Connect with us

ZADAR / ŽUPANIJA

(FOTO) MISA ZA 736. OBLJETNICU POSVETE SV. STOŠIJE Don Josip Pinčić: “Zadarska katedrala je plod Božje pomoći, ljudske pameti i rada ruku čovječjih”

Objavljeno

-

Misno slavlje na 736. obljetnicu posvete zadarske katedrale sv. Stošije u zadarskoj prvostolnici sv. Stošije predvodio je don Josip Radojica Pinčić, katedralni župnik.

Katedrala sv. Stošije građevinski se podizala u tri vremenska razdoblja: u ranokršćanskom vremenu, u 4. st., u 9. st. i u 12. st. Zadarsku katedralu posvetio je 27. svibnja 1285. g. zadarski nadbiskup Lovro Periandar.

„Dan posvećenja katedrale je svečani dan. Katedrala na dan posvete slavi svoj rođendan. Počeci zadarske katedrale datiraju u ranokršćansko vrijeme u kojem je zabilježeno i ime prvog po imenu poznatog zadarskog biskupa, Feliksa“ rekao je don Josip, istaknuvši da bi „u narodu trebalo više zaživjeti značenje toga dana. U zadarskoj katedrali od 4. st. zbila su se mnoga događanja. Katedrala je uvijek više od zidova, stupova i krovova. Ona se, poput svoga zvonika, poput ruku podiže uvis, pruža se prema nebu slaveći Boga, moleći ga i zahvaljujući mu za primljene darove. Ona je uvijek svjedokom tolikih molitava, tolikih susreta, župskih i kulturnih događanja, dekanatskih i nadbiskupijskih svetih misa“ reako je don Josip.

Dan posvete prvostolnice doziva u spomen višestoljetno bogatstvo kršćanskog sjećanja i „zahvalnost za darovane milosti jer se u katedrali sv. Stošije već od 4. st. pronosi slava Kristovog imena i prenosi baština otajstva u zajednici mjesne Crkve. Zahvalni smo Bogu za to, za sve biskupe, svećenike, redovnike, redovnice, učitelje i za sve koje Bog odabire za širenje darova svetosti. Katedrala je katedra biskupa i majka crkva, mjesto slave Božje i znak njegove prisutnosti, vjere i kulture, a slavlja u njoj otkrivaju zajedništvo mjesne Crkve“ rekao je katedralni župnik, potaknuvši na  molitvu „da i mi budemo kreposni Božji hram u težnji za svetošću, da prepoznamo Božju želju i postanemo njegov živi hram, Božja slava“.

Pinčić je upozorio na sekularizaciju koja utječe na to da se u čovjeku ne ostvaruje Božja kuća molitve i čistoće. Znak sekularizacije je i desakraliziranje crkava, održavanje neprimjerenih sadržaja u crkvama, mentalitet u kojem je izgubljen osjećaj za sveto, za tišinu i molitvu.

„Mi, živi hramovi, trebamo kameni hram kao šator Božji. Crkva treba biti mjesto liturgijskog čina, mjesto sabranosti, molitve, doličnog susreta s Bogom u vlastitoj savjesti i zajednici. Poželjeti je da čovjek, živi hram, neprestano raste u kršćanskoj ljubavi. Potrebno je poštivati svetost hrama kako bismo doživjeli da u njemu prebiva Božja slava i istinsko Božje prijestolje, jer u njemu živi euharistijski Gospodin“ rekao je don Josip, naglasivši da „izgrađujući sebe, izgrađujemo i kameni Božji hram pripremajući se za puninu života u vječnosti“.

Početak gradnje zadarske katedrale je u 4 st., a današnji izgled te trobrodne romaničke građevine datira iz 12. i 13. st., sa sačuvanom starijom iz 9. i 11. st. Katedrala je podignuta na mjestu starokršćanske bazilike. Prvotno je bila posvećena apostolskom prvaku Petru, a od 9. st., kad je zadarski biskup Donat donio kosti mučenice Stošije, naziva se njenim imenom, Stošijina katedrala.

Sarkofag s moćima sv. Stošije nalazi se u pokrajnjoj lađi, u sjevernoj apsidi katedrale. Ispod prezbiterija je kripta iz 12. st., a pročelje s kasnoromaničkim portalima dovršeno je u 14. st., 1324. godine.

