Connect with us

Nekategorizirano

ZASTRAŠUJUĆI DIKLJANSKI SLUČAJ

Objavljeno

15 godina prije

-


Ima nekih stvari u Diklu, za neke najljepšem i najturističkijem dijelu Zadra, koje privlače posebnu pažnju i valja vjerovati kako će se njima pozabaviti državne institucije, a mediji će, kako biva, doći na svoje. Nije to samo uobičajeni početak medijskog članka (kakvi su najčešće), već neizbježna  i  surova istina.
Međutim, događaj od 22. ovog mjeseca, baš iz Dikla, podjednako govori  o poimanju istog i o stanju svijesti (nadam se) pojedinaca, koji su mu, direktno ili indirektno, doprinijeli.
Radi se, dakako, o gaženju tri psa odjednom, što, samo po sebi, nije najveća tragedija, već je to odnos vlasti i (dijela) javnosti koji određuju stupanj dobra i zla u svemu, a ovdje ga ne definiraju. A zla ima više nego što se iz šturih i rijetkih vijesti o događaju da naslutiti.  Ništa tako precizno ne govori o nama kao taj događaj i njegov tretman, nigdje toliko primitivizma, gluposti i mržnje nije ispoljeno, od rata do sada, što smo očigledno spremni mirno promatrati, štoviše opravdavati.
Događaj je nepogrešivi indikator bezdušnosti pojedinaca, nesposobnosti vlasti i apatije (dijela) naroda. Nije li to Zadar, najperspektivniji grad u državi, koji budućnost vidi u turizmu, u dolasku ljudi za koje misle da im mogu priređivati prizore poput dikljanskih? Računa li perspektivni Zadar na moć svjetskih (ako ne lokalnih) medija koji mu to zacijelo neće oprostiti? Ne događaj, jer svugdje ima bolesnika koji mogu izazvati sličan, već na reakciju onih koji bi im trebali biti domaćini u vrijeme njihovog  godišnjeg opuštanja. Sjeća li se slučaja „bugojanskih psića“, koji je, u nekoliko dana, naišao na osude u cijelom svijetu. Errando discimus ovdje ne prolazi.
Diklo, dosad poznato po ljepoti i gostoljubivosti življa, ni krivo ni dužno, bit će stigmatizirano. Postat će prepoznatljivo poput Bugojna i, zaslugom drugih, postati žrtvom njihovog idiotizma.
Strašnije od samog događaja je spoznaja da za isti nema krivaca. Dakle, mogu ga, bez ikakvih posljedica, ponoviti kada im se prohtje. Zvuči strašno sve da je u Meksiku, a ne tu pred nosom.
Hoće li puleni nezamjenjivog Edvina Šimunova iz Liburnije, za koje nema krivca u ovom bezdušnom gaženju, nastaviti po starom? Hoće, jer se Šimunov nikada nikome ne zamjera, poput Jurline, ne talasa i stoluje gotovo dva desetljeća. Taj direktorski genije nikada nije stao na prvo raskrižje i „snimio“ ponašanje svojih  štićenika, koji s cigaretom u ustima, jednom rukom na upravljaču, a drugom na mobitelu, prevoze bespomoćnu djecu u i iz škola, stare i nemoćne, te sirotinju osuđenu na njih i njihove „akademske“ razgovore (kada ne telefoniraju). Oni su, u pravilu, fizički najjači u vozilu i mala je mogućnost bilo čijeg utjecaja na njih. Djeca onih koji ih štite i toleriraju ionako se ne voze gradskim autobusima koji se, u slučaju potrebe, ne mogu zaustaviti. Oni, čuli smo, ubrzaju kada je opasnost na cesti i skrate muke neopreznim sudionicima u prometu. Hoće li se zaustaviti na pojavu „neopreznih“ pješaka, djece, biciklista, ili reagiraju selektivno?
