Jučer je na adresu domaćih redakcija stigao ekspresno sročen komentar iz BSA – interesne udruge koju sačinjavaju neki od velikih proizvođača softvera, a koja se predstavlja kao zaštitnica intelektualnog vlasništva općenito. Za razliku od njihovih uobičajenih priopćenja koja se uglavnom bave praćenjem stupnja piratstva u svijetu i kod nas, te navodnim izračunima ekonomskih gubitaka koje to uzrokuje globalnoj ekonomiji, ovo se bavi odlukom Europarlamenta da odbaci međunarodni trgovinski sporazum poznat po kratici ACTA.

Neobičan je ton i nastup ovoga priopćenja u kojem je BSA samo jedna od potpisnica, pa se tako kao pošiljatelji navode „predstavnici europske proizvodne i kreativne industrije“.

Sadržajno je to smiješno na više razina jer nam nije poznata „neproizvodna industrija“, pa čak nismo čuli niti za neku industriju koja nije kreativna, odnosno nešto ne stvara. Čini se da ovakvi pleonazmi imaju za cilj stvoriti dojam kod primatelja da su neki tamo kreativci ugroženi mišljenjem nekih koji bi kreativnost zatrli, a to rade odbijanjem jednog od najproblematičnijih međunarodnih sporazuma ikada predloženih.

Ima još zanimljivih formulacija koje kao da su namjerno složene tako da izazovu krive zaključke kod čitatelja priopćenja. Tako nam kažu da postoji „koalicija od preko 130 organizacija koje podupiru ACTA-u“. S obzirom da u Europi i svijetu postoje doslovce stotine tisuća i milijuni raznih organizacija, podatak od njih 130 koje podupiru ovaj sporazum, iako bi trebao djelovati impresivno, to ni najmanje nije. Dapače, djeluje dosta jadno.

Također, postoji samo jedna organizacija koja je zadužena za prihvaćanje takvih ugovora u EU, a to je Europarlament, a kojega, pak, sačinjavaju na izborima odabrani predstavnici europskih naroda. U priopćenju se ne navodi da li su članovi neke od tih 130 organizacija birani na bilo kakav način u skladu s općedemokratskim načelima, ali s obzirom da se radi o industrijskim interesnim udrugama – sumnjamo.

Još jedna „zgodna“ formulacija nam je zapala za oko, a ona glasi: „Dok pozdravljamo napore Parlamenta da se vidi njegovo razumijevanje za javne interese, organizacije koje predstavljaju sektore koji zapošljavaju preko 120 milijuna radnika u Europi pozivali su na usvajanje ACTA-e“, kaže Jeffrey P. Hardy, direktor Međunarodne trgovinske komore i njene inicijative pod naslovom Poslovni koraci obustavljanja krivotvorenja i piratstva (ICC-BASCAP).

Jeffrey Hardy, usput, živi na Floridi u SAD-u i nije državljanin niti jedne zemlje članice EU. Što se tiče podatka o „sektorima koji zapošljavaju preko 120 milijuna radnika u Europi“, ovo je poseban primjer izvlačenja golemih brojki iza kojih ništa ne stoji.

Naime, potpisnici ovog priopćenja ne govore u ime 120 milijuna zaposlenih. Dapače, za njih čak niti ne radi 120 milijuna ljudi. Umjesto toga, oni dolaze iz sektora u kojem radi (kažu oni) 120 milijuna zaposlenih, ali ovo priopćenje, naravno, nisu potpisale tvrtke u narečenom „sektoru“, već samo šefovi 130 udruga koje bi ovakvom formulacijom htjele sebe predstaviti kao glasnogovornike 120 milijuna ljudi.

Odbacivanje ACTA-e nije bilo neočekivano. U rijetko masovnoj globalnoj peticiji za odbacivanje sporazuma našlo se više milijuna potpisa, te su brojne međunarodne organizacije (EFF, FFII, KEI, EDR…) i poznati aktivisti s raznih područja djelovanja uporno upozoravali na nedemokratsku tajnovitu proceduru koja je prethodila donošenju sporazuma, te odredbama koje nemaju mnogo sa zaštitom intelektualnog vlasništva. Umjesto toga, ispostavilo se da imaju veze s prijetnjom osnovnim ljudskim pravima, mogu dovesti do kriminalizacije generičkih lijekova, pravni doseg sporazuma je problematičan te brojne druge zamjerke.

Usprkos gorljivoj podršci koju je sporazumu dao hrvatski predsjednik, bilo je jasno da će ovaj teško biti prihvaćen u EU, a u svibnju je Neelie Kroes, povjerenica EU za digitalna pitanja rekla da je ACTA za EU „mrtva“.

Priopćenja BSA i drugih interesnih lobističkih udruga koje posve zaobilaze demokratske institucije i standarde, a koji bi htjeli sebe predstaviti kao zastupnike interesa ljudi koji im nisu dali nikakav mandat da ih ove udruge predstavljaju, stavlja veliku sumnju na društvenu korisnost tih istih udruga.

U konkretnom slučaju BSA, prva je u fokus došla njihova davna metodologija izračuna ekonomskih gubitaka zbog piratstva, prvenstveno njihove projekcije gubitaka radnih mjesta i gubitaka BDP-a.

Za ove studije se ispostavilo da se uopće ne radi o egzaktnim ekonomskim izračunima već nagađanjima i pretpostavkama koje nemaju nikakvu realnu osnovu i za koje je čak i The Economist u članku „BSA or just BS?“ (BS ovdje stoji za bullshit, za one koji nisu shvatili) napisao da su „apsurdne“, a na ZDNetu su njihovu ekonomsku metodologiju opisali pogrešnom u toj mjeri „da bi studenta prve godine statistike dovela u velike neprilike“.

BSA je u međuvremenu zbog kritika metodologije posustala s davanjem projekcija ekonomskih gubitaka zbog piratstva, ali se brojke, iza kojih ne stoji bilo kakva realna podloga, nego su tu sada samo kao „shock-value“, ponovo izvlače na način kakav nema veze s informiranjem javnosti. Radi se o marketinškoj kampanji koja pokušava oblikovati mišljenje u skladu sa željama dijela industrije, a koje je, na žalost, posve u suprotnosti s mišljenjem ogromne većine stanovnika EU, pa čak i čitavog svijeta.

Ispada da je ponovo narod problem, a ne odredbe prijedloga zakona. Kad god se netko uhvati da tako razmišlja, treba si opaliti vritnjak da dođe sebi.