Don Josip je podsjetio i na stradanja Stošijine katedrale tijekom povijesti, kada je dijelila sudbinu naroda i domovine za kojom su posezali neprijatelji i strani osvajači.

Zadarska katedrala doživjela je stradanje za vrijeme mletačkih osvajanja početkom 13. st., Mlečani su je devastirali 1202. g. Upravo nakon obnove od toga perioda razaranja, 27. svibnja 1285. g. posvetio ju je zadarski nadbiskup Lovro Periandar.

Katedrala je doživjela stradanje i od bombi u Drugom svjetskom ratu i u Domovinskom ratu. „Trebalo je izdržati sve te bolne napetosti do današnjih dana. Uvijek je, uz svoje brojne prijatelje, imala i neprijatelje koje su je željeli izbrisati s lica zemlje, da se zatare i narod koji je u katedrali primao tolike milosti i nadahnuća, jakost i snagu. Kao putnici ovom zemljom u tom hramu u šatoru Božjem nalazimo nadahnuća i poticaje, slušamo Božju riječ. Primamo snagu da bismo primili utjehu i jakost, zahvalnost za dar života. Oni koji su katedralu namjeravali srušiti, srušili su sami sebe i ostavili ljagu nad vlastitim imenom i poviješću. A Stošijina katedrala i dalje ponosno stoji i okuplja djecu kao majka. Što je bila progonjenija, bivala je još izdržljivija te je prkosila nesklonim vremenima. Obarana, ali ne oborena“ poručio je župnik Pinčić.

Don Josip je rekao da se na Crkvu kao Isusovo djelo i crkvu kao nadbiskupijsko djelo, na katedralu, na osobit način ostvaruje sljedeća misao sv. Ivana Zlatoustog: „U ovome je veličina crkve. Napadnuta, pobjeđuje. Uhvaćena, oslobađa se. Nagrđena, postaje ljepša. Ranjena, ne pada. Uzburkana, ne potapa se. Kovitlana olujama, ne brodolomi se. U borbi neporažena, pod udarcima nepobijeđena“.

„Takva je Crkva kao institucija, takva je crkva i katedrala sv. Stošije kao zgrada – plod Božje pomoći, ljudske pameti i rada ruku čovječjih. Kao što se Božja riječ ušatorila, uzela prebivalište među nama, tako je i katedrala po svojoj gradnji i obnavljanju zadobivala nova krila i zalet, plemenitošću dobrih ljudi te neumorno pozivala sve ljude dobre volje na Gozbu Jaganjčevu. Time nastavlja uvijek dovršavati, oplemenjivati nutrinu ljudi, posvećujući ih svetinjama koje se u katedrali sv. Stošije slave“ rekao je don Josip, navodeći liturgiju i sakramente koji se slave u katedrali: molitva, kateheze, krštenja, ispovijed, euharistija, bolesničko pomazanje, ženidba.

„Sabiremo se da se učvrstimo u ljubavi prema braći ljudima i svakom čovjeku. To je kuća istine, škola ljubavi, vjerničkog i bratskog zajedništva, mjesto opraštanja i oproštenja. U razgovoru sa Samaritankom koja je Isusa pitala gdje se treba klanjati, u židovskom hramu u Jeruzalemu ili u samarijskom hramu, Isus odgovara da dolazi vrijeme kad će se pravi, istinski klanjatelji klanjati Bogu u duhu i istini te da takve klanjatelje Isus želi i treba. Od početka kršćanstva do danas, crkve su bile posebna i odvojena mjesta za molitvu, okupljanja, euharistijska slavlja, za očitovanja bratske ljubavi i zajedništva. I riječ ‘posveta’ znači odvajanje od svijeta i svjetovnih uporaba, a to potvrđuju zgrada i oltar, ruho i posuđe, osobe koje se dodjeljuju Bogu u izravnu službu“ rekao je don Josip, poručivši da „institucionalna Crkva ne može bez zidane Crkve koja okuplja vjernike na hvalu slave Božje. Materijalna katedrala ne može bez duhovne, hijerarhijske, institucionalne Crkve“.   

