Početkom svake godine Vlada RH i njeni kućni ljubimci poput policije, obasipaju nas silnim statističkim podacima koji nas uvjeravaju da živimo dobro, sigurno i da će nam biti još bolje. Uvjeravaju nas kako imamo primanja od 5.400 kuna, ma što i gdje radili, da smo među najsigurnijima u Europi, pa i u svijetu, šaljući, usputno, poruke o sumnjivom domoljublju svih eventualnih Nevjernih Toma.
Kako je statistika grana matematike, koja, između ostalog, “procjenjuje pouzdanost određenih hipoteza, često uz pomoć teorije vjerojatnosti“, skloni smo je zanemariti ili prepustiti „drugoj strani“, prvenstveno ekonomistima, koji nas, otkrivajući njene zamke, još više dovode do očaja. Otvaraju nam oči, ali ne i mogućnosti.
I dok trezveni ekonomisti kako tako (verbalno) pariraju Vladi, policijske statistike i izvješća ne podliježu analizama ili kritikama. Policija ne izlazi na izbore, začahurena je u svojoj nepogriješivosti, nikad kriva dok ne mora biti, a iskustva govore da ne valja inzistirati na njihovim greškama. Njihove vođe, poput svećenika, kada ne mogu sakriti greške, samo promjene mjesto djelovanja, a raja je raja – sklona zaboravu. Uostalom, svaki sljedeći problem vodi zaboravu prethodnog i po toj logici razmišljamo samo o posljednjem. To su očito shvatili na vrijeme.
Samo jedan segment njihova djelovanja, rječitije od bilo čega, govori u prilog navedenog.  Božićni i novogodišnji blagdani su, u pravilu, vrijeme njihove posebne aktivnosti i to iz općepoznatog razloga: kada se ljudi posebno opuštaju – policija je posebno oprezna. No, da li je baš tako?
Postotak zadarskih policajaca koji su spojili Božićne i novogodišnje blagdane za odmor i opuštanje pobija teoriju o njihovu posebnom oprezu, a ponašanje i izvješća o stanju sigurnosti u to vrijeme govori nam da su, poput nas, išli na sreću – pa što bude. U zemlji sa 350.000 nezaposlenih, gdje je sigurnost ljudi vrlo ozbiljno narušena (u kojoj su oni pravi sretnici), to ne smije biti obrazac ponašanja.
Nije da nisu izvršili pripremu pučanstva kako će koristiti pirotehnička sredstva, objašnjavajući do detalja kako se koje sredstvo koristi, u koje vrijeme i tko na to ima pravo. Ta njihova aktivnost je evidentna, ali po svemu je podsjećala na marketinšku podršku uvoznika ili proizvođača tih sredstava. Bili su, jednostavno, AV naputak za korištenje, baš onako kako žele trgovci, ali ne i subjekat sigurnosti građana.
Pozorni konzument njihova angažmana oko upotrebe pirotehnike, mogao je shvatiti naputak za korištenje i prava koja daju korisnicima, no ni jednom nije čuo što s onima koji ne žele pirotehniku ni u kojem obliku. Da sam odgovorna osoba za red i mir PU zadarske, praveći plan djelovanja za blagdane, uzeo bih u obzir slijedeće elemente i utuvio ih u glavu operativi:
– Zadar je grad koji je donedavno mjesecima bio pod uzbunom zbog dugotrajnog granatiranja i u njemu žive ljudi osjetljivi na nekontrolirane eksplozije;
– u Zadru žive brojni žitelji s PTSP-om, osjetljivi na eksplozije, jer ih podsjećaju na rat. Većina ih je na tome osigurala visoke mirovine, a moguće je da netko, izazvan pucnjavom, aktivira svoje psihotraume i nekontrolirano djeluje;
– u tipičnom primorskom, gusto naseljenom gradu, postoji stotine beba, bolesnih, starih i nemoćnih, istraumatiziranih, ili, jednostavno normalnih ljudi koji žele mir, žele da govore, gledaju TV, iziđu na ulicu, ili, prema onome što im je policija dužna osigurati, osjećaju se sigurno;
– u gradu su domovi za stare, bolnice, hoteli i drugi sadržaji koji uživaju zakonsku zaštitu od buke;
– pirotehnika  nema uporište u tradiciji slavljenja blagdana i valja osigurati mir i dostojanstvo u blagovanju;
– okvire dozvoljenog, narušit će zloupotreba, korištenje privrednog ili vojnog eksploziva, raznih vrsta vatrenog oružja i eksplozivnih naprava, koje bitno ugrožavaju sigurnost građana;
– moguće je da se iz raznih pobuda izvrše ranije (ne)planirana ubojstva i ranjavanja, što je, u konstelaciji „dozvoljenog“ nemoguće naknadno otkriti;
– djeca već godinama proizvode i koriste eksplozivne naprave uz pomoć solne kiseline i drugih opasnih tvari, koriste ih u i pred stambenim objektima bez ikakvih kriterija. Pune i proizvode eksplozivne naprave sukladno svojoj bujnoj mašti i iskustvu starijih;
– da bi korisnici pirotehnike ostvarili prava koja „imaju“, staviti van snage Zakon o buci, Zakon o javnom redu i miru i druge, koji ovi povrijeđuju;
– upozoriti, i strogo kontrolirati (zlo)upotrebu pirotehnike kada to ugrožava prava na mir drugih, jer pravo jednih ne smije ugrožavati prava drugih. Policija je prvenstveno sigurnosni, represivni aparat i nebi smjela podilaziti grupnim interesima i populizmu;
– nekontrolirana i prekomjerna pucnjava predstavlja i vrlo ozbiljan ekološki problem. Ptice, ribe i druge životinja doživljavaju neprolazne, po život opasne traume, plinovi koji se šire vrlo su opasni po zdravlje ljudi, naročito djece koja su im najizloženija. Solna kiselina i druga kemijska sredstva posebno.
