Connect with us

Svijet

Putinov medij objavio plan za Ukrajinu: Uništenje, komadanje, masovne egzekucije…

Objavljeno

-

“Još u travnju prošle godine pisali smo o neizbježnosti denacifikacije Ukrajine. Nacistička, banderovska Ukrajina (Stepan Bandera bio je vođa anarhonacionalističkog pokreta u Ukrajini polovicom 20. stoljeća, op.p.), neprijatelj Rusije i oruđe Zapada za uništenje Rusije, nama ne treba. Danas je pitanje denacifikacije prešlo u praktičnu sferu”, piše Timofej Sergejcev za rusku državnu agenciju RIA Novosti i zapravo iznosi Putinov plan za Ukrajinu u slučaju ruske ratne pobjede – uništenje ili barem komadanje ukrajinske države i ukidanje ukrajinske nacije uz masovne progone i egzekucije.

Njegov komentar prenosimo u cijelosti:

Denacifikacija je nužna kada je značajan dio ljudi, najvjerojatnije većina, podložen i uvučen u nacistički režim, odnosno kada teza “ljudi su dobri, vlast je loša” ne funkcionira. Prepoznavanje te činjenice temelj je politike denacifikacije i svih njezinih mjera, a sama činjenica je njezin predmet.

Ukrajina je upravo u takvoj situaciji. Činjenica da je ukrajinski glasač glasao za “Porošenkov mir” i “Zelenskijev mir” ne bi smjela zavaravati – Ukrajinci su bili prilično zadovoljni time da je najkraći put do mira vodio kroz blitzkrieg, što su posljednja dva ukrajinska predsjednika transparentno nagovijestila kada su bila izabrana.

Upravo je ova metoda “umirenja” unutarnjih antifašista – totalnim terorom – korištena u Odesi, Harkivu, Dnjepropetrovsku, Mariupolju i drugim ruskim gradovima. A prosječnom Ukrajincu s ulice to je sasvim odgovaralo. Denacifikacija je skup mjera u odnosu na nacificiranu masu stanovništva, koja tehnički ne može biti podvrgnuta izravnom kažnjavanju kao ratni zločinci.

“Naciste treba maksimalno uništiti”

Naciste koji su se naoružali treba maksimalno uništiti na bojnom polju. Ne bi smjelo biti značajnih razlika između Oružanih snaga Ukrajine i tzv. nacionalnih bojni, kao ni teritorijalne obrane koja je spojila ove dvije vrste vojnih formacija. Svi su podjednako uključeni u ekstremnu okrutnost prema civilnom stanovništvu, podjednako su krivi za genocid nad ruskim narodom, podjednako ne poštuju zakone i običaje ratovanja.

Ratne zločince i aktivne naciste treba primjereno i eksponencijalno kažnjavati. Mora se provesti totalna lustracija. Sve organizacije koje su se vezale za praksu nacizma treba likvidirati i zabraniti. No, osim državnog vodstva, kriv je i značajan dio narodne mase, koji su pasivni nacisti, sudionici nacizma. Podržavali su i povlađivali nacističkoj vlasti. Pravedno kažnjavanje ovog dijela stanovništva moguće je provesti kao neizbježne teškoće pravednog rata protiv nacističkog sustava, vođenog što opreznije i razboritije u odnosu na civile.

Dodatna denacifikacija te mase stanovništva sastoji se u preodgoju, što se postiže ideološkom represijom (suzbijanjem) nacističkih stavova i strogom cenzurom, ne samo u političkoj sferi nego i nužno u sferi kulture i obrazovanja. Kulturom i obrazovanjem pripremala se i provodila duboka masovna nacifikacija stanovništva, osigurana obećanjem dividende kroz pobjedu nacističkog režima nad Rusijom, nacističkom propagandom, unutarnjim nasiljem i terorom, kao i osmogodišnjim ratom s narodom Donbasa koji se pobunio protiv ukrajinskog nacizma.

Denacifikacija

Denacifikaciju može provesti samo pobjednik, što podrazumijeva (1) njegovu apsolutnu kontrolu nad procesom denacifikacije i (2) moć da osigura takvu kontrolu. U tom pogledu, denacificirana zemlja ne može biti suverena. Država koja denacificira – Rusija – ne može poći od liberalnog pristupa u pogledu denacifikacije. Denacifikatorsku ideologiju krivac ne može osporiti.