Župnik Pinčić zamolio je zagovor apostolskih prvaka Petra i Pavla i sv. Stošije kojoj je posvećena katedrala, majka svih crkava u Nadbiskupiji, da blagoslove puk na rođendan katedrale, „da je vrata paklena nikad ne nadvladaju, nego da i ubuduće bude svima otvorena, nebeskim darovima i našim ljudskim potrebama“.

Gospodinu je upućena molitva da usliši sve koji se mole u svojim potrebama u katedrali, da Bog primi svetu službu koja se u njoj prinosi te da ispuni duhovnom radošću, pobožnošću i mirom sve koji pohode katedralu.

Zadarsku prvostolnicu pohodio je i papa Aleksandar III. za svog posjeta Zadru 1177. g.

Za svoga apostolskog pohoda Zadru 9. lipnja 2003. g., nakon što je predmolio Slavlje Šestog časa na obližnjem Forumu, iako je bio već narušenog zdravstvenog stanja i u naporu od petodnevnog pohoda gradovima Hrvatske, sv. Ivan Pavao II- izrazio je izričitu želju da nakon susreta s narodom pohodi i katedralu.

Taj sveti Papa došao je u papamobilu ispred Stošijine katedrale čije je pročelje bilo urešeno vatikanskom i hrvatskom zastavom, gdje su ga dočekali tadašnji katedralni župnik don Milivoj Bolobanić i redovnice. Papa je promotrio unutrašnjost prvostolnice te je podizanjem svoje pastirske ruke uputio blagoslov i katedrali sv. Stošije koja nosi ime ranokršćanske svetice mučenice Anastazije, rodom Rimljanke, iz grada stolovanja Pape kao rimskog biskupa.

Prema Biskupskom ceremonijalu br. 44.-45., „Katedralna crkva je središte liturgijskog života jedne biskupije te se na prikladne načine treba u vjerničke duše utiskivati ljubav i poštovanje prema katedralnoj crkvi. Tome osobito doprinosi godišnja proslava njezinog posvećenja, kao i hodočašća vjernika u katedralnu crkvu“. 

No votes yet.
Please wait...
Nastavi čitati
Kliknite za komentar

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

ZADAR / ŽUPANIJA

MORATE U SPIZU? Danas u Zadru rade sljedeće trgovine…

Objavljeno

-

By

Donosimo raspored rada većih marketa i supermarketa, odnosno trgovačkih lanaca u Zadru u nedjelju, 3. svibnja 2026.

BAUHAUS:

od 9 do 14

KAUFLAND:

zatvoreno

EUROSPIN:

Žmirići, Ul. Matije Gupca 59

Radno vrijeme: 08:00 – 21:00

HEY PARK

TOMMY

Bože Peričića 5 – od 8 do 14

Skradinska 8 – od 7 do 21

Put Nina 89 – od 7 do 21

KONZUM:

Frane Petrića 10 – od 7 do 13

LIDL:

zatvoreno

SPAR

Polačišće 4 – od 7 do 14

PLODINE

Biogradska 68 – od 7 do 22

Zagrebačka 2 – od 7 do 22

SUPERNOVA:

zatvoreno

STUDENAC:

Od 7 do 21:

Put Murvice 49

Velebitska ulica 14

Ulica Ivana Skvarčine 18

Zadarska ulica 24

Obala kneza Branimira 14

Šibenska ulica 9C

Ul. bana Josipa Jelačića 12A

Put Stanova 63

Knezova Šubića Bribirskih 3

RIBOLA

od 7 do 21:

Put Petrića 51C

Ulica Ivana Lucića 18

Put Šimunova 2

Ulica Miroslava Krleže 1A

PEVEX

od 8 do 14

METRO

zatvoreno

EMMEZETA

od 10 do 20

ZADAR SHOPPING CAPITOL

zatvoreno

CITY PARK ZADAR

zatvoreno

Nastavi čitati

ZADAR / ŽUPANIJA

“PASTEL U SVIBNJU” / U ponedjeljak u Kapetanovoj kuli otvorenje izložbe Tomistava Marijana Bilosnića            

Objavljeno

-

By

U ponedjeljak, 4. svibnja 2026., u 19:30 sati, otvara se izložba slika Tomislava Marijan Bilosnića „Pastel u svibnju“ u Galeriji HDLU, u Kapetanovoj kulai na Trgu Pet bunara u Zadru.

