More, sunce, povjetarac, barka, šum valova, koktelčić u ruci, lubenica na tanjuru….idila ljetnog dana…

Ali realnost zna biti malkice drugačije jer uz nas u ljetnim ljepotama „pokušavaju“ uživati i naši dragi turisti, koji se prepoznaju po sljedećem:

1. Izgledaju izgubljeno, hodaju ko muhe bez glave
2. Imaju svoja prometna pravila, tako redovito voze slalome u krivom smjeru
3. Smrduckaju
4. Obilaze znamenitosti u podne po najvećoj žegi
5. Piju iz iste boce
6. Jedu u pekari
7. Imaju robu iz 91.
8. Kampiraju gdje uspiju
9. Nemaju para ne kupuju, samo njuškaju i pipaju
10. Zadnje i ne manje važno došli su rayanerom

Mislim da sam u kratkim crtama izvrsno opisala profil turista koji nam ovih dana popunjavaju statistiku, ali ne i proračun.

Uistinu se radi o „žalosnim“ gostima. Gledam ih svakodnevno i ne mogu se načudi više na što su sve spremi. Pod time mislim koliko skromno raspolažu svojim budžetima preživljavanja za vrijeme odmora u Zadru.

Ove sezone susrećem i leve pro survior ekipu koja u ruksacima nosi i rasklopne stolce, stoliće tako kad obave kupnju namirnica za ručak (u pekari logično) krenu sastavljati svoje interije u
prvom hladu kojeg uhvate.

Zamišljam sebe kako bauljam po Parizu, Budimpešti, Krakovu i tražim prvi hlad za svoju mobilnu kuhinju, evo idem se odmah trisnuti da to više ne spomenem niti u najluđim snovima?

Realnost je da nam je grad krcat sirotinje, koja je skupila nekako za kartu i smještaj i to je to, to je domet potrošnje. Kuha se po apartmanima, jede se po pekarama i fast foodovima, spava se na balkonima ako treba, a djeci se sladoled i kokice kupe jednom u par dana.

Tuga, čemer i jad.

Naši gosti izgledaju moćno i tužno istodobno, ne znam kao da da to bolje opišem, ukratko kvantiteta im je na nivou, s kvalitetom već imamo problem.

Sve to što sleti s Ryanairom doleti na Kalelargu s ruksakom u kojem možda i mater spakirana u kanutnu , bocom vode iz zemlje polijetanja, 10 eura po danu, a pod pazuhom im je kolonija bakterija koju također transportiraju od domeka.

Čast i naklon onima koji se operu u dva dana jedan put. Naklon.

Tako ti mnogobrojni podosta otužni gosti bavuljaju po gradu najčešće od podne do 17, valjda im prijaju ugrijane rimske ploče koje reflekriraju svjetlost na njihove jeftine sunčane naočale od 2 eura.

Očito je da je kod nas je sletilo i doletilo sve ono što zaobilazi Milano, Pariz, Atenu, Maldive….

Tako se i ponuda na glavnoj zadarskoj ulici prilagodila profilu gostiju koji nas posjećuju, pa od vam od lipnja do negdje kraja listopada cijela Kalelarga daje po prženom ulju. Možda da preimenujemo Kalelargu u Krumpirolargu, bilo bi logičnije barem za vrijeme sezone.

Na glavnoj zadarskoj ulici nećete vidjet ručno rezani pršut, ili možda degustaciju vrhunskog extra djevičanskog maslinovog ulja, vina našeg podneblja….jer to ovaj profil turista ne vjerujem da može sebi priuštiti.

Pizza, burek, krafne lokalna autohtona jela jedno do drugo, to ide i na to se naši turisti pale kao požari ovih dana.

Prolazim neki dan u večernjim satima gradom, i ne mogu se kretati od gužve, pomislim pa dobro evo ih stigli su moraju i nešto potrošiti valjda (BIO BI I RED ZAR NE).

Vlasnik butika stoji nasred ulice, puši, hoda gore-dolje, vidno uznemiren.

Pitam ga kao ide barba, kupuju ili?

„Gopođa draga, loše, ništa, to samo šeta….samo gleda“

„Znate kad je dobra sezona, onda cela ulica radi, svi sve prodaju, da na kamenu napišeš Zadar sve ide, sve, ali ovo je loše, nema to para žena draga“, tužno zaključuje čovjek.

Mislim da je barba dao najbolju analizu turističke sezone 2022.- loše, loše!

Baš ih je nekako i tužno promatrati, gledati tu napaćenu djecu koja bi ubila za to da malo sjednu, odmoru, pojedu nešto na žlicu toplo.

Pa ja kad vidim tu sirotinju čisto mi dođe da im svakome turnem 100 kuna u džep da sjednu s djecom ko ljudi na sladoled, da ne ispadaju iz krošnja, klupa, da se ne valjaju ko tuljani na suhom po travi ispred Donata.

Milo mi dođe te dice, onako rumeni, gladni, žedni svi dijele istu bocu vode, gledaju sladolede u vitrinama kao ja stanje na računu prvi dan plaće, ushićeno i sretno, ali ih brzo relanost lupne po napećenom licu.

Mi Hrvati možemo biti ne znam kakvi, i ne putujemo često ali kad putujemo onda jedemo, pijemo i spavamo kao ljudi.

Ja ne idem negdje ako nemam dovoljan budžet za putovanje. Nisam čarobnjak da od brze i jeftine hrane stvorim pristojno jelo.

Ne vučem djecu po suncu ili hladnoći po gradovima, ne jedem samo u pekarama, kupim suvenir koji nije magnet. Rado degustiram lokalnu hranu i piće, peciva i vode imam i doma. Tako bi to trebalo izgledati zar ne?

Stručnjaci godinama u javnom prostoru govore o važnosti brendiranja, o važnosti prezentacije lokalnih običaja i hrane.

Ja ne znam kome oni to govore, jer kako stvari stoje naš najpopularniji autohtoni proizvod je pomfrit iz vrećice i zaleđeno pecivo iz Mlinara.

Ne znam da li je tužno ili pohvalno da će se naši gosti bolje provesti u Benkovcu nego Zadru. Njihovo kulturno ljeto se ne srami nikoga ni ničega. Gosti se mogu povezati s običajima i gastronomijom podneblja Ravnih kotara, doživjeti autentično iskustvo, i to su gosti veće platežne moći koji borave u vilama za odmor i žele probati, okusiti i doživjeti nešto
drugačije.

U iščekivanju boljih ponuda i gostiju s većom platežnom moći ostavljam jedan pjesmuljak svima da ne zaboravimo što imamo ovih dana u gradu…

Djelujte tužno,
pomalo i ružno,
pekare volite,
bogu se za popuste molite,

iz iste boce pijete,
i na podu se smijete
dok pizzu na suncu grijete.

Za vas je kafić luksuz teži,
Zato bježi, bježi.

#pomfrisezona2022