Duboko sam uvjerena da skoro nitko ne zna koristiti tu svetu riječ kompromis.

Pusti stručnjaci, psihoterapeuti, bračni savjetnici, pedagozi, svi odreda se kunu da je kompromis jako važan, da ga treba naučiti koristiti u realnom životu i da je on prijeko potreban za sve vrste odnosa, posebno muško ženskih.

Eeeee dakle tu smo! Kako se vi nosite s kompromisom, kompromisima i kao to u praski izgleda? Funkcionira li ? Ima li smisla?

Ja sam uvjerena da iz komproMIŠA uvijek jedna strana izlazi kao miš koji bježi u svoju rupicu dok KOMPRO likuje i prati pogledom tog mišića kako nestaje u svojoj rupici i neutješno cvili.
Ja bi voljela da nas netko stručno obuči kako da mi ne budemo miševi već da skupa budemo tim, jer kosa mi se diže na glavi kad netko s društvenih mreža krene palamuditi o tome koliko je to važno, a svega mi da je njih snimati u srcu neke partnerske svađe ja mislim da bi se i kompromis dobro nasmijao.

U naletu svog čega drugog nego hormonalnog kaosa ja gubim razum, i dok ovo pišem više nisam toliko luda nadolazim pa mogu racionalnije i sebe možda retroaktivno opisati.
Dakle ja sam ona koja sve vidi razarajuće emotivno, mene sve dotakne, ne mogu se lako distancirati i odmaknuti i reći “OK pa što sad idemo dalje”, ne mogu i točka.

Neeee ja to moram dobro izanalizirati, secirati, razgovarati satima i satima jer mene to progoni do srži, skoro kao Matu Lukića problem s proračunom.
Moj partner sjedni nasuprot mene hladan kao špricer dok ja gubim boju u licu i pokušavam mu objasniti da imamo problem kojeg on ne vidi ili ne želi vijedti.

I tako u krug satima, nekad i danima.
I sad bi mi trebali znati u svemu tome naći kompromis i lijepo zagrljeni skupa s kompromisom otići u šetnju skladnog partnerskog odnosa.

E kad bi sve to bilo tako lako.
Em smo mi žene satkane od ludila svojih organa i hormona, em je muškarcima sve uvijek podosta ravna crta na kojoj rijetko kada nastane nekakva amplituda.

Spasila bi se da moj partner nekada poludi kao ja pa da on osjeti te moje unutarnje sukobe koje očito nikako ne može razumjeti i nikad niti neće, skoro kao Enio koji pije bevandu na Bokanjcu opušten jer ne bere da se sve oko njega raspada.

I ono što me dokrajči je trenutak kad ja znam da on popušta i to ne radi kompromisa, tipa da mi sad to riješimo već da samo prekinem dramatizirati i kao riješili smo, a vidi vidi problema opće nismo.
Pa teži hit.
Ja i dalje stojim ni na nebu ni na zemlji gledam oko sebe, promatram njega, pitam se jesmo oboje ludi, treba li nam pomoć ili ja ovo sve sanjam.

Njegova taktika povlačenja je ta da mene uvjeri da sam ja u pravu, samo da sukob stane i da se život vrati u normalu.

Sigurna sam da znate o čemu pričam….eee i onda ja još više poludim, jer niti sam taj sukob dovela do kraja, niti on razumije što ja želim reći, dokazati, iznijeti na stol.
Šećer na kraju kad mi kaže “ ok jesmo sad to riješili, idemo dalje (sveta parola) nema od ovog pustog razgovora ništa jesi toga svjesna.

Ma kakkkoooo nemaaaaa, ima samo ti ne vidiš čovječe problem??

Ja ostanem sama u problemu iz kojeg želim izaći, progledati, prodisat, a ne mogu.
I tako odemo mi leći on iscrpljen od mojih monologa, ja od života.
I dok je moja bolja polovica kao mala beba hrkala, ja sam zasanjala jedan nevjerojatan san…

Ja, Mate Lukić i Enio u trgovini kupujemo spizu. Da znam kombinacija je pravi ljetni hit. Skoro kao Saša, Tin i Keđo.

Svo troje se susretnemo na odjelu suhomesnatog, logično ljeti se jede samo lagana hrana.

Kavalir Mate me pusti preko reda, ja zamolim molim Vas 20 dekagrama kompromisa mortadele na tanko ako nije problem.

Gospođa se okrene i nareže moju narudžbu, preuzmem i ostanem u neposrednoj blizini traćiti ostale stvari s popisa. Pošto je san, bilo je dopušteno da se u mojoj košari nalazi madrac, smokve, ležaljka, haljina iz Zare i zubni konac.

Mate naravno naruči kompromis šunku bez masnoća jer pazi na proteine, a Enio što drugo neko kompromis tirolsku.

Nakon nas dođe Dukić i kaže meni ono moje al možeš i nožem odrezati slobodno to mi je za psa. Trgovkinja odreže podeblji komad nekakve mekše salame.

Izlazimo svi u isto vrijeme iz trgovine, Dukića ispred čeka prekrasan psić kojem on odmotava kupljenu salamu i dok je on baca u zrak pas je u letu smazao svoj kompromis i zajedno su sretno krenuli u daljnje avanture.

Zaustavim ga i potapšam po leđima, oprostite kako vaš kompromis tako dobro djeluje, a on će lagano nasmiješen dok miče svoje šiškice “ gospođo meni kompromis funkcionira samo sa psom, lijepo ga nahranim on me sluša i tako sve do drugo hranjenja.

Vidjela sam da je Mate sve prisluškivao i oboje smo nakon trgovine otišli do azila udomiti psa jer smo željeli i mi kao Dukić imati nekoga tko nas sluša.

Enio je ostao sjediti ispred dućana jer naravno on sve razumije, samo njega nitko još uvijek ne.

Probudila sam se mokra, prestravljena i ushićena.

“ŠTO TI JE viče moj Šime”

Znam što nam treba, imala sam proročanski san.

PAS.
OK LEZI. Okrene se i zaspe.

OPET NE ZNAM je l’ me shvatio ili samo želi spavati, mora da je ovo drugo.
E moj kompromis tko tebe razumije svaka mu čast.