Connect with us

Svijet

Putinov medij objavio plan za Ukrajinu: Uništenje, komadanje, masovne egzekucije…

Objavljeno

-

“Još u travnju prošle godine pisali smo o neizbježnosti denacifikacije Ukrajine. Nacistička, banderovska Ukrajina (Stepan Bandera bio je vođa anarhonacionalističkog pokreta u Ukrajini polovicom 20. stoljeća, op.p.), neprijatelj Rusije i oruđe Zapada za uništenje Rusije, nama ne treba. Danas je pitanje denacifikacije prešlo u praktičnu sferu”, piše Timofej Sergejcev za rusku državnu agenciju RIA Novosti i zapravo iznosi Putinov plan za Ukrajinu u slučaju ruske ratne pobjede – uništenje ili barem komadanje ukrajinske države i ukidanje ukrajinske nacije uz masovne progone i egzekucije.

Njegov komentar prenosimo u cijelosti:

Denacifikacija je nužna kada je značajan dio ljudi, najvjerojatnije većina, podložen i uvučen u nacistički režim, odnosno kada teza “ljudi su dobri, vlast je loša” ne funkcionira. Prepoznavanje te činjenice temelj je politike denacifikacije i svih njezinih mjera, a sama činjenica je njezin predmet.

Ukrajina je upravo u takvoj situaciji. Činjenica da je ukrajinski glasač glasao za “Porošenkov mir” i “Zelenskijev mir” ne bi smjela zavaravati – Ukrajinci su bili prilično zadovoljni time da je najkraći put do mira vodio kroz blitzkrieg, što su posljednja dva ukrajinska predsjednika transparentno nagovijestila kada su bila izabrana.

Upravo je ova metoda “umirenja” unutarnjih antifašista – totalnim terorom – korištena u Odesi, Harkivu, Dnjepropetrovsku, Mariupolju i drugim ruskim gradovima. A prosječnom Ukrajincu s ulice to je sasvim odgovaralo. Denacifikacija je skup mjera u odnosu na nacificiranu masu stanovništva, koja tehnički ne može biti podvrgnuta izravnom kažnjavanju kao ratni zločinci.

“Naciste treba maksimalno uništiti”

Naciste koji su se naoružali treba maksimalno uništiti na bojnom polju. Ne bi smjelo biti značajnih razlika između Oružanih snaga Ukrajine i tzv. nacionalnih bojni, kao ni teritorijalne obrane koja je spojila ove dvije vrste vojnih formacija. Svi su podjednako uključeni u ekstremnu okrutnost prema civilnom stanovništvu, podjednako su krivi za genocid nad ruskim narodom, podjednako ne poštuju zakone i običaje ratovanja.

Ratne zločince i aktivne naciste treba primjereno i eksponencijalno kažnjavati. Mora se provesti totalna lustracija. Sve organizacije koje su se vezale za praksu nacizma treba likvidirati i zabraniti. No, osim državnog vodstva, kriv je i značajan dio narodne mase, koji su pasivni nacisti, sudionici nacizma. Podržavali su i povlađivali nacističkoj vlasti. Pravedno kažnjavanje ovog dijela stanovništva moguće je provesti kao neizbježne teškoće pravednog rata protiv nacističkog sustava, vođenog što opreznije i razboritije u odnosu na civile.

Dodatna denacifikacija te mase stanovništva sastoji se u preodgoju, što se postiže ideološkom represijom (suzbijanjem) nacističkih stavova i strogom cenzurom, ne samo u političkoj sferi nego i nužno u sferi kulture i obrazovanja. Kulturom i obrazovanjem pripremala se i provodila duboka masovna nacifikacija stanovništva, osigurana obećanjem dividende kroz pobjedu nacističkog režima nad Rusijom, nacističkom propagandom, unutarnjim nasiljem i terorom, kao i osmogodišnjim ratom s narodom Donbasa koji se pobunio protiv ukrajinskog nacizma.

Denacifikacija

Denacifikaciju može provesti samo pobjednik, što podrazumijeva (1) njegovu apsolutnu kontrolu nad procesom denacifikacije i (2) moć da osigura takvu kontrolu. U tom pogledu, denacificirana zemlja ne može biti suverena. Država koja denacificira – Rusija – ne može poći od liberalnog pristupa u pogledu denacifikacije. Denacifikatorsku ideologiju krivac ne može osporiti.

