Rusija je pokrenula razorni kopnenu, zračnu i pomorsku invaziju na Ukrajinu, europsku demokratsku zemlju u kojoj živi 44 milijuna ljudi. Ruske snage bombardiraju centre gradova i približavaju se glavnom gradu Kijevu, a pred njima civili masovno bježe.

Mjesecima je predsjednik Vladimir Putin negirao da će napasti svog susjeda, ali onda je poderao mirovni ugovor i započeo ono što je Njemačka nazvala „Putinovim ratom“, šaljući trupe u Ukrajinu sa sjevera, istoka i juga, piše BBC.  

I dok broj žrtava raste, ruski vođa optužen je da je uništio mir u Europi. Čitava struktura sigurnosti Europe ovisi o tome što će se dogoditi sljedeće.  

Zašto su ruske trupe napale?  

Purin se pojavio na televiziji nešto prije zore 24. veljače i izjavio da se Rusija ne može „osjećati sigurno, razvijati i postojati“ zbog, kako on tvrdi, konstantnih prijetnji koje dolaze iz moderne Ukrajine.  

Odmah potom su napadnute zračne luke i vojna sjedišta, nakon čega su iz Rusije, anektiranog Krima i saveznice Bjelorusije u Ukrajinu ušli tenkovi i vojska. Sada su vojni zrakoplovi počeli bombardirati velike gradove.  

Rusija odbija koristiti riječi „rat“ ili čak „invazija“; gotovo sva opravdanja koja je njihov vođa ponudio su lažna ili iracionalna.  

Putin tvrdi da je njegov cilj zaštititi ljude koji su podvrgnuti nasilju i genocidu, da želi „demilitarizirati i denacificirati“ Ukrajinu. U Ukrajini se nije dogodio genocid. Ukrajina je vitalna demokracija, a vodi ju predsjednik koji je Židov.   

„Kako bih ja mogao biti nacist?“ upitao je Volodimir Zelenskij koji je usporedio rusku invaziju s onom nacističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu. Ukrajinski rabin i memorijal u Auschwitzu također su odbacili uvrede iz Rusije.  

Predsjednik Putin često je iznosio optužbe da su Ukrajinu preuzeli ekstremisti, sve otkad je pro-ruski predsjednik Viktor Janukovič svrgnut 2014., nakon mjeseci prosvjeda protiv njegove vladavine.  

Rusija se tada osvetila okupiravši južnu regiju Krim i započevši pobunu na istoku, podržavajući separatiste koji se bore protiv ukrajinskih snaga u ratu u kojem je život dosad izgubilo 14.000 ljudi.  

Na kraju 2021., Rusija je započela gomilanje svojih trupa blizu ukrajinske granice, istovremeno konstantno ponavljajući da nema namjeru napasti. Ali, tada je Putin poništio mirovni sporazum iz 2015. i odlučio priznati područja pod kontrolom pobunjenika kao neovisna.   

Rusija se dugo bunila protiv želje Ukrajine da se pridruži Europskoj uniji i NATO-u. Najavljujući invaziju, Putin je optužio NATO da prijeti „našoj velikoj budućnosti kao države.“  

Koliko daleko će Rusija ići?  

Postalo je jasno da Rusija želi okupirati velike gradove i svrgnuti ukrajinsku demokratski izabranu vladu. Predsjednik Zelenskij rekao je da je primio upozorenje „da me je neprijatelj označio kao metu broj jedan; moja obitelj je meta broj dva.“  

Rusija tvrdi da želi Ukrajinu osloboditi od terora i „očistiti ju od nacista.“ Pod izlikom laži da Ukrajinu od 2014. vode fašisti, Putin je govorio o tome da će „one koji su počinili nebrojene krvave zločine protiv civila“ dovesti pred sudove.  

Njegove dugoročne ambicije za Ukrajinu ostaju nepoznate. On negira da želi okupirati Ukrajinu i odbija optužbe iz Velike Britanije iz siječnja da je planirao instalirati pro-rusku marionetu na čelo vlade. Jedno nepotvrđeno izvješće tajnih službi kaže da Putin želi zemlju podijeliti po pola.  