Rusko priznanje potrebe denacifikacije Ukrajine znači priznanje nemogućnosti krimskog scenarija za Ukrajinu u cjelini. Međutim, taj je scenarij bio nemoguć 2014. i u pobunjenom Donbasu. Samo osam godina otpora nacističkom nasilju i teroru dovelo je do unutarnje kohezije i svjesnog nedvosmislenog masovnog odbijanja da se održi bilo kakvo jedinstvo i povezanost s Ukrajinom, koja je sebe definirala kao nacističko društvo.

Uvjeti denacifikacije nikako ne mogu biti kraći od jedne generacije, koja se u uvjetima denacifikacije mora roditi, odrasti i sazreti. Nacifikacija Ukrajine nastavila se kroz više od 30 godina, počevši barem od događanja 1989. godine, kada je ukrajinski nacionalizam dobio legalne i legitimne oblike političkog izražavanja i predvodio pokret za “nezavisnost” i prema nacizmu.

Posebnost suvremene nacificirane Ukrajine je u amorfnosti i ambivalentnosti, koje dopuštaju da se nacizam preruši u želju za “nezavisnošću” i “europskim” (zapadnim, proameričkim) putem “razvoja” (a u stvarnosti – u degradaciju) te u tvrdnju da u Ukrajini “nema nacizma, nego samo privatnih ekscesa”. Uostalom, nema glavne nacističke stranke, nema Führera, nema punopravnih rasnih zakona (samo njihova skraćena verzija u obliku represije protiv ruskog jezika). Kao rezultat toga, nema opozicije i otpora režimu.

“Kolektivni Zapad je dizajner, izvor i pokrovitelj ukrajinskog nacizma”

Međutim, sve navedeno ne čini ukrajinski nacizam “blagom verzijom” njemačkog nacizma iz prve polovice 20. stoljeća. Naprotiv, budući da je ukrajinski nacizam oslobođen takvih “žanrovskih” (u suštini političke tehnologije) okvira i ograničenja, on se slobodno razvija kao temeljna osnova svakog nacizma – kao europski, te u svom najrazvijenijem obliku, američki rasizam.
Dakle, denacifikacija se ne može provesti kompromisno, na temelju formule poput “NATO – ne, EU – da”.

Kolektivni Zapad je dizajner, izvor i pokrovitelj ukrajinskog nacizma, dok su zapadni banderovci i njihovo “povijesno pamćenje” samo jedno od oruđa za nacifikaciju Ukrajine. Ukronacizam ne nosi manju, nego veću prijetnju svijetu i Rusiji od njemačkog nacizma hitlerovske verzije.

Naziv “Ukrajina” očito se ne može zadržati kao naziv bilo kojeg potpuno denacificiranog državnog entiteta na teritoriju oslobođenom od nacističkog režima. Novostvorene narodne republike na prostoru slobodnom od nacizma trebale bi izrasti iz prakse gospodarskog samoupravljanja i socijalne sigurnosti, obnove i modernizacije sustava za potporu životu stanovništva.

Zapravo, njihove političke težnje ne mogu biti neutralne. Iskupljenje krivnje pred Rusijom zato što je se tretiralo kao neprijatelja, može se ostvariti samo oslanjanjem na Rusiju u procesima obnove, preporoda i razvoja. Za ova područja ne bi smjeli biti dopušteni nikakvi “Marshallovi planovi”. Ne može biti “neutralnosti” u ideološkom i praktičnom smislu, kompatibilne s denacifikacijom. Kadrovi i organizacije koje su instrument denacifikacije u novodenacificiranim republikama ne mogu se ne oslanjati na izravnu vojnu i organizacijsku potporu Rusije.

Deukrajinizacija

Denacifikacija će neminovno biti i deukrajinizacija – odbacivanje velike i umjetne inflacije etničke komponente samoidentifikacije stanovništva teritorija povijesne Malorusije i Novorusije, koju su započele sovjetske vlasti. Kao instrument komunističke velesile, umjetni etnocentrizam nakon njezina pada nije ostao bez pokrovitelja. U tom službenom svojstvu prešao je pod vlast druge supersile (moći koja stoji iznad država) – Zapada. Treba ga vratiti u njegove prirodne granice i oduzeti mu političku funkcionalnost.

Za razliku od, primjerice, Gruzije i baltičkih zemalja, Ukrajina je, kao što je povijest pokazala, nemoguća kao nacionalna država, a pokušaji njezine “izgradnje” prirodno vode u nacizam. Ukrajinizam je umjetna antiruska konstrukcija koja nema svoj civilizacijski sadržaj, podređeni element tuđina i tuđinske civilizacije. Debanderizacija sama po sebi neće biti dovoljna za denacizaciju – banderovski element je samo paravan, krinka za europski projekt nacističke Ukrajine, stoga je uz denacifikaciju Ukrajine neizbježna i njezina deeuropeizacija.