Rusko priznanje potrebe denacifikacije Ukrajine znači priznanje nemogućnosti krimskog scenarija za Ukrajinu u cjelini. Međutim, taj je scenarij bio nemoguć 2014. i u pobunjenom Donbasu. Samo osam godina otpora nacističkom nasilju i teroru dovelo je do unutarnje kohezije i svjesnog nedvosmislenog masovnog odbijanja da se održi bilo kakvo jedinstvo i povezanost s Ukrajinom, koja je sebe definirala kao nacističko društvo.

Uvjeti denacifikacije nikako ne mogu biti kraći od jedne generacije, koja se u uvjetima denacifikacije mora roditi, odrasti i sazreti. Nacifikacija Ukrajine nastavila se kroz više od 30 godina, počevši barem od događanja 1989. godine, kada je ukrajinski nacionalizam dobio legalne i legitimne oblike političkog izražavanja i predvodio pokret za “nezavisnost” i prema nacizmu.

Posebnost suvremene nacificirane Ukrajine je u amorfnosti i ambivalentnosti, koje dopuštaju da se nacizam preruši u želju za “nezavisnošću” i “europskim” (zapadnim, proameričkim) putem “razvoja” (a u stvarnosti – u degradaciju) te u tvrdnju da u Ukrajini “nema nacizma, nego samo privatnih ekscesa”. Uostalom, nema glavne nacističke stranke, nema Führera, nema punopravnih rasnih zakona (samo njihova skraćena verzija u obliku represije protiv ruskog jezika). Kao rezultat toga, nema opozicije i otpora režimu.

“Kolektivni Zapad je dizajner, izvor i pokrovitelj ukrajinskog nacizma”

Međutim, sve navedeno ne čini ukrajinski nacizam “blagom verzijom” njemačkog nacizma iz prve polovice 20. stoljeća. Naprotiv, budući da je ukrajinski nacizam oslobođen takvih “žanrovskih” (u suštini političke tehnologije) okvira i ograničenja, on se slobodno razvija kao temeljna osnova svakog nacizma – kao europski, te u svom najrazvijenijem obliku, američki rasizam.
Dakle, denacifikacija se ne može provesti kompromisno, na temelju formule poput “NATO – ne, EU – da”.

Kolektivni Zapad je dizajner, izvor i pokrovitelj ukrajinskog nacizma, dok su zapadni banderovci i njihovo “povijesno pamćenje” samo jedno od oruđa za nacifikaciju Ukrajine. Ukronacizam ne nosi manju, nego veću prijetnju svijetu i Rusiji od njemačkog nacizma hitlerovske verzije.

Naziv “Ukrajina” očito se ne može zadržati kao naziv bilo kojeg potpuno denacificiranog državnog entiteta na teritoriju oslobođenom od nacističkog režima. Novostvorene narodne republike na prostoru slobodnom od nacizma trebale bi izrasti iz prakse gospodarskog samoupravljanja i socijalne sigurnosti, obnove i modernizacije sustava za potporu životu stanovništva.

Zapravo, njihove političke težnje ne mogu biti neutralne. Iskupljenje krivnje pred Rusijom zato što je se tretiralo kao neprijatelja, može se ostvariti samo oslanjanjem na Rusiju u procesima obnove, preporoda i razvoja. Za ova područja ne bi smjeli biti dopušteni nikakvi “Marshallovi planovi”. Ne može biti “neutralnosti” u ideološkom i praktičnom smislu, kompatibilne s denacifikacijom. Kadrovi i organizacije koje su instrument denacifikacije u novodenacificiranim republikama ne mogu se ne oslanjati na izravnu vojnu i organizacijsku potporu Rusije.

Deukrajinizacija

Denacifikacija će neminovno biti i deukrajinizacija – odbacivanje velike i umjetne inflacije etničke komponente samoidentifikacije stanovništva teritorija povijesne Malorusije i Novorusije, koju su započele sovjetske vlasti. Kao instrument komunističke velesile, umjetni etnocentrizam nakon njezina pada nije ostao bez pokrovitelja. U tom službenom svojstvu prešao je pod vlast druge supersile (moći koja stoji iznad država) – Zapada. Treba ga vratiti u njegove prirodne granice i oduzeti mu političku funkcionalnost.