Nitko nema pravo svoje greške opravdavati tuđim greškama. Ljudi iz Liburnije ponajmanje.
Vozač, dok je za upravljačem, dužan je predviđati potencijalnu opasnost i mora biti pripravan adekvatno reagirati. Pored igrališta predviđa djecu, pored šume životinje, pored škole… pored doma umirovljenika… pored bolnice… Uzrokuje li nesreću zbog zanemarivanja te činjenice – kriv je. Zašto odgovaraju vlasnici pasa „bez nadzora“? Zbog pretpostavljene krivice da bi ovi mogli oštetiti tuđe zdravlje, ili život. Dakle, nisu predvidjeli moguću opasnost. Vozačeva greška se ne kažnjava, ali vlasnika pasa da. Njegov nemar rezultira štetom, njihov (njihovom) tragedijom i kaznom pravne države. To ne može rezultirati dobrim. Zašto su mjerila potpuno oprečna? Valjda nemaju Šimunova i moćnu vlast.
Profesionalni vozači autobusa, naročito gradskih, to dobro moraju znati. No, oni su presigurni da njihovi putnici nemaju utjecajnog tatu kojem će se požaliti (poput svjedoka ovog nemilog događaja), da im se direktor neće zamjeriti (jer je to njegova viza za opstanak), da ih policija nikada neće kontrolirati, te da će im oprostiti i ovakve događaje. Zašto bi onda uopće razmišljali, jer je sve stvar rutine i valja otaljati satnicu?
Zanimljiv bi bio podatak iz policije o broju kontrola vozača i vozila gradskog prijevoznika, pogotovo o broju i iznosu naplaćenih kazni. Ispravnost autobusa je posebna priča. Šarenilo reklama na njima krije štošta, ali ionako nitko ništa ne želi otkrivati.
Prođete li, vodeći  psa, pored zaustavljenog gradskog autobusa, na stajalištu ili u prometu, ako je pas manji, a vodič slabije fizičke građe (ili žena), većina vozača zna izazvati zvuk koji će vas natjerati da ih obilazite u velikom luku. Njihova ljubav prema psima, koji  koriste tek minimum prometne površine, poznata je većini vlasnika koji ih susreću, pa je ova bizarnost iz Dikla najobičniji slijed stvari. Njima je autobus alter ego, kao da su šezdesete, kada su bili rijetki i nezamjenjivi.
Direktor Šimunov će morati shvatiti da mu je vožnja taksijem, danas i u Zadru, ogromna konkurencija, a da je prostor u HDZ-u sve tješnji, ako već ne naleti na nekog agilnijeg vlasnika psa koji sve može ubrzati.
Nadam se da će i njega, prije ili poslije, posjetiti institucije države. Upućeni tvrde da su trebali odavno. Ili će se čekati da brutalno pregaze troje ljudi, od kojih bi barem jedan trebao biti „tatin sin“? To nitko ne želi, a je li to dovoljno?
Kazne za gnjusno (ne)djelo će, ne sumnjam, biti, ali kad mediji odrade, po običaju, posao (ne)odgovornih. Dokle tako?
„Liburnija žali, ali ne vidi svoju krivicu“, piše u nekim novinama. Liburnijo, otvori oči! Dvadesetprvo stoljeće traje već cijelu deceniju.
Netko jednom reče da odnos prema životinjama realno prikazuje stupanj civiliziranosti jedne sredine.
Zadar je, za Dan grada, osigurao svjetsku pozornost. Čestitam!