“Banderovska vrhuška mora biti eliminirana”

Banderovska vrhuška mora biti eliminirana, njezin je preodgoj nemoguć. Društvena “močvara”, koja je ovu vrhušku aktivno i pasivno podupirala djelovanjem i nedjelovanjem, mora preživjeti ratne nedaće i prihvatiti ovo iskustvo kao povijesnu pouku i iskupljenje za svoju krivnju. Oni koji nisu podržavali nacistički režim, patili zbog njega i rata koji je režim pokrenuo u Donbasu, moraju biti konsolidirani i organizirani, moraju postati stup nove vlasti, njezina vertikala i horizontala.

Povijesno iskustvo pokazuje da tragedije i drame rata koriste narodima koji su bili zaneseni ulogom neprijatelja Rusije. Denacifikacija kao cilj specijalne vojne operacije u okviru same ove operacije podrazumijeva se kao vojna pobjeda nad kijevskim režimom, oslobađanje teritorija od naoružanih pristaša nacista, eliminacija neumoljivih nacista, hvatanje ratnih zločinaca te stvaranje sustavnih uvjeta za naknadnu denacifikaciju u mirnodopskim uvjetima.

Potonje bi, pak, trebalo započeti s organizacijom tijela lokalne samouprave, policije i obrane, očišćenih od nacističkih elemenata.

Na njihovoj osnovi pokrenut će se procesi osnivanja nove republičke državnosti, integrirajući ovu državnost u blisku suradnju s ruskim odjelom za denacifikaciju Ukrajine (novostvorenim ili pretvorenim, recimo, iz Rossotrudničestva (ruske državne agencije za inozemnu pomoć i kulturalnu suradnju, op.p.)), uz usvajanje republičkog regulatornog okvira (zakona) o denacizaciji pod ruskom kontrolom, definiranje granica i okvira za izravnu primjenu ruskog zakona i ruske jurisdikcije na oslobođenom teritoriju u području denacifikacije, stvaranje suda za zločine protiv čovječnosti u bivšoj Ukrajini. U tom smislu, Rusija bi trebala djelovati kao čuvar Nürnberškog procesa.

“Tamo će ići mrzitelji Rusije”

Sve navedeno znači da je za postizanje ciljeva denacifikacije neophodna podrška stanovništva, njegov prelazak na stranu Rusije nakon oslobođenja od terora, nasilja i ideološkog pritiska kijevskog režima, nakon izlaska iz informacijske izolacije. Naravno, trebat će neko vrijeme da se ljudi oporave od šoka neprijateljstava, da se uvjere u dugoročne namjere Rusije i da “neće biti napušteni”.

Nemoguće je unaprijed predvidjeti na kojim će područjima masa stanovništva činiti kritično potrebnu većinu. “Katolička provincija” (Zapadna Ukrajina sa svojih pet regija) vjerojatno neće postati dio proruskih teritorija. Linija razdvajanja će se, međutim, pronaći empirijski. Ostat će neprijateljski nastrojena prema Rusiji, ali prisilno neutralna i demilitarizirana Ukrajina s formalno zabranjenim nacizmom. Tamo će ići mrzitelji Rusije.

Jamstvo očuvanja ove preostale Ukrajine kao neutralne države trebala bi biti prijetnja trenutačnog nastavka vojne operacije u slučaju nepoštivanja navedenih zahtjeva. Možda će to zahtijevati stalnu rusku vojnu prisutnost na njezinom teritoriju. Od crte razdvajanja do ruske granice nalazit će se teritorij potencijalne integracije u rusku civilizaciju, koja je po svojoj unutarnjoj prirodi antifašistička.

Što nakon kraja rata?

