, što ćeš onda donijeti drugima? Tvoj život nema neku težinu.

Biti ljudi koji daju mjesta su ljudi u čijoj blizini se ljudi dobro, lijepo osjećaju, koji osjete druge ljude, koji znaju podržati. Sv. Franjo je bio takav“ rekao je fra Tomislav.

Kriteriji čistog srca – strastveno je, daje se do kraja i raduje se kad drugi uspije

Provincijal Šanko razmatrao je i Isusov poticaj iz Evanđelja, ‘Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio’.

„Jedna od najvećih novosti Evanđelja je ‘kao’. Neki kažu da je taj ‘kao’ najveća novost Novog zavjeta. Jer to je mogućnost koju imaš, koju ti Bog daje. Ne možeš ljubiti koliko Bog ljubi. Ali, ‘kao on’ znači dati sebe do kraja“ rekao je fra Tomislav.

Smatra utješnim da Bog osobu neće pitati što ne može, nego ono što može učiniti, da osoba do kraja dâ najbolje što može. Da na zlo može odgovoriti dobrim, molitvom, zagovorom, blagoslovom.

Provincijal je fra Matiji poželio čisto srce. Istaknuo je da su kriteriji čistog srca da je strastveno, da se daje do kraja, a ne na pola, nego puno i potpuno i da se zna radovati kad drugi uspije.

„Kad je drugome lijepo, kad Bog preko drugoga nešto lijepo napravi, znaš li se ti hraniti s tim? Jer, blaženstvo glasi ‘Blago čistima srcem, oni će Boga gledati’. Oni Boga gledaju u dobrome drugoga i nahrane se s time. U tome možemo napraviti test za svoje srce, jesmo li čisti. Ljudi sitne duše to, nažalost, nemaju. Ranjeni su. Onda na krivi način traže neku ljubav, neki surogat. Zapravo je druga logika – ‘Daj i bit će ti dano’. Neka nam Gospodin dâ tu milost“ poručio je fra Tomislav Šanko.

Nakon propovijedi, fra Matija je došao ispred fra Tomislava pred oltarom te je u dijalogu s provincijalom obećao da će doživotno opsluživati život čistoće, poslušnosti i siromaštva koje je sv. Franjo odabrao sebi i svojoj braći; da će izvršavati zapovijedi i savjete Evanđelja i Pravila Reda.             

Uslijedilo je pjevanje Litanija Svih Svetih koje je predvodio fra Pavle Ivić, za koje vrijeme je fra Matija bio u prostraciji.

Nakon Litanija, fra Matija je, kleknuvši ispred provincijala i imajući svoje ruke u njegovima, rekao da pred braćom i u rukama brata provincijala, vjerom zavjetuje Bogu da će cijeli život živjeti u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći. Obvezao se da će vjerno obdržavati, sukladno Konstitucijama Reda Male braće, život i Pravilo Male braće, služeći Bogu, Crkvi i ljudima.

Fra Tomislav je rekao da u ime Crkve i Franjevačkog bratstva prima fra Matijine zavjete da nasljeduje siromašnog i poniznog Franju, ljubitelja križa, poželjevši da se utvrđuje u poniznosti, da plamti žarom Kristove ljubavi i toplinom bratske dobrohotnosti; da gaji duh molitve i pobožnosti, da rado ispunjava dužnosti svoje službe te da njegov život izgrađuje Majku Crkvu, promiče spasenje svijeta i bude znak nebeskih dobara.

Fra Matija Jurišić rođen je 11. studenog 1984. u Splitu. Predstoji mu đakonsko ređenje. Sada djeluje u dubrovačkoj župi Rožat u Mokošici gdje djeluju franjevci Provincije sv. Jeronima.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić
 

ZADAR / ŽUPANIJA

KAZALIŠTE LUTAKA ZADAR / “Donatolina” poziva na premijeru predstave “Igramo se grada”

Objavljeno

-

By

U utorak, 18. lipnja u 19:30 sati održati će se premijera predstave “Igramo se grada” polaznika dramsko-lutkarske radionice DONATOLINA Kazališta lutaka Zadar.

Djeci je dosadno, uhvatila ih je fjaka, pa su se dosjetili da se igraju grada i svega nečega što jedan grad čini.

Ideja im se svidjela, to ih je motiviralo, razbudilo, pa su se zaigrali i pri tom se lijepo zabavili.
Predstava “Igramo se grada” nastala je prema igrokazu Tina Kolumbića, a naši Donatolinci radnju predstave obojali su našim gradom Zadrom.