Za razliku od, primjerice, Gruzije i baltičkih zemalja, Ukrajina je, kao što je povijest pokazala, nemoguća kao nacionalna država, a pokušaji njezine “izgradnje” prirodno vode u nacizam. Ukrajinizam je umjetna antiruska konstrukcija koja nema svoj civilizacijski sadržaj, podređeni element tuđina i tuđinske civilizacije. Debanderizacija sama po sebi neće biti dovoljna za denacizaciju – banderovski element je samo paravan, krinka za europski projekt nacističke Ukrajine, stoga je uz denacifikaciju Ukrajine neizbježna i njezina deeuropeizacija.

“Banderovska vrhuška mora biti eliminirana”

Banderovska vrhuška mora biti eliminirana, njezin je preodgoj nemoguć. Društvena “močvara”, koja je ovu vrhušku aktivno i pasivno podupirala djelovanjem i nedjelovanjem, mora preživjeti ratne nedaće i prihvatiti ovo iskustvo kao povijesnu pouku i iskupljenje za svoju krivnju. Oni koji nisu podržavali nacistički režim, patili zbog njega i rata koji je režim pokrenuo u Donbasu, moraju biti konsolidirani i organizirani, moraju postati stup nove vlasti, njezina vertikala i horizontala.

Povijesno iskustvo pokazuje da tragedije i drame rata koriste narodima koji su bili zaneseni ulogom neprijatelja Rusije. Denacifikacija kao cilj specijalne vojne operacije u okviru same ove operacije podrazumijeva se kao vojna pobjeda nad kijevskim režimom, oslobađanje teritorija od naoružanih pristaša nacista, eliminacija neumoljivih nacista, hvatanje ratnih zločinaca te stvaranje sustavnih uvjeta za naknadnu denacifikaciju u mirnodopskim uvjetima.

Potonje bi, pak, trebalo započeti s organizacijom tijela lokalne samouprave, policije i obrane, očišćenih od nacističkih elemenata.

Na njihovoj osnovi pokrenut će se procesi osnivanja nove republičke državnosti, integrirajući ovu državnost u blisku suradnju s ruskim odjelom za denacifikaciju Ukrajine (novostvorenim ili pretvorenim, recimo, iz Rossotrudničestva (ruske državne agencije za inozemnu pomoć i kulturalnu suradnju, op.p.)), uz usvajanje republičkog regulatornog okvira (zakona) o denacizaciji pod ruskom kontrolom, definiranje granica i okvira za izravnu primjenu ruskog zakona i ruske jurisdikcije na oslobođenom teritoriju u području denacifikacije, stvaranje suda za zločine protiv čovječnosti u bivšoj Ukrajini. U tom smislu, Rusija bi trebala djelovati kao čuvar Nürnberškog procesa.

“Tamo će ići mrzitelji Rusije”

Sve navedeno znači da je za postizanje ciljeva denacifikacije neophodna podrška stanovništva, njegov prelazak na stranu Rusije nakon oslobođenja od terora, nasilja i ideološkog pritiska kijevskog režima, nakon izlaska iz informacijske izolacije. Naravno, trebat će neko vrijeme da se ljudi oporave od šoka neprijateljstava, da se uvjere u dugoročne namjere Rusije i da “neće biti napušteni”.

Nemoguće je unaprijed predvidjeti na kojim će područjima masa stanovništva činiti kritično potrebnu većinu. “Katolička provincija” (Zapadna Ukrajina sa svojih pet regija) vjerojatno neće postati dio proruskih teritorija. Linija razdvajanja će se, međutim, pronaći empirijski. Ostat će neprijateljski nastrojena prema Rusiji, ali prisilno neutralna i demilitarizirana Ukrajina s formalno zabranjenim nacizmom. Tamo će ići mrzitelji Rusije.