 Suočen čvrstim otporom od strane neprijateljski raspoložene populacije, Putin je pokazao da je spreman bombardirati civilna područja da bi postigao svoje ciljeve.  

Ne postoji direktna prijetnja ruskim susjedima na Baltiku, ali NATO je za svaki slučaj poboljšao svoju obranu.  

Prije invazije, fokus Rusije uvijek je bio na područjima koja su držali pobunjenici na istoku, s njenom podrškom. Ali to se sve promijenilo kada je Putin priznao njihovu nezavisnost.  

Ne samo da je jasno pokazao da ta područja više ne vidi kao dio Ukrajine, podržao je njihove želje za još više ukrajinskog teritorija. Samoprozvane republike prostiru se na nešto više od trećine regija Donetsk i Lugansk, a pobunjenici drže kontrolu nad ostatkom.  

Koliko je ova invazija opasna za Europu?  

Ovo su strašna vremena za Ukrajince. Bombe padaju na gradove, a civili bježe u skloništa iz vremena Hladnog rata.  

Tisuće kako civila, tako i vojnika, su već poginule u ovom, kako ga naziva njemački kancelar Olaf Scholz, Putinovom ratu. Stotine tisuća ljudi je pobjeglo iz Ukrajine zbog ruske invazije. Poljska, Mađarska, Rumunjska, Moldavija i Slovačka bilježe veliki porast prelazaka granica, a EU predviđa da bi iz svojih domova moglo biti protjerano više od sedam milijuna ljudi.  

Ruski vođa je čak postavio nuklearno oružje u stanje visoke pripravnosti, nekoliko dana nakon što je Zapadu zaprijetio „posljedicama kakve nikad prije niste vidjeli“ ako mu itko stane na put. Ovakve scene su stravične za cijeli kontinent – ovo je prvi put nakon desetljeća mira da zemlje Europe promatraju kako velika sila napada njihovog europskog susjeda. Prisjećajući se Hladnog rata, Zelenskij je izjavio da se Ukrajina bori da spriječi podizanje nove Željezne zavjese koja bi izolirala Rusiju od civiliziranog svijeta.  

Za europske vođe, ova invazija podsjetila je na najmračnija razdoblja od Drugog svjetskog rata. Francuski predsjednik Emmanuel Macron govorio je o „prekretnici u europskoj povijesti“, a Olaf Scholz je upozorio da „Putin želi stvoriti Rusko carstvo.“  

Za obitelji obje vojske, ovo su dani puni stresa. Ukrajinci su već proživjeli mučnih osam godina s ruskim saveznicima. Vojska je pozvala sve rezerviste u dobi od 18 do 60 godina.  

Ni ljudi u Rusiji nisu bili spremni za ovaj rat, koji je odobrio velikim dijelom nereprezentativni gornji dom parlamenta. Tisuće prosvjednika uhićene su u zemlji u kojoj je vođa oporbe već u zatvoru.  

Što Zapad može učiniti? 

Obrambeni savez NATO je jasno izjavio da ne planira poslati trupe u Ukrajinu, ali članice šalju oružje i medicinsku opremu. Europska unija, po prvi put u svojoj povijesti, kupit će i poslati oružje i drugu opremu.  

NATO je poslao nekoliko tisuća trupa u baltičke države i Poljsku, a po prvi put aktivira dio svojih mnogo većih snaga za brzu reakciju. NATO ne želi reći gdje će one ići, ali neke bi se mogle rasporediti u Rumunjsku, Bugarsku, Mađarsku i Slovačku.  