Operacija denacifikacije Ukrajine, koja je započela vojnom fazom, slijedit će istu logiku i u miru. U svakoj fazi bit će potrebno postići nepovratne promjene. U ovom slučaju, nužni početni koraci denacifikacije mogu se definirati na sljedeći način:

– likvidacija oružanih nacističkih formacija (što znači bilo koje oružane formacije Ukrajine, uključujući Oružane snage Ukrajine), kao i vojne, informacijske i obrazovne infrastrukture koje osiguravaju njihovo djelovanje;

– formiranje tijela narodne samouprave i policije oslobođenih područja, štiteći stanovništvo od terora podzemnih nacističkih skupina;

– instalacija ruskog informacijskog prostora;

– povlačenje obrazovnog materijala i zabrana obrazovnih programa na svim razinama koji sadrže nacističke ideološke smjernice;

– masovne istražne radnje za utvrđivanje osobne odgovornosti za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti, širenje nacističke ideologije i potporu nacističkom režimu;

– lustracija, objavljivanje imena sudionika nacističkog režima, uključivanje u prisilni rad radi obnove uništene infrastrukture kao kaznu za nacističke aktivnosti (iz reda onih koji neće biti osuđeni na smrtnu kaznu ili zatvor);

– usvajanje na lokalnoj razini, pod nadzorom Rusije, primarnih normativnih akata denacifikacije “odozgo”, zabrana svih vrsta i oblika oživljavanja nacističke ideologije;

– uspostavljanje spomen-obilježja i spomenika žrtvama ukrajinskog nacizma, ovjekovječujući uspomenu na heroje borbe protiv njega;

– uključivanje kompleksa antifašističkih i denacifikacijskih normi u ustave novih narodnih republika;

– stvaranje stalnih denacifikacijskih tijela na period od 25 godina.

“Ovo je čisto ruski posao”

Rusija neće imati saveznika u denacifikaciji Ukrajine, budući da je ovo čisto ruski posao, te zato što će biti iskorijenjena ne samo banderovska verzija nacističke Ukrajine, već prije svega zapadni totalitarizam, nametnuti programi civilizacijske degradacije i dezintegracije, mehanizmi podjarmljivanja supersili Zapada i Sjedinjenih Američkih Država.

Da bi se plan denacifikacije Ukrajine proveo u praksi, sama Rusija će se morati konačno rastati od proeuropskih i prozapadnih iluzija, nametnuti se kao posljednja instanca zaštite i očuvanja tih vrijednosti povijesne Europe (Starog Svijeta) koje to zaslužuju i koje je Zapad u konačnici napustio, izgubivši borbu za sebe. Ta se borba nastavila kroz cijelo 20. stoljeće i iskazala se u svjetskom ratu i ruskoj revoluciji.

Rusija je učinila sve da spasi Zapad u 20. stoljeću. Provela je glavni zapadni projekt, alternativu kapitalizmu, koji je pobijedio nacionalne države – socijalistički, crveni projekt. Slomila je njemački nacizam, monstruozni proizvod krize zapadne civilizacije. Posljednji čin ruskog altruizma bila je ispružena ruka prijateljstva Rusije, zbog čega je Rusija 90-ih godina primila monstruozan udarac.

“Rusija će ići svojim putem, ne brinući se za sudbinu Zapada”

Sve što je Rusija učinila za Zapad, učinila je o svom trošku, podnoseći najveće žrtve. Zapad je u konačnici odbacio sve te žrtve, obezvrijedio doprinos Rusije rješavanju zapadne krize i odlučio se osvetiti Rusiji za pomoć koju je nesebično pružila. Nadalje, Rusija će ići svojim putem, ne brinući se za sudbinu Zapada, oslanjajući se na još jedan dio svog nasljeđa – vodstvo u globalnom procesu dekolonizacije.

U sklopu tog procesa, Rusija ima veliki potencijal za partnerstvo i savezništvo sa zemljama koje je Zapad stoljećima tlačio i koje se neće ponovno navući na njen jaram. Bez ruske žrtve i borbe ove zemlje ne bi bile oslobođene. Denacifikacija Ukrajine ujedno je i njezina dekolonizacija, što će stanovništvo Ukrajine morati razumjeti kada se počne oslobađati opijenosti, iskušenja i ovisnosti o takozvanom europskom izboru.

No votes yet.
Please wait...
Nastavi čitati
1 Comment

1 Comment

  1. Zvonko

    4. travnja 2022. at 22:08

    SLAVA UKRAJINI!

    No votes yet.
    Please wait...

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Svijet

Hrana u Europi poskupljuje: Evo gdje najviše, a u 14 država cijene padaju

Objavljeno

-

By

AI/Ilustracija

Cijene hrane u Europi ove su godine relativno umjereno rasle, no svježe namirnice sve su skuplje. U Francuskoj su poskupjele za osam posto, dok su poremećaji u opskrbi na jugu Italije doveli do praznih polica u trgovinama.