Voditeljica: Gabrijela Meštović Maštruko
Suradnik: Marin Bakmaz
Plakat izradile: Pia & Nora

 
Nastavi čitati

ZADAR / ŽUPANIJA

ZLATNI JUBILEJ / Zagrebački nadbiskup o 50 godina svećeništva mons. Puljića: “Vaš život i služenje utjelovljuju suštinu svećeničkog poziva”

Objavljeno

-

By

foto: Ines Grbić/Zadarska nadbiskupija

Na proslavi zlatnog svećeničkog jubileja, 50 godina svećeništva umirovljenog zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića, na svečanom misnom slavlju u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju, 16. lipnja, propovijedao je zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, predsjednik HBK.

Propovijed nadbiskupa Kutleše donosimo u cijelosti:

“Danas smo se okupili u velikoj radosti i zahvalnosti kako bismo proslavili pedeset godina svećeničke službe nadbiskupa Želimira Puljića. Ovaj iznimni jubilej nije samo prilika za slavlje, već i za duboko razmatranje o vrijednostima koje su oblikovale njegovu službu i koje nas sve pozivaju na obnovu i jačanje našeg kršćanskog života i zajedništva. Geslo koje je nadbiskup Želimir odabrao za svoju službu glasi: „unitas, libertas, caritas“. Te su riječi preuzete iz rečenice koja se pripisuje svetom Augustinu, a čini se da ju je prvi upotrijebio splitski nadbiskup Markantun de Dominis 1617. godine u svom djelu De Republica Ecclesiastica: “In necessariis unitas, in dubiis libertas, in omnibus caritas” što znači: “U bitnome jedinstvo, u dvojbama sloboda, a u svemu ljubav”. Jedinstvo je prvo i temeljno načelo koje daje kontekst slobodi, a hrani se ljubavlju koju nam je naš raspeti Otkupitelj posvjedočio svojim životom.

Duboko ukorijenjen u vjernosti Katoličkoj Crkvi, nadbiskup Želimir održavao je veze jedinstva potičući ljubav i odanost prema Petrovim nasljednicima, vjernost u nauku i crkvenoj disciplini. Za isto se jedinstvo zdušno zalagao među biskupima kao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije kroz deset godina. U teškim društvenim i političkim trenucima ta je zadaća zahtjevnija jer je pred njom izazov uvažavanja razlika u mišljenjima i stavovima. U svemu je trebalo predstavljati stajališta koja su rezultat zajedničkih napora i uvida u cjelokupnu vjerničku stvarnost Crkve u Hrvatskoj. Jednostavnost, neposrednost, blizina i spremnost na šalu, kojima je nadbiskup Želimir pristupao svemu, plodovi su ljubavi.

Nadbiskup Želimir je pastir koji je znao da samo kroz istinsko jedinstvo u temeljnim stvarima možemo rasti kao zajednica vjernika i svjedočiti Kristovu ljubav svijetu. U svojoj je mudrosti znao kada je važno naglasak staviti na čvrstoću istine, a kada dopustiti raznolikost mišljenja i praksi prepoznajući da različitost može obogatiti naše zajedništvo.

Po uzoru na sv. Ivana Pavla II., kojega toliko cijeni, isticao je važnost dijaloga i razumijevanja među različitim kulturama i tradicijama unutar Crkve, čuvajući u svemu ljubav „koja daje smisao i jedinstvo različitosti“.[1]

Danas je prigoda da na svemu zahvalimo Bogu, i u poniznosti molimo blagoslov i milosrđe, svjesni odgovornosti za dar svećeništva i ozbiljnosti poziva na pastirsko služenje. Zato s vama u ovoj prigodi želim razmišljati o četiri točke:

1. Dar svećeništva

Benedikt XVI. rekao je da je život svećenika najzanimljivija i najpotrebnija pustolovina za svijet, da je to pustolovina pokazivanja i uprisutnjenja punine života za kojom svi žude.[2] U čemu je ta pustolovina? Zašto bi bila privlačnija od mnoštva drugih ljudskih životnih izbora i zašto se u nju ne upušta više onih koje privlači punina života? Svaki svećenik zna da odgovore na ta pitanja neće naći polazeći od samoga sebe.

