Jesmo, dakako, samo ne jučer nego prije 19 godina. Jučer su se, po običaju, pored sjećanja na žrtve, Vukovar i Škabrnja koristili za mnogo toga. Već viđeno, ali svaki put sve gore?
Počnimo ispočetka: zarati, odazovete se na poziv savjesti da po svaku cijenu čuvate svoj dom. To je, uostalom, pravo i obveza svakog građanina, a u Hrvatskoj je, za minulog rata, takvih bilo pola milijuna.
E, tih pola milijuna, ili iz svake obitelji u zemlji po jedan, rezultat je izračuna prvenstveno Jadranke Kosor, osobe koja je jučer, na obljetnicu najvećih zločina poslije 2. svjetskog rata, izrekla povijesnu rečenicu: “Danas smo svi trebali biti u Vukovaru i Škabrnji!” Da je nemamo, trebali bi je izmisliti.
Jučer je Vukovar i Škabrnju baš ta Jadranka Kosor bestidno koristila za političku promidžbu, za održanje neodrživog, za svoju poziciju prve i svemoćne, a protiv onih koji danas nisu s njom, kako u politici tako i u spomenutim mjestima.   A možda su bili tamo mnogo prije od nje? Ili, hvala Bogu da nisu s njom.
Jadranka Kosor, danas predsjednica Vlade Republike Hrvatske, već jednom je poentirala na žrtvama Vukovara i Škabrnje i to ju je dovelo tamo gdje jest. Doduše, bilo je iz podruma, no bila su vremena u kojima je svaka pomoć dobrodošla. Ali, ne može joj se osporiti činjenica da je najzaslužnija za “mobilizaciju” više od sto tisuća branitelja. Baš ona je najzaslužnija za “omasovljenje” braniteljske populacije i značajno mjesto u povijesti ratovanja  joj je zagarantirano.
Danas nam je poručila da svi odgovorni za zločine moraju odgovarati. Dirljivo do besvijesti. Samo, ne reče tko je dužan pokrenuti postupke protiv zločinaca, te, ako se usudimo, hoćemo li narušiti interese njenog ureda i upasti u njenu nemilost? Mnogo jači od nas znaju da to nije poželjno.
Ne želim na istoj stranici govoriti o žrtvama u Vukovaru i Škabrnji i obilježavanju godišnjice po pravilima Jadranke Kosor, pa skrećem pozornost korisnika stranice na njenu surovu “razigranost”…
Tek prije mjesec dana, baš Jadranka Kosor, te njeni posilni, izvjesni Ivić, Đakić, Certa i drugi, a povodom svađe sa svojim političkim oponentom, s neviđenim osjećajem gadosti i prijezira, govorili su o ljudima koji su do 1991. bili pripadnici JNA. Danas se s njima srela, ne znam kako je bilo, ali dva Jastreba iz Vukovara i Miljanić iz Škabrnje (koji su to su nepobitno bili) morali su je upozoriti da je izgubila kompas koji pokazuje glavne strane svijeta.
Možda i nisu. Neću (barem za sada) vršiti raščlambu njihovih (ili bilo čijih) uloga u ratu, niti si uzimam za pravo suditi o njihovom doprinosu, ali mi je nejasno kako se nitko od njih nije našao povrijeđen spomenutim izljevima mržnje.
Njihovo pravo je da postupaju kako hoće, da sami sebi uskaču u usta kao što čine i dobro se osjećaju na vlastitim farmama i drugim stečevinama rata, ali što je s drugima? Što je s onima koji nisu privlačni kamerama HTV-a, sve ovo danas gledaju iz kuta za koji gospođa Kosor ne zna niti da postoji, daleko su od prave stranke i tiho umiru u svom idealizmu? Koji bi, zatreba li, opet stali na branik Domovine,  na kojem su neprekidno, jer snose sve  nevolje, od rata, pa preko svih mirnodopskih Jadranki, a ne zovu ih na godišnjice.  
Ne znam koliko su prigodničari opteretili proračun Vukovara ili Škabrnje (državni sigurno jesu) i, uz svo poštovanje žrtvi i iskrenim sjećanjima mnogih, teško se otimam dojmu da skupo plaćamo da nam se rugaju.
Vratimo li se na početak i fascinantni broj hrvatskih  branitelja ne možemo izbjeći pitanje svih pitanja, a odnosi se na nesklad naših snaga danas i onih iz 91. Možda to i nebi privuklo pažnju da je ne usmjerava baš gospođa Kosor.
Stvarno hrabra žena. Opet poentira. Ima na kome.