Svatko tko je krajem listopada ušao u supermarket u Napulju ili bilo kojem drugom dijelu južne Italije mogao je zateći gotovo prazne police s voćem.

Naime, vozači kamiona, nezadovoljni visokim cijenama dizela, gotovo su dva tjedna blokirali ceste i luke diljem južne Italije.

Skladišta su prestala s utovarom robe, a police s mesom, svježim mlijekom, voćem i flaširanom vodom u Kampaniji, Apuliji i Kalabriji počele su se prazniti. U nekim manjim trgovinama zalihe su nestale već u jednom danu, piše Euronews.

Prema preliminarnim podacima talijanskog statističkog zavoda Istata, cijene neprerađene hrane u Italiji u listopadu bile su 7,5 posto više nego godinu dana ranije, nakon rasta od 5,5 posto u rujnu. Cijene tipične potrošačke košarice, koja uključuje hranu, kućanske potrepštine i proizvode za osobnu higijenu, porasle su za 2,5 posto, u odnosu na 1,5 posto prethodnog mjeseca.

Italija je ekstreman primjer, ali pokazuje trend koji se ponovno pojavljuje diljem Europe: nakon relativno mirne godine, svakodnevna kupnja namirnica ponovno postaje sve skuplja.

Energenti u središtu pozornosti, cijene hrane rasle umjerenije

Prema preliminarnim podacima koje je Eurostat objavio u srijedu, inflacija u eurozoni u listopadu je dosegnula četiri posto, što je najviša razina u više od tri godine.

Glavni pokretač rasta cijena bili su energenti. Gorivo, električna energija i grijanje poskupjeli su za 20,8 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine.

Cijene hrane, za usporedbu, rasle su znatno sporije.

Hrana, alkohol i duhan u eurozoni su u listopadu bili 1,6 posto skuplji nego godinu dana ranije. Na razini cijele Europske unije hrana i bezalkoholna pića u rujnu su poskupjeli za samo 0,6 posto, prema posljednjim dostupnim podacima za sve države članice.

Međutim, detaljniji pogled na podatke otkriva velike razlike među pojedinim kategorijama proizvoda.

Cijene prerađene hrane, alkohola i duhana u listopadu su porasle za samo 0,5 posto na godišnjoj razini.

S druge strane, neprerađena hrana, koja uključuje voće, povrće, meso i ribu, poskupjela je za 4,6 posto, nakon rasta od 2,7 posto u kolovozu.

“Energenti i hrana potaknuli su rast cijena, dok temeljna inflacija ostaje uglavnom stabilna unatoč aktualnom energetskom šoku”, izjavio je Nicola Nobile, glavni ekonomist za Italiju u Oxford Economicsu, u komentaru dostavljenom elektroničkom poštom.

Takav razvoj događaja postaje jasniji kada se uzme u obzir način na koji hrana dolazi do trgovina.

Traktori koriste dizel, staklenici trebaju grijanje, a gotovo sva roba prevozi se kamionima.

Kada ti troškovi naglo porastu, posebno su pogođene svježe namirnice, koje se, za razliku od trajnih proizvoda, ne mogu mjesecima skladištiti.

Sličan trend i u najvećim europskim gospodarstvima

U Francuskoj su ukupne cijene hrane u listopadu porasle za 1,2 posto. Međutim, svježi proizvodi bili su osam posto skuplji nego godinu dana ranije, prema podacima francuskog statističkog zavoda INSEE. To je ipak nešto manje od rujanskog rasta od 9,5 posto.

U Njemačkoj je hrana poskupjela za samo 0,4 posto.

U Portugalu su cijene neprerađene hrane porasle za 3,7 posto, jednako kao i u rujnu.

U Španjolskoj su cijene hrane nastavile rasti i u listopadu, ali sporijim tempom nego godinu dana ranije.

Cipar na vrhu, Švedska na dnu ljestvice

Podaci za rujan, posljednji dostupni za sve članice Europske unije, pokazuju u kojim su državama potrošači najviše osjetili rast cijena hrane.

Najveće poskupljenje zabilježeno je na Cipru, gdje su hrana i bezalkoholna pića bili četiri posto skuplji nego godinu dana ranije.

Slijede Španjolska s rastom od 2,7 posto, Rumunjska s 2,6 posto, Malta s 2,5 posto i Portugal s 2,4 posto.

Izvan Europske unije posebno se ističe Turska, gdje su cijene hrane u godinu dana porasle za čak 27,6 posto.