Tomislav Marijan Bilosnić (slikarski pseudonim Sebastijan Bit) priredio je stotinjak samostalnih (i više zajedničkih) izložbi slika u tehnici monotipija, ulja, pastela, gvaša, tuša u boji, crteža i umjetničke fotografije. Član je HDLU Zadar. Objavio je sedam slikarskih monografija: Metamorfoze, Cvijeće ravnokotarskih vila, 33, Pollockova svjetlost, Maske i lica, Mediteranski pastel i Duhovi sa zadarskog Foruma, te fotomonografiju Skriveno kameno blago, kao i pjesničke monografije s Antom Stamaćem, Zlatkom Tomičićem i Mijom Bijuklićem. O njegovu slikarskom opusu pisali su Tonko Maroević, Antun Travirka, Vinko Srhoj, Ive Šimat Banov, Đuro Vanđura, Iva Körbler, Vlado Bužančić, Andro Filipić, Ervin Dubrović, Milan Bešlić, Ivo Fadić, Helena Roguljić, Sanja Knežević, Nevenka Nekić, Đuro Vidmarović, Igor Šipić, Mirjana Šigir, i mnogi drugi.

Za svoj likovni rad, Bilosnić je nagrađen Zlatnom plaketom za fotografiju na međunarodnoj izložbi «Island and Sea» (2010., 2022.) i Zlatnom plaketom za slikarstvo (2015.) na 2. međunarodnoj likovnoj izložbi vjerskih motiva “Sveti otok” (Holy Island).

U Galeriji Kapetanova kula Bilosnić pod naslovom „Pastel u svibnju“ izlaže pastele iz ciklusa poznatog kao „Mediteranski pastel“, o kojemu su se vrlo pozitivno izrazili mnogi poznati hrvatski likovni kritičari, između koji su i Antun Travirka, Iva Körbler, Vlado Bužančić,  Vinko Srhoj, Andro Filipić, Stanislav Bašić, Romana Galović, Mirjana Šigir, Miljenko Mandžo, Josip Granić, Ante Zemljar, i drugi.

Nastavi čitati

ZADAR / ŽUPANIJA

(FOTOGALERIJA) ZEMUNIK GORNJI / Misno slavlje na blagdan sv. Josipa radnika predvodio nadbiskup Zgrablić

Objavljeno

-

By

foto: Ines Grbić/Zadarska nadbiskupija

Svečano misno slavlje na blagdan sv. Josipa radnika u župnoj crkvi sv. Josipa radnika u Zemuniku Gornjem u petak, 1. svibnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je istaknuo važnost duhovne dimenzije rada i sustvaralačke suradnje čovjeka s Bogom u ostvarenju njegovog životnog poziva. Sv. Josip je primjer kako rad biva važan i ozbiljan, ali istodobno prožet vjerom, poručio je nadbiskup, dodavši da takav rad „postaje uravnotežen odnosom punog povjerenja s Bogom i usmjeren prema ljubavi. Na tom putu čovjek radi marljivo i odgovorno, ali zadržava unutarnju slobodu, jer zna da njegov život ima dublji smisao koji ne ovisi o materijalnom uspjehu, nego o vjernosti Božjem planu, smislu života i Bogu koji je konačni cilj njegovog postojanja“, poručio je mons. Zgrablić. Tako čovjek, nositelj rada, kroz svoj trud izražava što jest – slika Božja, ljubljeno dijete Božje i sudjeluje u velikom stvarateljskom djelu koje Bog povjerava čovjeku, pozivajući ga da svijet ne samo koristi i iskorištava, nego da ga obrađuje s ljubavlju i čuva s odgovornošću, rekao je nadbiskup.

Takvo poimanje rada rađa dubljim razumijevanjem kršćanskog poziva koji zahvaća cijeli život, pa i rad, „jer vjera ne ostaje zatvorena u molitvi ili liturgiji, nego se proteže na sve dimenzije svakodnevice, prožima odnose, odluke i rad te daje smisao i onome što se čini malim i neznatnim“, poručio je mons. Zgrablić.

