Dok u većini novih članica EU značaj države u gospodarskom životu slabi, u Hrvatskoj on nastavlja jačati. 

Pokazuju to i podaci Eurostata o zaposlenosti u državnom sektoru, prema kojima je upravo Hrvatska među članicama Unije s najvećim porastom broja zaposlenih koji rade za državu. Prema tim podacima, država je u 2018. godini bila poslodavac za čak 22 posto ukupnog broja zaposlenih. Ni dva desetljeća ranije, 2002. godine, od kada datiraju najstariji podaci za Hrvatsku, za državu je radilo oko 18 posto ukupnog broja zaposlenih u Hrvatskoj, proizlazi iz podataka eurostatističara. Drugim riječima, dok je ranije za državu radio otprilike svaki peti zaposleni, sada radi gotovo svaki četvrti. 

Hrvatska nije jedinstven slučaj u EU po rasprostranjenosti rada za državu. Velik rast zaposlenosti u državnom sektoru, upozoravaju u Eurostatu, imaju i susjedna Slovenija, kao i Rumunjska. 

Hrvatska nije ni članica s najvećim udjelom zaposlenih kojima je država poslodavac jer Švedska, Danska, Finska, Litva i Estonija, prema podacima eurostatističara, imaju veći udio zaposlenih u državnom sektoru od nas, dok se Francuska po tom kriteriju nalazi rame uz rame s nama. Ipak, među šest članica EU s najvećim udjelom zaposlenih u državnom sektoru, jedina smo zemlja koja ima uvjerljivi rast zaposlenih u tom sektoru u protekla dva desetljeća. 

Dejan Kovač: Bližimo se tome da se svaki četvrti građanin financira iz proračuna 

“Hrvatska je u tom periodu skočila s 18 na 22 posto ukupne zaposlenosti, tj. bližimo se broju da se svaki četvrti građanin financira iz proračuna”, napisao je bivši predsjednički kandidat Dejan Kovač u svom statusu na Facebooku. 

Dodao je kako je još poraznije to što je većina zemalja zabilježila pad zaposlenosti u državnom sektoru i to zbog povećanja učinkovitosti, digitalizacije državne uprave i rezanja nepotrebnih radnih mjesta.

Rad za državu najmanje je u EU popularan u Njemačkoj

Problem zapošljavanja u državnom sektoru već desetljećima je prisutan u hrvatskom javnom prostoru. Sve vlasti uobičajeno u vrijeme izbora pribjegavaju zapošljavanju u svojim institucijama, a slično se događa i nakon što izbori prođu. Pritom treba naglasiti kako i u samom Eurostatu upozoravaju da je pojam državnog sektora prilično slabo definiran, odnosno ovisi od zemlje do zemlje pa tako pojedine države zaposlene u školstvu i zdravstvu ne računaju kao zaposlene u državnom sektoru, a druge ih ubrajaju u tu kategoriju. 

No u svim zemljama u kategoriju zaposlenih u državnom sektoru ulaze državni službenici i namještenici kako na nacionalnoj, tako i na regionalnoj i lokalnoj razini, kao i vojska. Prema podacima Eurostata, u EU je za državu – ili, preciznije, u državnom sektoru u zemaljama članicama – 2018. godine radilo 16 posto zaposlenih, što je manje nego 2000. godine, kada ih je bilo 17 posto. Među članicama koje su od 2000. do 2018. godine imale velik pad udjela zaposlenih u državnom sektoru u ukupnoj zaposlenosti eurostatističari posebno izdvajaju Maltu, Cipar, Italiju i Slovačku. Rad u državnom sektoru u EU, prema tim podacima, najmanje je zastupljen u Njemačkoj. 

Damir Novotny: Utjecaj države u Hrvatskoj je i veći od onog koji pokazuju podaci

Ekonomski analitičar Damir Novotny upozorava da u Hrvatskoj za državu radi i više ljudi nego što pokazuju podaci Eurostata. Razlog tome je što je država u Hrvatskoj još uvijek vlasnik ili suvlasnik velikog broja tvrtki. Kao primjer tog državnog utjecaja navodi Podravku, u kojoj država ima manjinski paket dionica, ali bez čijeg se zelenog svjetla ne donose odluke, što se vidjelo i prilikom nedavnog izbora bivše potpredsjednice vlade i ministrice gospodarstva Martine Dalić za predsjednicu Uprave Podravke. Takvih poduzeća u Hrvatskoj ima još nemali broj. 

“Sve naše vlade su zapravo jačale državni sektor, posebno kroz javne investicije u prometnu infrastrukturu. Nije se puno radilo ni na razvoju poduzetništva. Štoviše, istiskivao se privatni sektor”, ocjenjuje za Index Novotny.

Razvili smo državni kapitalizam umjesto prave tržišne ekonomije

Naš sugovornik upozorava da Hrvatska, za razliku od ostalih zemalja s kojima se obično uspoređujemo, nikada nije prihvatila projekt privatizacije kakav su provele ostale tranzicijske zemlje. Hrvatske su vlasti nevoljko pribjegavale privatizaciji, a kada je ona u prvim godinama tranzicije provođena, u fokusu nam nisu bili strani ulagači koji bi donijeli svjež kapital i know-how, već domaći poslovnjaci povezani s politikom. Pojednostavljeno, privatizaciju smo provodili s figom u džepu, samo onda kada je to baš trebalo i kada bismo se našli pod pritiskom međunarodnih institucija. U posljednjih desetak godina ona je, napominje Novotny, praktično i zaustavljena. Posljedica toga je velika ovisnost ekonomije o državi koja je i dalje sveprisutna u ekonomskom životu zemlje. 

“Razvili smo model državnog kapitalizma, umjesto prave tržišne ekonomije i to nam je velik uteg u daljnjem razvoju”, zaključuje Novotny.