Jamstvo očuvanja ove preostale Ukrajine kao neutralne države trebala bi biti prijetnja trenutačnog nastavka vojne operacije u slučaju nepoštivanja navedenih zahtjeva. Možda će to zahtijevati stalnu rusku vojnu prisutnost na njezinom teritoriju. Od crte razdvajanja do ruske granice nalazit će se teritorij potencijalne integracije u rusku civilizaciju, koja je po svojoj unutarnjoj prirodi antifašistička.

Što nakon kraja rata?

Operacija denacifikacije Ukrajine, koja je započela vojnom fazom, slijedit će istu logiku i u miru. U svakoj fazi bit će potrebno postići nepovratne promjene. U ovom slučaju, nužni početni koraci denacifikacije mogu se definirati na sljedeći način:

– likvidacija oružanih nacističkih formacija (što znači bilo koje oružane formacije Ukrajine, uključujući Oružane snage Ukrajine), kao i vojne, informacijske i obrazovne infrastrukture koje osiguravaju njihovo djelovanje;

– formiranje tijela narodne samouprave i policije oslobođenih područja, štiteći stanovništvo od terora podzemnih nacističkih skupina;

– instalacija ruskog informacijskog prostora;

– povlačenje obrazovnog materijala i zabrana obrazovnih programa na svim razinama koji sadrže nacističke ideološke smjernice;

– masovne istražne radnje za utvrđivanje osobne odgovornosti za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti, širenje nacističke ideologije i potporu nacističkom režimu;

– lustracija, objavljivanje imena sudionika nacističkog režima, uključivanje u prisilni rad radi obnove uništene infrastrukture kao kaznu za nacističke aktivnosti (iz reda onih koji neće biti osuđeni na smrtnu kaznu ili zatvor);

– usvajanje na lokalnoj razini, pod nadzorom Rusije, primarnih normativnih akata denacifikacije “odozgo”, zabrana svih vrsta i oblika oživljavanja nacističke ideologije;

– uspostavljanje spomen-obilježja i spomenika žrtvama ukrajinskog nacizma, ovjekovječujući uspomenu na heroje borbe protiv njega;

– uključivanje kompleksa antifašističkih i denacifikacijskih normi u ustave novih narodnih republika;

– stvaranje stalnih denacifikacijskih tijela na period od 25 godina.

“Ovo je čisto ruski posao”

Rusija neće imati saveznika u denacifikaciji Ukrajine, budući da je ovo čisto ruski posao, te zato što će biti iskorijenjena ne samo banderovska verzija nacističke Ukrajine, već prije svega zapadni totalitarizam, nametnuti programi civilizacijske degradacije i dezintegracije, mehanizmi podjarmljivanja supersili Zapada i Sjedinjenih Američkih Država.

Da bi se plan denacifikacije Ukrajine proveo u praksi, sama Rusija će se morati konačno rastati od proeuropskih i prozapadnih iluzija, nametnuti se kao posljednja instanca zaštite i očuvanja tih vrijednosti povijesne Europe (Starog Svijeta) koje to zaslužuju i koje je Zapad u konačnici napustio, izgubivši borbu za sebe. Ta se borba nastavila kroz cijelo 20. stoljeće i iskazala se u svjetskom ratu i ruskoj revoluciji.

Rusija je učinila sve da spasi Zapad u 20. stoljeću. Provela je glavni zapadni projekt, alternativu kapitalizmu, koji je pobijedio nacionalne države – socijalistički, crveni projekt. Slomila je njemački nacizam, monstruozni proizvod krize zapadne civilizacije. Posljednji čin ruskog altruizma bila je ispružena ruka prijateljstva Rusije, zbog čega je Rusija 90-ih godina primila monstruozan udarac.

“Rusija će ići svojim putem, ne brinući se za sudbinu Zapada”

Sve što je Rusija učinila za Zapad, učinila je o svom trošku, podnoseći najveće žrtve. Zapad je u konačnici odbacio sve te žrtve, obezvrijedio doprinos Rusije rješavanju zapadne krize i odlučio se osvetiti Rusiji za pomoć koju je nesebično pružila. Nadalje, Rusija će ići svojim putem, ne brinući se za sudbinu Zapada, oslanjajući se na još jedan dio svog nasljeđa – vodstvo u globalnom procesu dekolonizacije.