Sv. Josip poučava duhovnosti rada koja „oblikuje srce koje zna prepoznati Božju prisutnost u svakodnevnim zadacima, koje prihvaća odgovornost ozbiljno i s predanjem, ustraje i kad se čini nemogućim, ostaje vjerno i kad se čini da trud prolazi nezapaženo, koje u svemu traži priliku da očituje ljubav prema Bogu kroz savjesnost, poštenje i strpljivost.

U svjetlu vjere, i najjednostavniji poslovi, koji se ponavljaju iz dana u dan i mogu postati monotoni, zadobivaju novu dubinu. Rad tako postaje dio većeg Božjeg plana koji nadilazi trenutak, dio puta koji vodi prema ispunjenju i života usmjerenog prema Bogu“, istaknuo je predvoditelj slavlja. Sv. Josip u svojoj skrovitoj i vjernoj službi pokazuje put koji traži vjernost Božjem pozivu. „Tako rad zadržava svoju vrijednost, jer postaje sudjelovanje u Božjem stvaralačkom djelu koje traje i danas, u kojem Bog uključuje čovjeka kao suradnika, koji svojim rukama, umom i srcem doprinosi izgradnji svijeta koji nosi trag Stvoriteljeve dobrote“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Sv. Josip uzdržava Svetu obitelj, u skromnosti nazaretske radionice preuzima odgovornost za kruh i sigurnost onih koje mu je Bog povjerio, u jednostavnosti svoga stolarskog zanata osigurava svakodnevni život za Isusa i Mariju. Takav rad „nije obilježen samo zaradom, brojčanim uspjehom i priznanjem, nego samozatajnom postojanošću, strpljivošću i dubokom unutarnjom snagom koja izvire iz ljubavi i vjere prema Bogu“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da takva jednostavnost često ostaje skrivena svijetu.

U tom kontekstu, naglasio je da „dostojanstvo rada ne proizlazi iz njegove vidljivosti, iz veličine ostvarenja i priznanja koje čovjek može primiti, nego iz dubine nakane koja ga pokreće, iz Božjeg plana koji ga nadahnjuje i iz svijesti da rad postaje dio odnosa s Bogom koji vidi u skrovitosti, prepoznaje vjernost i blagoslivlja što je učinjeno s predanjem za Dobro i žrtvom za drugoga“, poručio je nadbiskup. Takav rad biva „prostor u kojem čovjek ne oblikuje samo svijet, nego i vlastito srce, svoje stavove, svoju vjernost i sposobnost darivanja. Tako svaki napor, odgovornost i ustrajnost postaju prilika za rast u svetosti, u kojoj se život usklađuje s Božjom voljom i ono naizgled obično i koje se svakog dana ponavlja, može se preobraziti u susret s Bogom koji djeluje u skrivenosti i jednostavnosti.

U takvom razumijevanju rada čovjek se ne promatra podložnim ekonomskim zahtjevima rada, da se gubi u ritmu obveza, nego kao svjesna i slobodna osoba koja svojim odlukama oblikuje život te u svoje djelovanje unosi razum, srce i savjest i prepoznaje da njen rad ima smisao, jer je povezan s njenim dostojanstvom koji proizlazi od Boga i pozivom kojeg mu je Bog uputio“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je istaknuo potrebu prepoznavanja rada kao prostora susreta s Bogom gdje se oblikuje čovjekovo srce i gdje se svakodnevica puna obveza i briga prožima smislom koji nadilazi produktivnost i napor.

Sveti Josip u nazaretskoj svakodnevici, u radu koji je bio samozatajan, postojan i odgovoran prema Isusu i Mariji, pokazuje „ljepotu rada koji proizlazi iz ljubavi i prožet je sviješću o Božjoj prisutnosti i vodstvu u životu. Takav rad ne iscrpljuje čovjeka u nutrini, nego ga izgrađuje, oblikuje i vodi prema punini života“, naglasio je nadbiskup.

Upozorio je na opasnost da rad izgubi svoju dublju dimenziju i bude sveden na mjerljive rezultate, učinkovitost, zaradu, korist i povećavanje produktivnosti. Tada se vrijednost osobe procjenjuje prema onome što proizvodi i postiže u očima društva.