Zanimljivo je da su u 14 od 27 država članica EU-a hrana i bezalkoholna pića zapravo bili jeftiniji nego godinu dana ranije.

Najveći pad cijena zabilježen je u Švedskoj, gdje su cijene hrane pale za 6,3 posto.

Takav razvoj događaja uslijedio je nakon smanjenja poreza na dodanu vrijednost (PDV). Švedska vlada 1. travnja prepolovila je PDV na hranu, s 12 na šest posto, a ta će mjera ostati na snazi do kraja 2027. godine.

Pad cijena hrane zabilježen je i u Latviji, Mađarskoj i Češkoj, gdje su cijene bile niže između 3,8 i 4,8 posto.

U posljednjih pet godina najveći teret poskupljenja snosi istočna Europa

Današnji relativno mali rast cijena dolazi nakon višegodišnjih velikih poskupljenja.

Od rujna 2021. godine, kada su cijene energenata počele naglo rasti, hrana je u Europskoj uniji poskupjela za otprilike trećinu.

U Mađarskoj su cijene porasle za više od 50 posto. U Bugarskoj, Estoniji i Rumunjskoj rast je također nešto veći od 50 posto.

S druge strane, u Luksemburgu, Švedskoj i Francuskoj poskupljenje je bliže 25 posto.

Neke od država s najvećim rastom cijena ujedno su i one u kojima hrana zauzima najveći udio u potrošnji kućanstava.

Zbog toga povećanje cijena od dva posto na blagajni za obitelj u Bukureštu ili Sofiji može predstavljati znatno veće opterećenje za kućni proračun nego jednako poskupljenje u Luksemburgu.

Ekonomisti očekuju nastavak rasta ukupne inflacije.

Analitičari Pantheon Macroeconomicsa predviđaju da bi inflacija u eurozoni u siječnju mogla dosegnuti vrhunac od 4,5 posto te očekuju da će Europska središnja banka u prosincu povećati kamatne stope.

Listopadski podaci upućuju na to da bi rast cijena hrane mogao ponovno ubrzati upravo u trenutku kada kućanstvima počinju pristizati veći računi za grijanje tijekom zime.

U pojedinim dijelovima južne Italije potrošači su posljedice takvog razvoja događaja već osjetili.

Nastavi čitati

Svijet

Kolika je neto plaća potrebna za ugodan život u Europi?

Objavljeno

-

By

Markus Kammermann/Unsplash

Koliko trebate zarađivati da biste ugodno živjeli u Europi? Na to je pitanje vrlo teško odgovoriti.

Ugodan život za svakoga znači nešto drugo. Euronews Business izračunao je koliki je mjesečni neto prihod kućanstva potreban da bi dosegnuo 150 posto nacionalnog medijalnog dohotka, što predstavlja donju granicu višeg srednjeg dohodovnog razreda.

Koliko trebate zarađivati da biste ugodno živjeli u Europi? Na to je pitanje vrlo teško odgovoriti.

Prije svega, pojam „ugodnog života” vrlo je subjektivan. Osim toga, razine cijena znatno se razlikuju među državama, ali i unutar njih. Razlikuje se i broj članova kućanstva, a sam dohodak ne uzima u obzir imovinu ni vlasništvo nad nekretninama.

Ipak, određeni pokazatelji dohotka mogu dati okvirnu sliku o tome koliko je ljudima potrebno za ugodan život.

Jedan od njih je ekvivalentni raspoloživi dohodak.

Riječ je o pokazatelju koji obuhvaća sve novčane prihode članova kućanstva, uključujući prihode od rada, ulaganja, socijalnih naknada i drugih izvora. Od ukupnog iznosa zatim se oduzimaju porezi i socijalni doprinosi.

Dobiveni iznos dijeli se s brojem članova kućanstva preračunatim u ekvivalentne odrasle osobe, što znači da nije riječ o izravnom individualnom dohotku.

Dohodovni razredi srednje klase

Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) definira srednju klasu kao kućanstva čiji se ekvivalentni raspoloživi dohodak kreće između 75 i 200 posto nacionalnog medijalnog dohotka.

OECD tu skupinu dijeli u tri kategorije:

  • Niži srednji dohodovni razred: od 75 do 100 posto medijalnog dohotka
  • Srednji dohodovni razred: od 100 do 150 posto medijalnog dohotka
  • Viši srednji dohodovni razred: od 150 do 200 posto medijalnog dohotka

Ne postoji općeprihvaćena granica koja određuje koliki udio nacionalnog medijalnog dohotka kućanstvo mora imati da bi živjelo ugodno.

