Knjigu ‘Raskošno razdavanje – S križa oporuka’ autora fra Andrije Bilokapića iz samostana sv. Frane u Zadru u  utorak, 31. svibnja u crkvi sv. Frane u Zadru predstavili su Stjepan Lice, Zvjezdana Rados i autor Bilokapić.

U toj knjizi fra Andrija razmatra 7 zadnjih Gospodinovih riječi s križa koje je izrekao dok je bio raspet, u svom smrtnom času. Zadnje Isusove riječi su: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine“ (raskošno razdaje praštanje), „Zaista, tebi kažem, danas ćeš biti sa mnom u raju“ (razdaje dioništvo u svojoj baštini), „Evo ti Majke“ (razdaje svoju Majku svojima. Predaje svoje Majci), „Žedan sam“ (razdaje svoju žeđ, da nas napoji svojim Duhom, vodom koja zauvijek taži nađu žeđ), „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio“ (sjedinjen s patnicima, razdaje ozračje povjerenja i u iskustvu nemoći), „Dovršeno je“ (u posvemašnjem razdavanju sebe, stvara novi svijet) i „Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj“ (sebe predaje Ocu, da bi Duha Svetoga raskošno razdavao Crkvi).

„Knjiga je skromna opsegom, ali sadržajno itekako raskošna i oporučna. Ovo je jedan od najljepših i najsnažnijih duhovnih tekstova koje sam u životu pročitao. Bio sam siguran da to treba objaviti“ rekao je Lice, prva osoba koja je fra Andriji rekla da to treba tiskati, s čime se fra Andrija u početku nije složio.

Lice je bio duboko dojmljen tim tekstom kojeg mu je fra Andrija poslao u svibnju 2021. godine. 

Fra Andrija je tekst poslao i fra Bernardinu Škunci koji je fra Andriji uzvratio: „S posebnim zanosom sam pročitao tvoje promišljanje o ‘Sedam Isusovih riječi’ izašlo iz stanja bolesti korone. Veliš da ti se sada čini da je to ‘nešto otkinuto od tebe’. Držim da je taj osjećaj dobar, da te ne bi hvatala misao da je tekst ‘tvoj’“. Tekst sam doživio kao duboku poruku s Križa, izraženu svjedočki, na proročki i misterijski način, nerijetko mistički. Hvala ti za to iskustvo suživljenosti s našim Gospodinom, Raspetim i Uskrslim“.

Upitavši „Tko može izreći tajnu vjere s Križa?“, fra Bernardin, zauzimajući se za tiskanje te knjige, u drugoj poruci je napisao: „Pa ipak, fra Andrijin tekst je uzvišen, duhovno dirljiv, tekst koji je, s egzegezom i iznad egzegeze, upravo na crti Križa, pa je i teološki bremenit i ujedno čitljiv za duhovnog čitatelja. Nije zabavno štivo nego napajanje i prenošenje s Izvora. Tekst treba tiskati i točka“.

Fra Andrija je nevoljko pristao na objavljivanje knjige, želeći da bude  prožeta slikama iz povijesti i umjetnosti života Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri.

Tekst knjige Lice je pročitao više puta, no knjiga mu je uvijek svježa i nova. „Ona je sažetak svih fra Andrijinih razmišljanja, njegove duhovnosti. I  sažetak Evanđelja. Fra Andrija razgovijetno izriče neshvatljivost zbivanja na križu, na Golgoti, i posvuda gdje se Bog žrtvuje za čovjeka. Izriče bez preuzetnosti da tu neshvatljivost doreče. On ju podcrtava svojom zatečenošću i svojom zahvalnošću.

Fra Andrija zbori o otajstvu i posve mu je naravno stajati i zbunjen i zadivljen, egzistencijalno zahvalan. Otajstvom dotaknut, on se prepoznaje ljubljen i otkriva svoje dostojanstvo koje izvire iz Božje ljubavi“ rekao je Lice, istaknuvši da fra Andrija ne odgovara na pitanje „Kako biti dostojan te neizrecivosti“, jer na njega odgovora i nema.

„On tek čezne životno se odazvati Ljubavi, odazivati joj se u svojoj krhkosti. To je ljudska mjera, svakoga od nas, mjera koju Bog svojom prisutnošću ispunja, obnavlja i nosi“ poručio je Lice. Smatra da će čitatelj, iščitavajući povijest Isusove ljubavi, iščitavati i svoju osobnu povijest: kako povijest Isusove ljubavi preobražava njegovu povijest, kako je može izbaviti za smisao, za ljubav, bude li živio po Isusovoj ljubavi.

„Knjiga je puna iznenađenja, čudesnih i potresnih iznenađenja“ rekao je Lice. Prispodobu o sjemenu: „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“ (Iv 12,24) fra Andrija promatra s druge strane. „Znam da zemlja i kiša i sunce, u žrtvi raspuknutog i darovanog sjemena bivaju oživljeni i uskrišeni; na nov način počinju postojati“.