 
Povezane teme :
Nastavi čitati
Kliknite za komentar

0 Comments

  1. roksi

    24. studenoga 2010. at 22:01

    Koji pretenciozni i prenapuhani članak (uostalom kao i većina članaka na ovom portalu). Da li se autor zapitao zašto su psi jurcali očito bez nadzora vlasnika po cesti? Hoćemo li doći u svjetske rubrike kad nam psi neodgovornih vlasnika izgrizu prolaznike? Puno toga se može reči o ponašanju vozača Liburnije općenito, ali i o (ne)odgovornosti mnogih od nas. Na kraju nastradaju uvijek oni najmanje krivi.

     
    Odgovori

  2. grozni-zd

    24. studenoga 2010. at 22:49

    Tužan događaj pa je i tekst tužan i neće postići oćekivanu reakciju kao ni prijava Udruge za zaštitu životinja ! Netko mora poštivati zakon a netko ne mora kao da imamo dva Ustava dvije države !!!

     
    Odgovori

  3. gost

    25. studenoga 2010. at 20:02

    odličan članak! nažalost, bojim se da nikada nećemo postati civiliziran narod, a nasilje je postalo nešto što je sasvim normalno i što se ne kažnjava, žalosna nam je ova država..

     
    Odgovori

  4. muzgavac

    26. studenoga 2010. at 21:13

    Pohvale članku. Sama sam jednom doživjela slično kada je došao bračni par sa psom (stranci) i htio ući u liburnijin autobus. Vozač je tako počeo urlati da mislim da su skratili odmor i otputovali s obećanjem da se nikad neće vratiti. To je promidžba hrvatskog turizma. Druga pohvala za latinsku uzrečicu. Sve ih se manje koristi, a to su stare mudrost jednog civilizranog naroda od kojeg možemo puno naučiti.

     
    Odgovori

    • zadar

      27. studenoga 2010. at 19:17

      mogu jos i krave i ovce u autobus…
      jebali vas psi

       
      Odgovori

  5. roko

    4. prosinca 2010. at 14:47

    Ti mudonja ne piši pod pseuodonimima i obveži se da ćeš uzdržavati čovjekovu familiju u slučaju da ga se zbog te vaše hippie hajke proglasi krivim i otpusti.
    Da su u kojem slučaju na 057 napisali članak pro zaštitinika životinja ti bi Valjean gorljivo branio vozača.Obično politikanstvo na leđima mrtvih pasa i što je još gore jednog čovjeka od kojeg su izgleda važnije tri beštije bez kontrole.
    Jako civilizirano nema što.

     
    Odgovori

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Hrvatska

Posao od 3 minute koštat će vas 50 eura. Pogledajte nevjerojatne cijene majstora

Objavljeno

6 dana prije

-

8. prosinca 2025.

By

Nova društvena igra u Hrvatskoj mogla bi se zvati “Pronađi majstora”. Nije tajna da pronaći “dobre ruke” koje će popraviti stvar je gotovo nemoguće. Imaju jako puno posla, nema puno majstora koji zbilja imaju zanat u rukama pa shodno tome diktiraju i visoke cijene.

Različiti portali i stranice na kojima se nude majstorske usluge pokazuju da cijena majstora za kućne poslove u Hrvatskoj danas iznosi uglavnom između 20 i 50 eura po satu za osnovne popravke, dok se za određene specifične usluge kao što su montaža, zamjena ili popravci kućanskih uređaja i instalacija cijene mogu kretati i do 90-225 eura po pojedinačnoj usluzi.

I u toj priči uglavnom nema prostora za cjenkanje, jer ako uhvatite majstora, a pogotovo prema preporuci, lako vas može odbiti jer ima mnoštvo drugih klijenata. Pokušajte se prisjetiti situacije u kojoj ste pozvali majstora zbog problema koji na prvu djeluje ozbiljno, a na kraju se pokaže banalnim.

Uradi sam nije trend, nego potreba
Poklopac vodokotlića koji se klima, utičnica koja iskreće jer se olabavila, vrata ormara koja stalno padaju s nosača, sve su to sitnice koje u kući stvaraju stres i rupe u budžetu. Najbolje se vidi kad zbrojite račune, jer prosječna intervencija majstora u kućanstvu, čak i kad traje samo dvadesetak minuta, uz izlazak na teren često prelazi 40 ili 50 eura. U velikim gradovima to je i više, pa ne čudi što mnogi imaju osjećaj da novac curi kroz pukotine u zidu koje nikako da se zakrpaju. Stvarna je situacija jednostavna, Hrvati uglavnom ne znaju koliko majstorske intervencije zaista koštaju. Cjenike rijetko tko objavljuje javno, a i kada postoje, teško ih je usporediti. Jedan će naplatiti 20 eura za zamjenu brtve na slavini, drugi 60, treći 35 samo da dođe. Oko elektrike je još nejasnije, jer svatko ima svoje formate naplate. Prosječni troškovi zato se godinama prenose usmeno, što stvara osjećaj da se radi o nečem neuhvatljivom i rezerviranom za stručnjake, iako velik dio tih popravaka nije ni blizu zamršen koliko izgleda.

Najzanimljivije je što se ta percepcija ne mijenja samo zato što ljudi strahuju od pogreške. U hrvatskim kućanstvima i dalje vlada ideja da “netko drugi zna bolje”, pa se majstori zovu i za najosnovnije radnje. No istina je potpuno drugačija, jer većina sitnih popravaka, uz pravilan alat i malo strpljenja, postaje sasvim izvediva za svakoga tko je voljan pokušati.