„Takvo shvaćanje dovodi do isključivanja i previđanja onih koji ne mogu sudjelovati u tom ritmu – bolesnika, starijih, osoba s invaliditetom i djece – kao da njihova vrijednost ovisi o njihovoj produktivnosti. Time se prešućuje temeljna istina: čovjekovo dostojanstvo ne proizlazi iz onoga što čini, nego iz onoga što jest“, poručio je nadbiskup.

„Kad se rad promatra isključivo kroz produktivnost i isplativost, blijedi svijest o čovjeku obdarenom dostojanstvom koje ne ovisi o učinku ni o materijalnoj koristi, nego izvire iz njegove bîti da je stvoren na Božju sliku i da ga je Bog pozvao u život zbog ljubavi.

Zato dostojanstvo bolesnika koji ne mogu raditi, staraca čija snaga slabi, osoba s invaliditetom suočenih s ograničenjima ili djece koja se razvijaju, ostaje jednako i neumanjeno. Njihova prisutnost podsjeća društvo da vrijednost života nije u proizvodnji, nego u  postojanju i odnosu s Bogom i drugim ljudima“, poručio je nadbiskup.

Kad se rad pretvara u zahtjev koji ne poznaje granice, u ritam „još više i brže“, tada ne ostavlja prostor za odmor, prijateljske odnose, za brigu o slabijima, razumijevanje, molitvu i duhovni život. U takvom svijetu ugroženi su oni koji ne mogu pratiti taj tempo, jer su gurnuti na rub ili se smatraju teretom za društvo, upozorio je mons. Zgrablić.

„U logici „više i brže“ osoba počinje osjećati da ga vlastiti rad pritišće, zarobljava i oduzima mu slobodu. U radu kao isključivoj produktivnosti čovjek se udaljava od sebe jer prestaje slušati dubinu vlastitog srca i razlikovati bitno od prolaznoga. Prestaje prepoznavati vrijednost krhkosti, ovisnosti i međusobne povezanosti vidljivih u životu bolesnih, starijih, djece i osoba s invaliditetom. Time se gubi i sposobnost prepoznavanja prisutnosti Boga koji poziva na zajedništvo. Rad tada više ne izgrađuje osobu, nego je troši; ne vodi prema punini zajedništva s Bogom i međusobno, nego vodi prema iscrpljenosti.

Razlog takvog izobličenja rada je u zaboravu osobne duhovne dimenzije. Kad iz rada nestane svijest da je on sudjelovanje u Božjem djelu, kad se izgubi pogled prema Bogu kao konačnom cilju, rad ostaje zatvoren u granicama ovoga svijeta i preuzima ulogu koja mu ne pripada“, upozorio je nadbiskup, rekavši da tada rad postaje mjera vrijednosti života, a oni koji ne mogu „proizvoditi“ bivaju obezvrijeđeni.

„No, dostojanstvo svake osobe, bez obzira na snagu, zdravlje, dob ili sposobnosti ostaje uvijek isto i neotuđivo, jer je ukorijenjeno u njenoj bîti darovanoj od Boga Stvoritelja i Isusovom djelu otkupljenja. Neka nam sveti Josip Radnik pomogne da u radu prepoznamo Božji dar i poziv, da u svakodnevici otkrijemo prostor susreta s Bogom i da u svemu što činimo ostanemo vjerni Bogu koji nas vodi putem koji ima svoje ispunjenje u vječnosti“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Nakon mise, nadbiskup je predvodio procesiju s kipom sv. Josipa kroz središte mjesta. Bio je to prvi pohod nadbiskupa Zgrablića toj župnoj crkvi za koju je zemunički župnik don Gašpar Dodić rekao da je zadnjih godina uloženo u njenu obnovu, zahvaljujući i sredstvima Općine Zemunik Donji na čelu s načelnikom Ivicom Šarićem koji je također bio na tom misnom slavlju.

Zemunik Gornji je rodna župa zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđe čiji se kip nalazi na trgu na početku ulice koja vodi prema župnoj crkvi sv. Josipa Radnika.

I.G.

Nastavi čitati
Oglasi
Oglasi
Oglasi
Oglasi

U trendu