„Dakle, da sjeme, a to bi moglo značiti i svatko od nas, potvrđujemo smisao i zemlje i kiše i sunca“ rekao je Lice.

Fra Andrija pred Isusom koji žeđa vapi: „Milost nam udijeli da uđemo u puninu susreta“. „Kroz nadahnuće kojem se podložio i nama ga na stranicama prenio, do nas dopiru Isusove riječi s križa: „Evo ti brata!“. U srcu tih riječi odjekuju Isusove riječi upućene svakome od nas: „Ti si mi brat! Ti si mi sestra!““ rekao je Lice.

Lice se prisjetio i večeri potkraj 1994. kada je u crkvi Presvetog Srca Isusova na Voštarnici u Zadru predstavljena prva samostalna fra Andrijina knjiga „U ozračju Božje riječi“.

„U njoj su sabrani fra Andrijini tekstovi priređeni za emisiju ‘Mir i dobro’ Hrvatskoga radija – postaje Zadar, u ratnom razdoblju od 1991. do 1994. godine. Slušani su u skloništima i podrumima; u gradu koji je često i dugo bio bez vode i struje, za vrijeme teških zločinačkih napada, ubijanja nevinih te razaranja gospodarskih i kulturnih vrednota. Tako je u obranu slobode i ljudskoga dostojanstva, među ostalim, ugrađena i riječ i molitva“ rekao je Lice.

Nakon te knjige, fra Andrija je objavio knjige Nadvladaj me (1997.), Na Očevu putu (1999.), Zna Otac vaš (1999.), Kruh bogosinstva (2001.), Bože moj, tko sam? (2003.), Pogled vjere iz bogoslužja crkve (2008.) i Kao Otac i Sin u Duhu (2011.).

Knjižicu „Donum vitae“ (Dar života) Bilokapić je priredio za Papu osobno povodom drugog pohoda sv. Ivana Pavla II. Hrvatskoj 1998.

Iz pisma upućenog Papi, na hrvatskom i poljskom jeziku, Lice je pročitao dva od šest ulomaka toga pisma:

„U veljači 1992. godine, dok je naš grad zasipan zlom granata, u Zadarskoj nadbiskupiji, uz zalaganje nadbiskupa, liječnika, provincijala, Caritasa naše nadbiskupije, župljana župe Srca Isusova i mnogih ljudi dobre volje, osnovano je djelo Pro Vita koje i danas djeluje. Temeljni cilj toga djela jest poštivati, braniti i djelotvorno pomagati ljudsko biće kao osobu od prvoga časa njegova postojanja. Djelo živi od molitve, savjetovanja i rada. Uz naše zalaganje do sada je u zadarskoj bolnici spašeno 547 ljudskih bića kojima su roditelji namjeravali nasilno prekinuti život. Koliko nam dopuštaju naše skromne mogućnosti, nastojimo moralno i materijalno pomagati obiteljima koje su, na naš savjet, obogaćene darom novoga života.

Ginekolozi zadarske bolnice kažu da je u našem gradu nakon tih zalaganja izmijenjen stav o abortusu. To nas veoma veseli. U toj činjenici prepoznajemo da je i danas moguće mijenjati uljudbu i evangeliziranjem ljudskih savjesti i općeg mnijenja. Čudesno je kako je Duh Sveti u ovom djelu ujedinio ljude različitih uvjerenja, zanimanja i dobi“.

Nakon pisma slijedi popis od 472 imena, s napomenom na kraju popisa: „48 trudnica očekuje rođenje djeteta“. „Najstarijia od te djece danas imaju tridesetak godina“ poručio je Lice.

Nakon tih izdanja, fra Andrija više od deset godina nije objavljivao, sve do knjige ‘Raskošno razdavanje – S križa oporuka’.

Prof. dr. Zvjezdana Rados, lektorica knjige koja je korekturom sačuvala fra Andrijinu jezičnu autentičnost, rekla je da je taj tekst molitveno meditativna poema u kojoj se isprepliću lirski, subjektivni, misaoni i epski, pripovjedni, dramski događaji, s elementima paradoksa.

Ta je poema uronjena u otajstvo križa. Tekst je izrastao pod križem i zaustavljen je pred križem Gospodina. Autor čitatelja navodi da zastane pred otajstvom Raspetoga i otvori se bogatstvu ljubavi, milosrđa i snage Božje, rekla je Rados.

Istaknuvši visoku kontaktnost teksta s čitateljem, Rados je rekla da autor zaustavlja čitatelja u molitvi pred križem. To postiže i odabirom same teme, otajstva križa, preuzete iz poklada vjere Crkve.