Efikasno rješenje za kućanske poslove
Prvi ozbiljan korak prema tome da više ne plaćate dolazak majstora za pet minuta posla je stvaranje osnovnog, ali pouzdanog kućnog seta alata. Upravo je taj segment tržišta posljednjih godina eksplodirao, jer se sve više kućanstava okreće baterijskim sustavima koji omogućuju fleksibilnost, brzinu i sigurnost. Tu se nameće Q linija električnih alata PRAKTIK TOOLS, prvenstveno zbog Flexpower baterijskog sustava, koji omogućuje da jedna baterija napaja više različitih alata.

Takav sustav mijenja način na koji ljudi popravljaju i uređuju svoje domove, jer nestaje potreba za kablovima i viškom opreme. Korisnici Q linije najčešće ističu praktičnost, ali i dugoročnu računicu. Flexpower baterija koristi se na bušilici, odvijaču, ubodnoj pili i mnogim drugim alatima, što stvara logičan ekosustav u kojem se svaki novi alat uklapa bez dodatne investicije u baterije. Drugi važan element je garancija. Četiri godine jamstva na električne alate iz Q linije daje sigurnost i eliminira najčešći strah: što ako nešto pođe po zlu. Za mnoge koji tek ulaze u DIY svijet ovo je ključna točka povjerenja, jer nitko ne želi da mu prvi alat otkaže usred popravka. Q linija nudi upravo to, čvrstinu i pouzdanost bez visoke ulazne cijene, što ju čini logičnim izborom za početnike i ljude koji žele profesionalne rezultate bez profesionalnih troškova.

Ovo su najčešće intervencije
Dovoljno je pogledati nekoliko najčešćih intervencija u domaćinstvima da se shvati gdje nestaje novac. Zamjena šarke na vratima ormara, zatezanje vijka na sudoperu koji se klima, bušenje jedne rupe za policu, podrezivanje letve, zamjena prekidača svjetla, sve to spada u kategoriju posla za koji se plaća cijena bez obzira na trajanje. U praksi to znači da vas kratka intervencija može koštati isto kao ozbiljan popravak samo zato što uključuje dolazak.

Još izraženiji problem vidi se kod radova koji su zapravo čisti “uradi sam”. Bušenje rupe za novu zavjesnu šipku, postavljanje držača za ručnik u kupaonici, montaža jednostavne police, skidanje i vraćanje vrata kuhinjskog elementa, zatezanje vijaka na stolici koja škripi, sve su to poslovi za koje većina majstora naplaćuje minimalnu tarifu. Kad se ti iznosi zbroje kroz godinu, lako se približe trošku kvalitetnog seta alata koji bi rješavao sve te situacije bez ijednog izlaska majstora na teren. Zato se posljednjih godina sve više mijenja navika, osobito kod mlađih kućanstava koja nemaju tradiciju “domaće radionice” kao starije generacije. Ljudi žele naučiti, žele uštedjeti i žele imati osjećaj da sami mogu popraviti vlastiti dom. Najveći problem obično nije znanje, nego sam početak, odnosno nejasnoća oko toga koji alat je zapravo potreban da bi se kućanstvo oslobodilo ovisnosti o majstorima za svaki trivijalan zadatak.

Najveća greška: “Ja to ne znam”
Velik dio kućanskih radova uopće ne zahtijeva specijalizirano znanje. Najčešći početnički “strahovi” odnose se na bušenje zidova, zamjenu prekidača, male drvene popravke i montažu polica, iako su sve te radnje zapravo vrlo jednostavne kad se rasporede u par konkretnih koraka. Najbolji primjer je bušenje, koje se mnogi boje jer zvuči komplicirano, no uz dobru baterijsku bušilicu i pravi tip svrdla radi se o najjednostavnijoj aktivnosti u domu. Jedan precizan otvor često znači završetak zadatka, bilo da se postavlja polica, zavjesna šipka ili držač za ručnik.

Jednako je i s osnovnim električarskim sitnicama koje najčešće zvuče puno strašnije nego što jesu. Zamjena dotrajalog prekidača ili utičnice postala je rutinska radnja, ali uz obvezno gašenje struje i provjeru napona. Sve nakon toga svodi se na spajanje žica koje su već jasne i označene. Upravo zato ljudi koji jednom probaju obično zauvijek prestanu zvati majstore za takve mikro-intervencije. U kuhinji i kupaonici također postoji čitav niz radova koji nemaju nikakve veze s vodoinstalaterskim zahvatima, a nerijetko se naplaćuju kao da se radi o složenoj rekonstrukciji instalacija. Zatezanje sifona, poravnavanje vrata kuhinjskog elementa, podizanje ili spuštanje ručke na sudoperu, sve su to poslovi koje uz odvijač i bušilicu svladate u nekoliko minuta.