Postoje još deseci elemenata koje policija mora, a nije uzela u obzir i po njima postupila. Ne znam da li je naslov u medijima poput „ni jedna opeklina na dječjim rukama“ izliv mašte policije ili medijskih urednika, svejedno, stvar je puke sreće za koju ne trebaju (pre)skupe sigurnosne snage poput njih. Za sreću postoje dvije narodne mudrosti koje kažu: „Sreća prati pametne“, ali i „Bog čuva pijane i …“.  Ovaj put skloniji sam vjerovati u drugu.
Dakle, prema doprinosu policije sigurnosti građana tijekom blagdana, proizvođači, uvoznici, trgovci i korisnici pirotehnike, (eksploziva, bombi, vatrenog oružja) mogu biti zadovoljni. Ostali građani, koji su njihovu zaštitu s pravom očekivali, nisu je dobili. Zbog toga policija mora smanjiti izlive zadovoljstva i izvući pouku, jer  želimo vjerovati da „sreća prati pametne“.
Od brojnih primjera koji potvrđuju svu (ne)moć policije, evo jednog vjerno prenesenog: Tri maloljetnika, sinovi policajaca, van svih proklamiranih normi ponašanja, maltretirali su okolne stanare, prolaznike i drugu djecu, koristeći se bocama solne kiseline u izazivanju eksplozija. Imali su oveću grupu vršnjaka pomagača susjeda ili iz drugih dijelova grada. Oni su bili opskrbljivači i garancija nedodirljivosti. Nisu uspjevale nikakve molbe za bar malo mira za bolesne, bebe, ili one koji bi eventualno otvorili prozor svog stana. Kome se nije sviđalo upućivali su ga na policiju i tvrdili da im je rečeno da taj dan mogu raditi što hoće i gdje hoće. Znali su čiji su, a i podatak da je upravo policajac, koji je svojedobno prijavljen  policiji radi zloupotrebe pirotehnike, postao prvi čovjek za inkriminaciju istih djela i to bio do nedavno. Dakle, 12- godišnjaci su uvjereni kako od policije ne prijeti bilo kakva opasnost zbog zloupotrebe pirotehnike. Od izrade i korištenja opasnih, nedozvoljenih eksplozivnih naprava također. Mjesto radnje vidljivo svim njihovim roditeljima, od kojih su neki agresivno branili „igru“ svojih miljenika. Nebitno im je bilo što su doslovno raznijeli čelične kante za smeće i napravili cijeli niz vandalizama na javnoj površini. Upravo njihovi roditelji , policajci, gorljivo su tvrdili  da djeca mogu raditi što hoće, bez obzira na prava drugih.
Možda je bolje da takvi roditelji i nisu bili u službi. Nadam se da su predodređeni za druge sigurnosne probleme, ali i bez toga slučaja nameće se pitanje zbog čega ti isti mali vandali dva mjeseca prije Božića teroriziraju građane zloupotrebljavajući pirotehniku. Građani se s pravom pitaju odakle im toliki novac za nabavu, gdje nabavljaju, ili možda dobivaju eksplozivna sredstva mnogo prije zakonskih termina. Oni isti građani, koji bi, da je sreće, trebali koristiti njihove roditelje za svoju zaštitu.
Ovaj put neću podsjećati na crkvu kojoj pirotehnika prepolovljuje posjećenost ponoćnim misama, brižne ekologe, ili branitelje, koji sanjaju eksplozije do prve isplate mirovine, iako plaćam jedne i druge i treće, ali policiju hoću jer sam uvjeren kako svojom predblagdanskom aktivnošću radi suprotno od očekivanog.
Na sociokulturi nekih svojih pripadnika, kojima je, zbog niza okolnosti, mnogo tolerirano, moraju poraditi. Novi načelnik bi to trebao moći, jer su neki njegovi prethodnici, vršeći istu dužnost, uspjeli završiti srednju i visoku školu.
Može li se zamisliti što bi bilo s građaninom koji bi sa svog balkona  puštao klasičnu glazbu? S pojačalom i zvučnicima barem približno jakim koliko i prosječne eksplozije pirotehnike. Samo na jednom mjestu, u jednom danu i na svom balkonu. Dakle, puštao glazbu visoke umjetničke vrijednosti koju cijene i vole svi civilizirani ljudi, a nije zabilježeno da je ikome odsjekla prst ili izbila oko. Ja mogu i uvjeren sam da bi policija intervenirala brzo i efikasno. To tvrdim na temelju iskustva kao i to da su neke stvari definitivno poremećene.