Život svakog čovjeka, posebno svećenika, možemo promatrati na razini onoga što sâm čini svojim slobodnim izborima, odlukama i opredjeljenjima, ali i na razini onoga što Bog čini, u čemu nas susreće i prati ili što nam pokazuje dovršeno u svome promislu i vodstvu. Odgovor na svećenički poziv je kao prihvaćanje sjemena koje je Gospodin posijao na tlo našega života. Jednom prihvaćeno, to sjeme, baš kako nas poučava i današnje Evanđelje, raste „spavao čovjek ili bdio, noću i danju (…) sam ne zna kako“; samo od sebe „donosi plod: najprije stabljiku, onda klas, i napokon puno zrnja na klasu.“

Vjerujem, dragi nadbiskupe Želimire, da je nakon pedeset godina svećeništva na klasu Vašeg svećeničkog poziva puno zrnja. Ono je dozrijevalo u krilu Crkve, hranilo se darom vjere i jačalo snagom intimnog zajedništva s Kristom. To troje daje smisao ovako zaslužnoj svećeničkoj obljetnici i potiče nas na obnovljeno divljenje i slavljenje Boga za ono što on čini.

2. Dar Crkve

Svećenički poziv ostvaruje se u Crkvi i po Crkvi. On nije samo osobna stvar. On je za Crkvu, zajednicu vjernika povezanih istim vezovima vjere, poslušnosti i stege. Drugi vatikanski sabor kaže da je Crkva sakrament najprisnijeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda.[3] Gospodin joj je dao početak propovijedajući radosnu vijest kraljevstva Božjega. Ta je riječ sjeme koje raste vlastitom snagom.[4] Upravo današnja parabola o sjemenu govori nam o nekoliko stvari bitnih i za razumijevanje Crkve.

Govori nam o ljudskoj bespomoćnosti i o konačnoj uspostavi kraljevstva Božjega. Sjeme posjeduje tajnu života i rasta unutar sama sebe. Mi ne stvaramo Božje Kraljevstvo niti je Crkva ljudska tvorevina. U svojim članovima njezina svetost može manje ili više zablistati, ali u konačnici, Crkva je Zaručnica oprana u Kristovoj krvi. Po toj je krvi Crkva sveta. Ako biljku gledamo svaki dan, nećemo primijetiti njezin rast. Ali, on se događa iz dana u dan po zakonima prirode. Tako je i Kristovo kraljevstvo među nama i ne postoji ni najmanja sumnja u njegovu konačnu pobjedu.

Također, Božje djelo napreduje bez buke i neodgodivo. Bog neprestano ostvaruje svoj plan. Unatoč ljudskoj pobuni, neposlušnosti ili slabosti, Božje djelo napreduje; i ništa na koncu ne može zaustaviti njegove namjere.

Parabola nam govori da postoji dovršenje i ispunjenje. Propovjednik lijepo veli: „Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog“ (Prop 3, 1-2). Ima i vrijeme žetve. Neizbježno se pri žetvi događaju dvije stvari: dobar se plod skuplja, a pljeva i kukolj se uništavaju. Žetva i sud idu ruku pod ruku. Kad razmišljamo o tom nadolazećem danu žetve tri su nam stvari stavljene na dušu: poziv na strpljivost, poziv na nadu te poziv da bdijemo i budemo pripravni.

Ako živimo u strpljivosti koja ne može biti poražena, u nadi koja ne može očajavati i u spremnosti koja život promatra u svjetlu vječnosti, mi ćemo, s milošću Božjom, biti spremni za njegovo dovršenje svijeta kada dođe. Vjernici su u dan žetve pozvani uspraviti se i podignuti glave (usp. Lk 21, 28), baš kao žeteoci nakon naporne žetve.

Poštovani nadbiskupe Želimire, tijekom Vaših pedeset godina svećeničkog služenja, bili ste dar Crkvi. Vaš život i služenje utjelovljuju suštinu svećeničkog poziva – posvećenost zajednici vjernika, nepokolebljivu vjeru i predanost širenju Evanđelja. Vaše svećeništvo nije bilo samo osobno putovanje, već putovanje za Crkvu obogaćujući je Vašom mudrošću vodstvom i postojanom ljubavlju. Vi ste svojim služenjem bili svjetionik postojanosti, nade i spremnosti, nadahnjujući i vodeći vjernike prema dubljem jedinstvu s Kristom.

3. Ustrajnost u vjeri

Svećenički poziv pretpostavlja vjeru. U prvome redu, riječ je o osobnoj vjeri u Boga koji poziva, o vjeri koja daje snagu za odaziv i, na koncu, o vjeri koja u dinamici poziva prerasta u život i navještaj Crkve. Svećenik ne ispovijeda niti navješćuje svoj doživljaj, nego poslušnošću vjere daje svoj pristanak Bogu koji se objavljuje i jamči za istinitost svojih riječi.