“Ako su nam dostupni samo podaci o dohotku, vjerojatno možemo pretpostaviti da većina kućanstava s prihodima iznad 150 posto medijalnog dohotka ima dovoljno sredstava za razmjerno ugodan život”, rekao je za Euronews Business Sebastian Königs, viši ekonomist OECD-a.

Međutim, drugi stručnjaci upozoravaju da prihod veći od 150 posto medijalnog dohotka ne jamči nužno financijsku sigurnost.

Euronews Business izračunao je koliko iznosi 150 posto medijalnog dohotka za tri vrste kućanstava kako bi pokazao koliki je neto prihod potreban za ulazak u viši srednji dohodovni razred.

Koliko je potrebno za ugodan život u Europi?

U 2025. godini medijalni ekvivalentni raspoloživi dohodak u Europskoj uniji iznosi 22.939 eura godišnje, odnosno 1912 eura mjesečno.

To znači da je samcu koji živi sam potrebno 2867 eura mjesečno kako bi dosegnuo 150 posto medijalnog dohotka.

U 34 europske zemlje taj se iznos kreće od 603 eura mjesečno u Sjevernoj Makedoniji do čak 6491 euro u Švicarskoj.

Unutar Europske unije raspon je od 1023 eura u Rumunjskoj do 6256 eura u Luksemburgu.

Mjesečni neto prihod potreban za dosezanje tog praga premašuje 4000 eura i u nekoliko drugih europskih zemalja:

Norveška – 5240 eura

Austrija – 4568 eura

Danska – 4524 eura

Irska – 4392 eura

Nizozemska – 4308 eura

Među četiri najveća gospodarstva Europske unije najviši prag ima Njemačka, gdje iznosi 3611 eura.

Slijedi Francuska s 3307 eura, što je oko 15 posto više od prosjeka EU-a, dok je Italija nešto ispod europskog prosjeka, s 2758 eura.

Španjolska ima najniži prag među te četiri zemlje, 2546 eura.

Razlika je znatna: samcu u Njemačkoj potrebno je 1065 eura mjesečno više nego samcu u Španjolskoj.

U Albaniji (723 eura), Turskoj (755 eura), Crnoj Gori (825 eura) i Srbiji (975 eura) taj je prag niži od 1000 eura mjesečno.

Zajedno sa Sjevernom Makedonijom, svih pet zemalja imaju status kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji.

U 11 država članica EU-a prag se kreće između 1000 i 1900 eura mjesečno, uključujući Portugal (1808 eura), Poljsku (1799 eura), Grčku (1463 eura), Bugarsku (1108 eura) i Mađarsku (1099 eura).

Dohodak nije jedino mjerilo, važna je i imovina

Königs ističe da dohodak otkriva samo dio priče.

Nejednakost u bogatstvu, osobito kada je riječ o mogućnosti posjedovanja vlastite nekretnine, velik je problem u mnogim zemljama OECD-a.

„Neki ljudi mogu sasvim dobro živjeti i s niskim prihodima jer posjeduju vlastiti dom i možda žive u području gdje su cijene niže”, rekao je.

Caminada je također naglasio važnost imovine i štednje.

Prema njegovim riječima, kućanstvo sa skromnim prihodima, ali i ušteđevinom koja mu je lako dostupna, može se bolje nositi s neočekivanim troškom ili gubitkom posla nego kućanstvo s višim prihodima, ali bez štednje i s velikim dugovima.

Nastavi čitati

Svijet

Objavljen popis najboljih mirovinskih sustava u Europi: Gdje je Hrvatska?

Objavljeno

-

By

Unsplash/Ilustracija

Novo istraživanje koje je obuhvatilo 55 mirovinskih sustava diljem svijeta pokazalo je kako stoje europske zemlje kada je riječ o mirovinama, ali i upozorilo na zabrinutost zbog dugoročne održivosti mirovinskih primanja u nekim od najvećih europskih gospodarstava.

Prema globalnom indeksu mirovinskih sustava Marsh CFA Institute (MCGPI), Nizozemska ima najbolji mirovinski sustav na svijetu, javlja Euronews.

Prvoplasirana zemlja ostvarila je 85,8 od mogućih 100 bodova, a slijede Danska s 84,1 i Island s 84 boda. To su jedine europske zemlje koje su dobile najvišu ocjenu. U istoj kategoriji nalaze se još Singapur, Izrael i Australija.