Istovremeno, Zapad je usmjerio svoje reakcije na rusku ekonomiju, financijske institucije i pojedince:  

EU, SAD, Velika Britanija, Japan i Kanada izbacile su najveće ruske banke iz SWIFT mehanizma 

EU, Velika Britanija i Kanada su zabranile ruskim aviokompanijama ulazak u svoj zračni prostor 

Osobne sankcije su uvedene predsjedniku Putinu i ministru vanjskih poslova Lavrovu od strane SAD-a, EU-a i Britanije, a EU je uveo dodatne sankcije za još 351 ruskih parlamentaraca 

Njemačka je zaustavila izdavanje dozvola za ruski plinovod, u koji su mnogo uložile i Rusija i europske kompanije 

Ruski državni mediji Sputnik i Russia Today, koji se smatraju bliskima Kremlju, zabranjuju se diljem Europe 

Sankt Petersburgu je oduzeto domaćinstvo ovogodišnjeg finala Lige prvaka i ruski Grand Prix se neće održati u Sočiju. 

Što Putin želi?  

Ne samo da je zahtijevao da se Ukrajina nikad ne pridruži NATO-u, Putin je zatražio i da se Savez vrati u 1997. godinu i poništi članstvo članicama na istoku. Žalio se da se Rusija „više nema kamo povući – misle li oni da ćemo samo sjediti i gledati ovo?“ 

 Putin želi da NATO povuče svoje snage i vojnu infrastrukturu iz zemalja članica koje su se pridružile od 1997. i da ne „šalje oružje u blizinu ruskih granica.“ To znači centralnu Europu, istočnu Europu i zemlje Baltika.   

Ali ovo nije samo pitanje NATO-a. Po riječima njemačkog kancelara, ruski vođa „želi zauzeti Europu i prekrojiti ju po svojim perspektivama.“ 

Prošle godine, Putin je napisao dugački članak u kojem je opisao Rusiju i Ukrajinu kao „jednu naciju“ i opisao pad Sovjetskog saveza kao „raspad povijesne Rusije.“  

Tvrdio je da je modernu Ukrajinu potpuno stvorila komunistička Rusija i da je to sada marionetska država koju kontrolira Zapad. Njegov pritisak na Ukrajinu da ne potpiše sporazum o želji za pridruženjem Europskoj uniji 2013. prouzročio je prosvjede koji su rezultirali svrgavanjem pro-ruskog predsjednika.  

U očima predsjednika Putina, Zapad je 1990. obećao da se NATO „neće širiti ni centimetra prema istoku,“ li su svejedno to učinili. 

 To je sve bilo prije pada Sovjetskog saveza, pa se obećanje dano tadašnjem sovjetskom predsjedniku Gorbačovu odnosilo samo na Istočnu Njemačku u kontekstu reunificirane Njemačke. Gorbačov je kasnije izjavio da tada „tema NATO-ove ekspanzije“ nikad nije bila na stolu.  

Što je NATO rekao?  

NATO je obrambeni savez s politikom otvorenih vrata novim članicama, i države članice saveza inzistiraju da se ta politika neće mijenjati.  

Ukrajinski predsjednik želi jasne rokove, ali Ukrajina se neće pridružiti savezu još dugo, što je jasno izjavio njemački kancelar. 

Ideja da bi neka trenutna članica NATO-a odustala od svog članstva potpuno je nerealna.  

Postoji li diplomatski izlaz? 

Šanse su za to trenutno male, bez obzira na to što dvije zemlje održavaju pregovore na granici s Bjelorusijom.  

Rusija inzistira da Kijev položi oružje i krene u demilitarizaciju, što se neće dogoditi.  

Gledano dalje od rata, svaki potencijalni dogovor morao bi uključivati status istočne Ukrajine, kao i kontrolu oružja sa Zapadom. 

SAD je ponudio započeti pregovore o ograničenju raketa kratkog i srednjeg dometa, kao i novi sporazum o interkontinentalnim projektilima. Rusija zahtijeva da se zabrani nuklearno oružje SAD-a bilo gdje izvan američkih državnih granica. 

Rusija je pozitivno reagirala na predloženi „mehanizam transparentnosti“ međusobnih provjera raketnih baza – dvije u Rusiji, a dvije u Rumunjskoj i Poljskoj, piše BBC.