O važnosti vjere za život Crkve svjedoči i činjenica da najteže rane na njezinu tijelu nisu one zbog slabosti ljudske naravi, već su to rane raskola, razilaženja u temeljnim istinama vjere. Vez vjere jedan je od tri veza zajedništva Crkve. Uvijek postoji opasnost da se vjera izgubi i da jasnoća istine potamni nedosljednošću našeg življenja. Zbog toga u vjeri treba rasti i ustrajati, čuvati je i sačuvati.

Pavao u vezi s gubitkom vjere upozorava Timoteja: „Taj ti zadatak predajem (…): Bij boj plemeniti, imajući vjeru i dobru savjest, koju su neki odbacili i doživjeli brodolom vjere“ (1 Tim 1, 18-19).

Apostol predlaže Timoteju da pristupi svom pastoralnom poslanju kao što bi general pristupio vojnoj operaciji. Riječ koja se ovdje prevodi kao „boj“ na klasičnom grčkom znači „vojna ekspedicija“. Timotejeva misija na čelu Crkve u Efezu nije samo pitanje borbe u jednoj bitci; on je uključen u rat i mora nastaviti djelovati kao vođa vjernika sve do konačne pobjede. Sveti Pavao voli koristiti vojne metafore za opisivanje kršćanskog života (usp. Ef 6, 10-17; 2 Tim 2, 3).[5] Naš blaženi kardinal Alojzije još je u svoje vrijeme prepoznao da je „borba za duše pokrenuta na svim linijama“, da se ona vodi svim sredstvima jer same crkve „više nisu dovoljne za pridobivanje duša za Krista.“[6] Danas nam je to više nego jasno.

Druga stvar koju sveti Pavao poručuje Timoteju veza je između vjere i ispravne i čiste savjesti: kad savjest zaluta, to znači brodolom vjere. „Onaj koji se oprosti od kršćanskog života, za sebe osmišljava vjeru koja je u skladu s njegovim moralnim ponašanjem“, upozorava i sveti Ivan Zlatousti u svojoj propovijedi na prvu poslanicu Timoteju. Tako, doktrinarna zbunjenost često potječe iz moralno nedoličnog ponašanja.

Da bismo živjeli, rasli i u vjeri do kraja ustrajali, moramo se hraniti riječju Božjom i moliti Gospodina da nam uveća vjeru. Ona treba biti „ljubavlju djelotvorna“ (Gal 5, 6), podržavana nadom i ukorijenjena u vjeri Crkve.[7]

Zbog stalnog opadanja vjere u Crkvi i u svijetu možemo biti obeshrabreni. No, kao što u malom gorušičinu zrnu možemo prepoznati veliko stablo, tako vjerom prepoznajemo i priznajemo da je Crkva kraljevstvo otkupljenih koje sâm Bog vodi njegovu konačnom ispunjenju. To pouzdanje svećeniku daje hrabrost za uzvišenu zadaću poziva kojim je pozvan. Također ga oslobađa uskogrudnosti i isključivosti.

Jednako tako, kao što se na razgranatom stablu gorušice gnijezde različite vrste ptica, tako se i u Crkvi Božjoj može naći mjesta za različite vrste mišljenja, stavova, duhovnosti i obreda. Svećenik, a biskup još više, pozvan je njegovati bogatstvo različitosti čuvajući vez vjere.

4. Intimnost zajedništva

Današnje Evanđelje pred nas stavlja još jednu stvar važnu za svećenički poziv, a to je blizina onoga koji poziva. Marko kaže da je Isus naviještao riječ mnoštvu, kako je već tko mogao slušati. Govorio im je u prispodobama i primali su kako je već tko bio u stanju razumjeti. Samo je učenicima nasamo sve razjašnjavao. Mudar učenik traži učiteljevo društvo. One koji su se s Isusom zadržavali, nije htio ostaviti, već im je razotkrivao značenje svih stvari. Ako je netko uistinu veliki učitelj, nisu toliko riječi ni njihovo značenje ono što mi želimo upoznati. To je nadasve sama osoba učitelja. Njegova će poruka uvijek biti ne toliko u tome što on kaže, koliko u tome što on jest. Čovjek koji želi od Krista učiti mora se s Kristom družiti, dijeliti najprisnije zajedništvo s njime. Eto, to je poziv svećenika: „Biti s njime i biti poslani – dvije međusobno nerazdvojne stvari. Samo tko je ‘s Njime’ uči ga upoznavati i doista ga može naviještati. A tko je s Njime, ne zadržava za sebe ono što je pronašao već to mora prenositi.“[8]

Draga braćo i sestre, vratimo se na kraju na geslo nadbiskupa Želimira noseći s ovoga misnoga slavlja tri poruke i za svoj život.