Istraživanje je obuhvatilo 55 mirovinskih sustava koji pokrivaju 66 posto svjetskog stanovništva.

Prema kojim kriterijima su ocjenjivani mirovinski sustavi?

Svaki sustav ocjenjivan je prema trima glavnim kriterijima: Primjerenosti mirovinskih primanja, dugoročnoj održivosti sustava te kvaliteti upravljanja, nadzora i zaštite korisnika.

Poredak se znatno mijenja kada se promatra svaki kriterij zasebno. Prema indeksu, Kuvajt ima najbolji rezultat u kategoriji primjerenosti mirovina, Danska prednjači po održivosti, dok je Finska najbolje ocijenjena prema kvaliteti upravljanja i pouzdanosti sustava.

Za prvo mjesto u ukupnom poretku mirovinski sustav mora osiguravati primjerena primanja, dugoročnu održivost i visoku razinu pouzdanosti.

Upravo je ta kombinacija Nizozemskoj donijela prvo mjesto četvrtu godinu zaredom.

Zašto je Nizozemska na prvom mjestu?

Izvješće nizozemski model opisuje kao snažan mirovinski sustav u kojem državna mirovina osigurava pouzdanu osnovu prihoda, dok dodatni mirovinski programi povezani sa zaposlenjem obuhvaćaju većinu radnika.

Velika imovina uložena kroz mirovinske fondove pridonosi sigurnosti budućih isplata. Sustav se također ističe kvalitetnim propisima, upravljanjem i zaštitom korisnika.

Nizozemska trenutačno provodi reformu mirovinskog sustava. Umjesto modela u kojem su mirovinska primanja unaprijed određena, najčešće prema plaći i godinama radnog staža, postupno se prelazi na individualnu mirovinsku štednju, pri čemu iznos mirovine više ovisi o uplatama doprinosa i prinosima od ulaganja.

Reforme su potaknute, među ostalim, dugotrajnim razdobljem niskih kamatnih stopa, zbog kojih je bilo teže financirati zajamčene mirovine. Pravila financiranja također su ponekad odgađala povećanja mirovina radi usklađivanja s inflacijom.

Osim toga, postojeći sustav dodatnih mirovina nije bio dovoljno prilagođen osobama koje često mijenjaju posao ili rade kao samozaposlene osobe.

Očekuje se da će prijelaz na novi model biti dovršen do 2028. godine.

Kako stoje europske zemlje i gdje je Hrvatska?

Indeks uspoređuje 19 europskih zemalja, uključujući Tursku.

Nakon Nizozemske, Danske i Islanda, najbolje ocijenjene mirovinske sustave imaju Švedska, Finska i Norveška, a slijede Švicarska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Irska, Belgija, Njemačka, Portugal i Hrvatska.

Te su zemlje dobile ocjene B+ ili B, što znači da njihovi mirovinski sustavi imaju kvalitetnu strukturu i brojne pozitivne značajke, ali i određena područja koja zahtijevaju poboljšanja.

U sljedećim kategorijama, C+ i C, nalaze se Španjolska, Poljska, Italija i Austrija. Njihovi sustavi imaju određene prednosti, ali i znatne rizike ili nedostatke koji bi mogli ugroziti njihovu učinkovitost i održivost.

U tim su kategorijama i Sjedinjene Američke Države te kontinentalna Kina, dva najveća svjetska gospodarstva.

Neke od najvećih europskih ekonomija suočavaju se s ozbiljnim problemima

Iako pojedine velike europske zemlje osiguravaju razmjerno dobre mirovine, njihovi se sustavi suočavaju s ozbiljnim izazovima dugoročnog financiranja.

Među europskim zemljama s najvećim dugoročnim rizicima izdvajaju se Austrija, Italija i Španjolska.

Posebno je izražen primjer Španjolske, četvrtog najvećeg gospodarstva Europske unije. Ta je zemlja za primjerenost mirovina dobila 83 boda, što upućuje na razmjerno visoka mirovinska primanja i odgovarajuće resurse, ali je za održivost ostvarila samo 33 boda.

Sličan problem ima i Francuska, drugo najveće gospodarstvo Europske unije, koja je za primjerenost mirovina dobila 85 bodova, a za održivost svega 49,3 boda.

Rezultati pokazuju da visina mirovina nije jedino mjerilo kvalitete sustava. Jednako je važno može li država dugoročno osigurati njihovu isplatu budućim generacijama umirovljenika.

Nastavi čitati
Oglasi
Oglasi
Oglasi

U trendu