U ožujku ove godine urarski obrt Čulina na Poluotoku obilježava veliku obljetnicu – 70 godina neprekinutog rada!

Koji je to raritet govori i podatak da su tijekom svih ovih sedam desetljeća urari obitelji Čulina radili u istom prostoru, na istoj lokaciji na kojoj su i danas.

Već je treća generacija ove obitelji involvirana u urarski obrt kojeg je davne 1953. otvorio prvi urar iz obitelji, a 1965. ocu se pridružio i Ivica, koji je prošle godine otišao u mirovinu. No, kako ne može biti pravi umirovljenik, Ivica i dalje radi na satnicu od četiri sata u radnji, čiji je sad vlasnik njegov sin, inače profesor tjelesnog odgoja i trener.

U tih nekoliko kvadrata na Poluotoku obitelj Čulina godinama je vrijedno popravljala satove brojnih sugrađana. Radnju krase i veliki zidni satovi i ure koje i dalje otkucavaju vrijeme koje neminovno prolazi i sa sobom donosi neke nove trendove, posebice kad su satovi u pitanju.

U vrijeme kad je Ivica kretao u urarski posao, na Poluotoku je bilo deset urara, sad ih je troje u samom centru, dva su preko mosta te jedan na Bulevaru.

– Ljudi ne popravljaju satove, imaju mobitele i pametne satove i rijetko koji se sat nađe kojeg se mora rastaviti. Toga je bilo prije bar deset dnevno, a sad može proći i mjesec dana da dođe jedan takav sat. Uglavnom je promjena baterije, što se da napraviti. – priča nam Ivica.

Slijedeći oca, Ivica se na urarski zanat odlučio 1965. godine kad je krenuo na zanat.

– Bila je to Škola učenika u privredi, nije bilo specijalne urarske škole kao što je bilo u Zagrebu. Tamo je bio svake godine cijeli razred urara jer je bilo oko 150 urarskih radnji, sad ih možda ima u Zagrebu desetak, a od toga troje nešto radi, a ostalo je trgovina. Škola je trajala šest mjeseci, a ostalo sam radio tu. Išao sam u školu do 14 sati, obično je bilo šest sati, došao bih kući i u 16, 16.30 bi došao tu, do 22, 23 sata, zavisi kakvo je bilo radno vrijeme. I tako svaki dan, tako da mogu reći da sam od ’65. u poslu. – prisjeća se Ivica.

Danas, nažalost, nema više škole za urara niti itko više želi učiti za urara. Nekad je to bilo traženo zanimanje, kaže Ivica, jer je njegov otac u ono vrijeme imao jako puno ponuda da primi nekog na zanat, a danas to nitko ni ne pomišlja.

Ni turistička sezona njima ništa ne predstavlja.

– Nemamo mi koristi od sezone. Ljudi su došli na odmor i briga njih za sat, imaju mobitel i briga ih za sat. – kaže nam.

Drago mu je što uspio nastaviti s urarskim obrtom jer, kaže, ako zatvori radnju skroz, izgubit će i prostor u kojem se nalazi.

– Kad je Švicarska tražila urare prije desetak i više godine, da sam imao manje godina, bio bih otišao. To je težak posao, treba imati dobar vid, cijeli dan se sjedi, ruka mirna, a to više nitko ne želi. – zaključio je Ivica.

Inače, njegova obitelj se aktivno bavi i plivanjem. Upravo je Ivica aktivni sudionik maratona Preko-Zadar, a prošle je godine sudjelovao po 21. put. Prvi put su s njim bili i unuci, pa je to bio trenutak kojeg je vrijedilo zabilježiti – da su djed i unuci zajedno na maratonu!