U sklopu tog procesa, Rusija ima veliki potencijal za partnerstvo i savezništvo sa zemljama koje je Zapad stoljećima tlačio i koje se neće ponovno navući na njen jaram. Bez ruske žrtve i borbe ove zemlje ne bi bile oslobođene. Denacifikacija Ukrajine ujedno je i njezina dekolonizacija, što će stanovništvo Ukrajine morati razumjeti kada se počne oslobađati opijenosti, iskušenja i ovisnosti o takozvanom europskom izboru.

 
Nastavi čitati
1 Comment

1 Comment

  1. Zvonko

    4. travnja 2022. at 22:08

    SLAVA UKRAJINI!

     

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Svijet

Hoće li WHO ukinuti izvanredno stanje zbog covida? Poznato i kada pada odluka

Objavljeno

-

By

Međunarodni odbor stručnjaka počeo je u petak raspravu o ukidanju izvanrednog stanja u javnom zdravstvu zbog covida-19, a Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) trebala bi svoju odluku objaviti najranije u ponedjeljak, rekli su izvori iz tog tijela sa sjedištem u Ženevi.

Na početku sastanka, glavni direktor WHO-a Tedros Adhanom Ghebreyesus istaknuo je da je u proteklih osam tjedana zabilježeno više od 170.000 smrtnih slučajeva.

“Stvarni broj je sigurno puno veći”, rekao je, dodajući da se situacija u Kini pogoršava.

“Ukidanje ograničenja u Kini dovelo je do naglog porasta smrtnih slučajeva u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta. Prošlog je tjedna WHO-u prijavljeno gotovo 40.000 smrtnih slučajeva, više od polovice njih iz Kine.”

Odbor, čija bi rasprava trebala završiti najranije u petak navečer, treba potom izvijestiti Tedrosa o svojim zaključcima, ostavljajući mu da donese odluku za ili protiv ukidanja trenutnog izvanrednog stanja.

Već ranije ovog tjedna, Tedros je izrazio zabrinutost zbog stalnog povećanja broja smrtnih slučajeva povezanih s covidom.

Proglašenje izvanrednog stanja najviši je stupanj uzbune koji WHO može proglasiti. To čini u slučaju prijetnji kako bi vlade i javnost bili upozoreni i mogli se pripremiti.

Ni proglašenje niti ukidanje izvanrednog stanja nema neposredne posljedice. Svaka država sama odlučuje o upravljanju krizom.

 
Nastavi čitati

Svijet

WHO danas objavio novi popis: “U slučaju nuklearnog napada pripremite ove lijekove”

Objavljeno

-

foto: Pixabay

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) danas je izdala publikaciju koja donosi ažurirani popis lijekova čije zalihe trebaju biti spremne u slučaju nuklearne opasnosti i izloženosti radijaciji. Zalihe bi trebale uključivati lijekove koji sprječavaju ili smanjuju izloženost zračenju, ali i one koji olakšavaju zdravstvene tegobe nakon što je osoba već bila izložena radijaciji. 

“U hitnim slučajevima zračenja ljudi mogu biti izloženi zračenju u dozama koje se kreću od zanemarivih do po život opasnih. Vlade moraju omogućiti hitno liječenje onima kojima je potrebno”, rekla je dr. Maria Neira, vršiteljica dužnosti pomoćnice glavnog direktora WHO-a.

“Ključno je da su vlade spremne zaštititi zdravlje stanovništva i odmah reagirati u hitnim slučajevima. To uključuje spremanje zaliha lijekova koji će spasiti živote i koji će smanjiti rizike i liječiti posljedice zračenja”, dodala je Neira. Ova publikacija zamjenjuje izvješće WHO-a iz 2007. o razvoju nacionalnih zaliha za hitne slučajeve radijacije i sadrži ažurirane informacije na temelju istraživanja u posljednjem desetljeću. 

Ključno je smanjenje unosa i izbacivanje radionuklida iz tijela

Na popisu se nalaze lijekovi koji mogu spriječiti ili smanjiti unos radionuklida, odnosno povećati eliminaciju radionuklida iz ljudskog tijela. Također, u publikaciji se analiziraju glavni elementi koji su potrebni za razvoj, održavanje i upravljanje nacionalnim zalihama specifičnih medicinskih potrepština koje će biti potrebne u slučaju nuklearnog napada. 

