Božić je jednako svet Pravoslavnoj crkvi kao što to osjećamo i za Katoličku crkvu. I lijepo je to prepoznati kao prigodu da se iskaže ljubav i pažnja čestitkom svima koji, za razliku od većine u Hrvatskoj, u drugo vrijeme slave Božić. Ni jedan praznik nema više narodnih običaja nego Božić, koji se održavaju i dan danas. Najčešći običaji su: polaganje badnjaka, zastiranje domova slamom, kvocanje i pijukanje, mešenje česnice, pečenje pečenice, položajnik, a ima i mnogih drugih vjerovanja, gatanja, izreka i poslovica.
Misli se da je kod starih, mnogobožačkih Srba, postojao neki bog Badnja, čiji je kip bio napravljen od drveta. Primivši kršćanstvo, u oči dana kada se novi Bog rodio, Srbi su svog starog Badnju bacili u vatru, a pošto im je on bio vrlo drag, taj običaj ponavljaju na svako Badnje večer, a badnjak na jednom kraju namažu medom, koji djeca ližu, da bi time pokazali kako im je badnjak sladak i drag. Crkva je badnjaku dala novi smisao: grijući se oko badnjaka, ukućani se zagrijavaju ljubavlju, iskrenošću i slogom, a svjetlošću njegovom odbace mrak ne znanja i praznovjerja, i ozare se i obasipaju radošću, zdravljem i obiljem.
Tako su fiksni datumi posebno ovih božićnih blagdana (Božić, Nova godina i Bogojavljenje) u istočnim crkvama bili slavljeni 13 dana kasnije. Doduše, u novije vrijeme neke istočne pravoslavne crkve prihvatile su u tom pogledu gregorijanski kalendar i slave onda u isto vrijeme Božić kao i Katolička crkva, odnosno protestantske crkvene zajednice. Ipak, istini za volju mora se naglasiti da i Pravoslavna crkva slavi Božić jednako tako 25. prosinca, samo što je to računato u odnosu na julijanski kalendar, pa nama to izgleda kao da je to 7. siječnja. To je u pravoslavlju 25. prosinca, jer je taj datum tako određen već od četvrtog stoljeća kršćanstva, dok je to bilo i datumski objedinjeno za sav taj sredozemni prostor i za drugi dio svijeta gdje se kršćanstvo tada proširilo, a nije bilo podijeljeno.
Ljudi svih vremena trudili su se snaći u vremenu i prostoru. Otkrivajući neke stabilnosti oko sebe i stanovite redovitosti već od davnine su ljudi obilježavali vrijeme i krojili ga vrlo često prema položaju sunca, odnosno mjeseca. Podjela godine dana na 12 mjeseci potječe od vremena Julija Cezara i zato se to zove i julijanski kalendar. Međutim sve točnija mjerenja i upoznavanja s kretanjem Zemlje oko Sunca pokazuju da to nije tako jednostavno. Računa se da sunčana godina traje 365 dana i k tome još jedna četvrtina dana (tj. još 6 sati). Te četvrtine se u julijanskom kalendaru spajaju u jedan pridodani dan svake četvrte godine (tzv. prijestupna godina). I u tome je zapravo tajna razlikovanja između kalendara Katoličke i Pravoslavne crkve.
Istočne su crkve ostale vjerne julijanskom kalendaru i nisu prihvatile korekcije iz vremena Nicejskog koncila, a pogotovo ne one iz vremena pape Grgura, budući da je već tada stoljećima kršćanstvo bilo podijeljeno na Istok i Zapad, na Katoličku i Pravoslavnu crkvu. Pravoslavna je crkva ostala pri julijanskom kalendaru i nije uvažila pomake nastale gregorijanskom reformom kalendara. Tako su fiksni datumi posebno ovih božićnih blagdana (Božić, Nova godina i Bogojavljenje) u istočnim crkvama bili slavljeni 13 dana kasnije.
Dužina trajanja godine u Julijanskom kalendaru iznosi prosječno 365¼ dana, što se postiže ubacivanjem jednog dodatnog dana svake četvrte godine. Julijanska godina nešto je duža od tropske, a ova razlika akumulira se na jedan dan svakih 128 godina. Julijanski kalendar nije savršen i njegova greška se povećavala svakih 128 godina za jedan dan. To je kasnije primjećeno, pa je na saboru u Niceji 325. godine odlučeno da se iz kalendara izbace 3 dana koja predstavljaju akumuliranu razliku. Pošto je Julijanski kalendar i dalje ostao nepromijenjen, razlika se do 16. stoljeća akumulirala na 10 dana. Kada su ovo uočili, astronomi su odlučili izradit novi kalendar koji će biti precizniji. Osim toga, trebalo je i izbaciti 10 dana viška iz kalendara. To je postignuto uvođenjem Gregorijanskog kalendara. Julijanski kalendar danas upotrebljavaju Ruska pravoslavna crkva, Antiohijska pravoslavna crkva, Gruzijska pravoslavna crkva, Makedonska pravoslavna crkva, Srpska pravoslavna crkva, Jeruzalemski patrijarhat i neki samostani na Svetoj gori u Grčkoj.