Prva poruka koju trebamo ponijeti sa sobom jest važnost jedinstva u bitnim stvarima naše vjere. Vidjeli smo u svjetlu Evanđelja da je to jedinstvo odraz ispravne i čiste savjesti i neprestane duhovne borbe. Moramo biti svjesni odgovornosti našeg kršćanskog poziva i borbe koja se na duhovnom području vodi za naše duše. Budimo u toj borbi saveznici i suradnici Božji jer on nas je iz ljubavi stvorio bez nas, ali nas bez nas ne može spasiti.

Druga poruka je sloboda u ne nužnim i dvojbenim stvarima. Sloboda Kristovih učenika ne može biti izlika bezakonju i neredu. Njezin je kontekst spasenje svakog čovjeka i dobro Crkve. Omogućuje da budemo otvoreni za različitost darova i karizmi unutar Crkve, za uključivost, susretljivost i misionarsku zauzetost prema svima izvan nje. Drugi vatikanski sabor je to jasno izrazio zahtjevom da „prije svega u samoj Crkvi promičemo uzajamno uvažavanje, poštovanje i slogu, priznajući svaku zakonitu različitost, da bi se uvijek plodonosnije uspostavljao dijalog između svih onih koji tvore jedan Božji narod, bili oni pastiri ili Kristovi vjernici. Jače je, naime, ono što vjernike sjedinjuje negoli ono što ih dijeli“.[9]

Treća i najvažnija poruka za nas jest ljubav u svemu. Ljubav je srž kršćanskog života. Pozvani smo da u svemu što činimo budemo vođeni ljubavlju – ljubavlju koja prašta, koja se žrtvuje i koja donosi nadu i utjehu onima u potrebi. Ljubav se po svojoj nutarnjoj logici, baš poput sjemena, širi i grana, pružajući svoje plodove svima koji je traže. Ne pravi razlike ni po vjerskoj, ni nacionalnoj, ni spolnoj, ni dobnoj, ni socijalnoj razlici. Ljubav je kraljica svih kreposti i po njoj ćemo svi biti suđeni.

Dragi nadbiskupe Želimire! Pedeset godina Vašega svećeničkoga života, od čega trideset četiri godine biskupskoga služenja, razlog su da parafraziramo riječi koje je sveti Pavao primijenio na samoga sebe i uputimo ih Vama: Dobar si boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen ti je vijenac pravednosti kojim će ti u Dan žetve uzvratiti Gospodin. Baš kao i svima nama koji s ljubavlju čekamo njegov pojavak (usp. 2 Tim 4, 7-8).

Molimo Gospodina da Vas obdari svim duhovnim i tjelesnim blagodatima te da Vam umirovljenički dani budu ispunjeni mirom, radošću i blagoslovom. Neka Vas nadahnjuju primjeri blaženog Alojzija Stepinca i sluge Božjeg kardinala Franje Kuharića, čiji su životi i služenje bili svjetionici vjere, nade i ljubavi. Radovat ćemo se svakom Vašem pastirskom iskustvu i mudroj riječi koju budete htjeli podijeliti s nama u svakoj prigodi. Od srca Vam upućujemo najsrdačnije čestitke i zajedno s Vama slavimo Boga.”

Foto: I. Grbić

 
Nastavi čitati

ZADAR / ŽUPANIJA

FOTO / Turistu pozlilo na Velebitu. HGSS opisao spašavanje

Objavljeno

-

By

foto: HGSS

Jednom strancu u nedjelju je pozlilo na Velebitu, objavio je HGSS. Opisali su kako je izgledala akcija u koju je bio uključen i helikopter.

“HGSS – Stanica Zadar dobila je dojavu o hitnoj akciji na Velebitu. Strani državljanin imao je simptome slabosti, povraćanja i jakih bolova u trbuhu tijekom planinarenja na putu od Stapa prema Ljubotiću.

17 članova HGSS-a iz Starigrada odmah je krenulo na teren, a istovremeno je upućen zahtjev za podizanje helikoptera.

Akcija je završena u 15:55 sati kada je unesrećeni predan timu HMS na zračnoj luci Zemunik. Ukupno je sudjelovalo 20 članova iz 6 stanica HGSS-a, uključujući 17 članova zemaljskim putem i 3 letača spašavatelja, te helikopter i posada HRZ-a”, objavio je HGSS.

 
Nastavi čitati
Oglasi
Oglasi
Oglasi
Oglasi

U trendu