Tipični lijekovi koji bi trebali biti korišteni u slučajevima izloženosti radioaktivnom zračenju su: 

– stabilni jod, koji se primjenjuje kako bi se spriječilo ili smanjilo izlaganje štitnjače radioaktivnom jodu
– berlinsko modrilo za uklanjanje radioaktivnog cezija iz tijela
– cinkov ili kalcijev dietilentriamin penta-acetat (DTPA) koji se koristi za tretiranje unutarnje kontaminacije transuranijskim radionuklidima
– citokini koji se koriste za ublažavanje oštećenja koštane srži, u slučaju akutnog radijacijskog sindroma (ARS)
– ostali lijekovi koji se koriste za liječenje povraćanja, proljeva i infekcija.

“Važno je da nacionalne vlade što brže reagiraju”

WHO kao vodeća međunarodna organizacija u javnom zdravstvu s ovlastima i odgovornošću za pomoć u hitnim zdravstvenim slučajevima daje savjete i smjernice zemljama o javnozdravstvenoj spremnosti i odgovoru na hitne slučajeve radijacije. WHO se obvezuje da će u hitnim zdravstvenim slučajevima pomoći u nabavi ili dijeljenju medicinskih potrepština među zemljama.

“Ovaj ažurirani popis kritičnih lijekova bit će ključni alat za pripravnost i spremnost naših partnere da identificiraju, nabave, skladište i pravodobno isporuče učinkovit lijek onima koji su izloženi riziku ili takvom događaju”, rekao je dr. Mike Ryan, izvršni direktor WHO-ovog Programa za hitne zdravstvene situacije.

S obzirom na to da izloženost visokim razinama zračenja može dovesti do ozbiljnih zdravstvenih posljedica ili čak smrti, važno je da nacionalne vlade što brže reagiraju na takav događaj. Za adekvatan odgovor je ključna koordinacija lokalnih, nacionalnih i međunarodnih tijela. 

 
Nastavi čitati

Svijet

Sve smo bliže planetarnoj kataklizmi: Sat sudnjeg dana nikad bliže ponoći

Objavljeno

-

By

Devedeset je sekunda do ponoći, što znači da čovječanstvo nije nikad bilo bliže planetarnoj kataklizmi, obznanila je u utorak skupina znanstvenika koji prate “Sat sudnjeg dana” koji ne odbrojava vrijeme, već upozorava na opasnost od nuklearnih, ekoloških i tehnoloških prijetnja.

“Bilten nuklearnih znanstvenika”, neprofitna organizacija koja od 1947. vodi taj simboličan projekt, obznanila je na tiskovnoj konferenciji u Washingtonu svoj novi sat koji mjeri blizinu svjetske katastrofe.

Kazaljke sata pomaknute su za 10 sekunda i sada su na 90 sekunda do ponoći, sve bliže neminovnoj kataklizmi koja, nadaju se stručnjaci, nikad neće nastupiti.

Godine 2020. sat je postavljen na 100 sekunda do ponoći, što je tada bio rekord od njegova nastanka.

“Pomičemo sat i najbliži je ponoći nego ikad”, rekli su znanstvenici kada su objavili sat, dodajući da su takvu odluku donijeli zbog “sve veće opasnosti od rata u Ukrajini”, ali “ne samo” zbog toga.

U početku, nakon Drugog svjetskog rata, kazaljke sata su pokazivale sedam minuta do ponoći. Godine 1991., na kraju Hladnog rata, vraćene su na 17 minuta do ponoći. U 1953. te u 2018. i 2019. pokazivale su dvije minute do ponoći.

Bilten nuklearnih znanstvenika osnovao je 1945. Albert Einstein i stručnjaci koji su radili na projektu “Manhattan” koji je proizveo prvu atomsku bombu. Skupina svake godine objavljuje novi sat prilagođavajući kazaljke u skladu s događanjima u svijetu.

 
Nastavi čitati
Oglasi
Oglasi

U trendu