Najbolje u cijeloj priči je to što nitko ne govori da treba zamijeniti majstora kao struku. Oni su nezamjenjivi u ozbiljnim zahvatima, no većina kućanstava troši novac na intervencije koje s osnovnim znanjem i osnovnim setom alata mogu savladati sami. Uz malo rutine takav pristup postaje normalan, baš kao i zadovoljstvo kad znate da ste svoj dom popravili vlastitim rukama.

 
Nastavi čitati

Nekategorizirano

Nostalgični ste za Alan Fordom? Uskoro dolazi u kazalište! Evo tko igra Grunfa, Bob Rocka…

Objavljeno

3 mjeseca prije

-

4. rujna 2025.

By

Satiričko kazalište Kerempuh svoju novu sezonu otvara praizvedbom predstave “Alan Ford” Milana Fošnera, prema stripu Maxa Bunkera (L. Secchi) i Magnusa (R. Raviola), u režiji Marija Kovača, koja će premijerno biti izvedena u petak, 19. rujna.

Deveta umjetnost

Kultni talijanski strip “Alan Ford” već više od pola stoljeća zabavlja i oduševljava ljubitelje devete umjetnosti u Hrvatskoj i svijetu, a crnohumorni i satiričan prikaz djelovanja grupice siromašnih tajnih agenata koji rješavaju bizarne kriminalističke slučajeve idealna je podloga za predstavu koja bi se bavila nelogičnostima i apsurdima suvremenog hrvatskog društva, priopćio je Kerempuhu.

Iako se radnja stripa odvija uglavnom u New Yorku, teme koje obuhvaća su univerzalno prepoznatljive i uvijek aktualne.

Kerempuhova dramatizacija stripa kao centralnu negativnu ličnost smjestila je lik Superhika, karizmatičnog lopova koji ironično otima siromašnima da bi dao bogatima. 

Teške teme kroz “lake” doskočice

Kroz odabir super-antiheroja kao direktnog suparnika junacima iz Grupe TNT, predstava obrađuje inače teške teme, poput socijalne nepravde, siromaštva i zakulisnih političkih igara, ali na mladima prihvatljiv način uz zdravu dozu humornog odmaka.

U predstavi nastupaju Luka Petrušić (Alan Ford), Matija Šakoronja (Bob Rock), Tomislav Štriga (Broj 1), Domagoj Ivanković (Grunf), Tarik Filipović (Sir Oliver), Hrvoje Kečkeš (Debeli šef), Filip Detelić (Superhik), Borko Perić (Jeremija), Ana Maras Harmander (Bepa), Ines Bojanić (Margot), Josip Brakus (policajac/Čaruga), Ozren Opačić (inpektor Brock), Karlo Mlinar (Samoubojica), Tomislav Dunđer (bogataš /tamburaš).

Dramaturg predstave je Vid Lež, scenograf Davor Prah, kostimografkinja Nikolina Miletić, autor glazbe Tomislav Babić, autorica maski Marija Bingula, koreograf Branko Banković, a oblikovatelj svjetla Alen Marin.

 
Nastavi čitati

Nekategorizirano

Župan Bilaver: Uređenje Draženice prioritetni projekt Županije

Objavljeno

4 mjeseca prije

-

26. kolovoza 2025.

By

Župan Zadarske županije Josip Bilaver i njegov zamjenik Robertino Dujela održali su radni sastanak s voditeljem područne konzervatorske službe u Zadru Igorom Miletićem i ravnateljem Županijske lučke uprave Zadar Davorom Škibolom na temu uređenja uvale Draženica i Maestral.

Riječ je o jednom od najvažnijih infrastrukturnih projekata Županije koji uključuje izgradnju novih komunalnih vezova, uređenje plaže, proširenje prometnice te pješačko-biciklističke staze i zelene površine.

Na sastanku je dogovorena daljnja suradnja Konzervatorskog odjela i Županijske lučke uprave u svim fazama pripreme i realizacije projekta, kako bi uređenje uvale Draženica bilo provedeno u skladu s relevantnim smjernicama i standardima.

Župan Bilaver istaknuo je kako projekt Draženica predstavlja prioritet Županije i da će donijeti značajnu dugoročnu korist građanima i razvoju zadarske obale.

 
Nastavi čitati

U trendu