Ima nekih stvari u Diklu, za neke najljepšem i najturističkijem dijelu Zadra, koje privlače posebnu pažnju i valja vjerovati kako će se njima pozabaviti državne institucije, a mediji će, kako biva, doći na svoje. Nije to samo uobičajeni početak medijskog članka (kakvi su najčešće), već neizbježna  i  surova istina.
Međutim, događaj od 22. ovog mjeseca, baš iz Dikla, podjednako govori  o poimanju istog i o stanju svijesti (nadam se) pojedinaca, koji su mu, direktno ili indirektno, doprinijeli.
Radi se, dakako, o gaženju tri psa odjednom, što, samo po sebi, nije najveća tragedija, već je to odnos vlasti i (dijela) javnosti koji određuju stupanj dobra i zla u svemu, a ovdje ga ne definiraju. A zla ima više nego što se iz šturih i rijetkih vijesti o događaju da naslutiti.  Ništa tako precizno ne govori o nama kao taj događaj i njegov tretman, nigdje toliko primitivizma, gluposti i mržnje nije ispoljeno, od rata do sada, što smo očigledno spremni mirno promatrati, štoviše opravdavati.
Događaj je nepogrešivi indikator bezdušnosti pojedinaca, nesposobnosti vlasti i apatije (dijela) naroda. Nije li to Zadar, najperspektivniji grad u državi, koji budućnost vidi u turizmu, u dolasku ljudi za koje misle da im mogu priređivati prizore poput dikljanskih? Računa li perspektivni Zadar na moć svjetskih (ako ne lokalnih) medija koji mu to zacijelo neće oprostiti? Ne događaj, jer svugdje ima bolesnika koji mogu izazvati sličan, već na reakciju onih koji bi im trebali biti domaćini u vrijeme njihovog  godišnjeg opuštanja. Sjeća li se slučaja „bugojanskih psića“, koji je, u nekoliko dana, naišao na osude u cijelom svijetu. Errando discimus ovdje ne prolazi.
Diklo, dosad poznato po ljepoti i gostoljubivosti življa, ni krivo ni dužno, bit će stigmatizirano. Postat će prepoznatljivo poput Bugojna i, zaslugom drugih, postati žrtvom njihovog idiotizma.
Strašnije od samog događaja je spoznaja da za isti nema krivaca. Dakle, mogu ga, bez ikakvih posljedica, ponoviti kada im se prohtje. Zvuči strašno sve da je u Meksiku, a ne tu pred nosom.
Hoće li puleni nezamjenjivog Edvina Šimunova iz Liburnije, za koje nema krivca u ovom bezdušnom gaženju, nastaviti po starom? Hoće, jer se Šimunov nikada nikome ne zamjera, poput Jurline, ne talasa i stoluje gotovo dva desetljeća. Taj direktorski genije nikada nije stao na prvo raskrižje i „snimio“ ponašanje svojih  štićenika, koji s cigaretom u ustima, jednom rukom na upravljaču, a drugom na mobitelu, prevoze bespomoćnu djecu u i iz škola, stare i nemoćne, te sirotinju osuđenu na njih i njihove „akademske“ razgovore (kada ne telefoniraju). Oni su, u pravilu, fizički najjači u vozilu i mala je mogućnost bilo čijeg utjecaja na njih. Djeca onih koji ih štite i toleriraju ionako se ne voze gradskim autobusima koji se, u slučaju potrebe, ne mogu zaustaviti. Oni, čuli smo, ubrzaju kada je opasnost na cesti i skrate muke neopreznim sudionicima u prometu. Hoće li se zaustaviti na pojavu „neopreznih“ pješaka, djece, biciklista, ili reagiraju selektivno?
Nitko nema pravo svoje greške opravdavati tuđim greškama. Ljudi iz Liburnije ponajmanje.
Vozač, dok je za upravljačem, dužan je predviđati potencijalnu opasnost i mora biti pripravan adekvatno reagirati. Pored igrališta predviđa djecu, pored šume životinje, pored škole… pored doma umirovljenika… pored bolnice… Uzrokuje li nesreću zbog zanemarivanja te činjenice – kriv je. Zašto odgovaraju vlasnici pasa „bez nadzora“? Zbog pretpostavljene krivice da bi ovi mogli oštetiti tuđe zdravlje, ili život. Dakle, nisu predvidjeli moguću opasnost. Vozačeva greška se ne kažnjava, ali vlasnika pasa da. Njegov nemar rezultira štetom, njihov (njihovom) tragedijom i kaznom pravne države. To ne može rezultirati dobrim. Zašto su mjerila potpuno oprečna? Valjda nemaju Šimunova i moćnu vlast.
Profesionalni vozači autobusa, naročito gradskih, to dobro moraju znati. No, oni su presigurni da njihovi putnici nemaju utjecajnog tatu kojem će se požaliti (poput svjedoka ovog nemilog događaja), da im se direktor neće zamjeriti (jer je to njegova viza za opstanak), da ih policija nikada neće kontrolirati, te da će im oprostiti i ovakve događaje. Zašto bi onda uopće razmišljali, jer je sve stvar rutine i valja otaljati satnicu?
Zanimljiv bi bio podatak iz policije o broju kontrola vozača i vozila gradskog prijevoznika, pogotovo o broju i iznosu naplaćenih kazni. Ispravnost autobusa je posebna priča. Šarenilo reklama na njima krije štošta, ali ionako nitko ništa ne želi otkrivati.
Prođete li, vodeći  psa, pored zaustavljenog gradskog autobusa, na stajalištu ili u prometu, ako je pas manji, a vodič slabije fizičke građe (ili žena), većina vozača zna izazvati zvuk koji će vas natjerati da ih obilazite u velikom luku. Njihova ljubav prema psima, koji  koriste tek minimum prometne površine, poznata je većini vlasnika koji ih susreću, pa je ova bizarnost iz Dikla najobičniji slijed stvari. Njima je autobus alter ego, kao da su šezdesete, kada su bili rijetki i nezamjenjivi.
Direktor Šimunov će morati shvatiti da mu je vožnja taksijem, danas i u Zadru, ogromna konkurencija, a da je prostor u HDZ-u sve tješnji, ako već ne naleti na nekog agilnijeg vlasnika psa koji sve može ubrzati.
Nadam se da će i njega, prije ili poslije, posjetiti institucije države. Upućeni tvrde da su trebali odavno. Ili će se čekati da brutalno pregaze troje ljudi, od kojih bi barem jedan trebao biti „tatin sin“? To nitko ne želi, a je li to dovoljno?
Kazne za gnjusno (ne)djelo će, ne sumnjam, biti, ali kad mediji odrade, po običaju, posao (ne)odgovornih. Dokle tako?
„Liburnija žali, ali ne vidi svoju krivicu“, piše u nekim novinama. Liburnijo, otvori oči! Dvadesetprvo stoljeće traje već cijelu deceniju.
Netko jednom reče da odnos prema životinjama realno prikazuje stupanj civiliziranosti jedne sredine.
Zadar je, za Dan grada, osigurao svjetsku pozornost. Čestitam!