„Fra Andrija kroz tekst izriče i čežnju za Duhom Svetim i otvorenost njegovom svetom djelovanju. Tekst opisuje nadnaravno molitveno iskustvo, osobno i iskustvo Crkve. Autor motri Raspetoga u situaciji vlastite nemoći, patnje i ostavljenosti, s udivljenom zapitanošću. Fra Andrija potiče čitatelja da ponizno i zahvalno zastane pred otajstvom križa, da ne prolazi pokraj njega ravnodušno iz navike ili u oholosti znanja i zasluge. Autor ne zavarava čitatelja površnim zanosom. U molitveno dijaloškom monologu prati dramu raspetoga Krista, a ispovijeda i vlastitu dramu“ rekla je Rados, poželjevši da Duh Sveti raspiri u nama čežnju da uzmemo čašu Gospodnju, čašu spasenja.

Autor Bilokapić pojasnio je kako je taj osoban zapis nastao.

„U životu me prati duboko iskustvo nemoći. U toj nemoći imao sam taj snažni doživljaj Isusovih sedam riječi. Stao sam pred te riječi, otišao bih iz samostana, šetao rivom, po parkovima, osobito kad nema ljudi i promišljao što je tih sedam riječi. Što je to Gospodin htio reći, dati oporuku, oko koje se inače ljudi svađaju. Oko čega se ljudi svađaju?

Stao sam pred posljednjim udisajima, izdisajima Raspetoga na križu. Istječu posljednji decilitri krvi, Isus je ogoljen, posljednji hropci. Čovjek bi rekao: ‘Sve je srušeno, više ništa ne postoji’. No, tada se događa najvelebnije razdavanje, najraskošniji dar koji se mogao i može dogoditi, a to su sedam oporučnih Isusovih riječi“ rekao je fra Andrija, istaknuvši: „Mi koji smo imali milost susresti ljude koji umiru i čuti što posljednje kažu, izgovaraju ono najbitnije, ono što im je bitno. Tako je naš Učitelj, raspeti i uskrsli Gospodin, izgovorio ono što mu je doista bitno. On izriče s križa svoju oporuku

Kada su ga u tim šetnjama neki znanci pitali o čemu razmišlja, što ima novoga u otajstvu Božje ljubavi, fra Andrija bi im rekao pokoju riječ, a ljudi su mu govorili da to zapiše, da se snimi. Tako je počeo misli, nadahnuća tijekom tih svojih hodnji snimati.

„Išao bih desetak, 20, 50 metara, dvije tri rečenice snimio, pa opet išao, pa snimio. Stjepan Lice prvi je rekao da to treba tiskati, kao i fra Bernardin i Zvjezdana“ rekao je fra Andrija.

On je bio suzdržan u odluci za tisak, a onda mu je došla Riječ: „Pa ne daješ ti od svoga znanja, ne daješ ti od svoje poetičnosti. Nemaš tu što dat. Smijem li davati nešto od svoje vjere?“ to je bila prijelomna riječ u pristanku fra Andrije da se knjiga tiska.    

„To je djelo mnogih s kojima živim, koje susrećem, moje braće franjevaca, to je što nosim u sebi. Jedan hrvatski pjesnik ovih dana je rekao: ‘Zamislimo da nestane Hrvatski jezik. Da može ostati samo deset riječi, koje bi ti riječi ostavio?’. Ja bih ostavio sedam riječi: Oprosti, Raj, Majko, Žedan (sam), Bože (moj), Dovršeno je i Oče. Tih sedam riječi mi je sasvim dovoljno za sav život. Isusova oporuka s križa je trajno razdavanje, koje ne prestaje. Ono se zbiva i danas. Na nama je da to razdavanje usvojimo“ potaknuo je fra Andrija, istaknuvši da Isus i tradicija Crkve svjedoče: „Tamo gdje se čovjeku čini da gubi, tu je dobitak“.

Metaforički je to usporedio s neobranom maslinom koja je puna plodova. „Ima teške grane, prigiba se do poda. Ona nije ohola, kad ima što dati, ona se prigiba. Ona je teška, lomljena od nevera i drugoga, ali takva maslina hrani. Tako čovjek, kad ima što dati, on se prigiba. Gospodin se prignuo do kraja. Kad je najnemoćniji bio, kad je sve izgubio, darovao je sebe, darovao je Oca, Duha, Crkvu i nas“ poručio je fra Andrija Bilokapić.      

Knjigu su izdali Franjevačka provincija sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri i Kršćanska sadašnjost. Grafički urednik je Miroslav Salopek.

Vodeći kroz večer predstavljanja, prigodne poticaje izricao je i fra Bojan Rizvan. Rizvan je rekao da je ta knjiga kao molitvenik za naš život, priručnik za život, da bismo oblikovali svoj život vjere.

Na predstavljanju su bili i zadarski nadbiskup Želimir Puljić koji je čestitao fra Andriji na toj knjizi i njegovom djelovanju i provincijal fra Tomislav Šanko. Večer je pjevanjem obogatio zbor mladih sv. Frane.

Ines Grbić