Da li ste odradili koju kvalitetnu predblagdansku svađu?
Znate onu što je sastavni dio blagdana.
Par slomova živaca, izljeva bijesa, plača i tuge, čudne poglede ukućana jer ne razumiju vaše ludilo.
Objašnjena racionalnog nema osim što je to tako i točka. Sve je ok normalna si ne brini se.
Uzrok ludila leži najčešće u činjenici da si zarobljena u kuhinji i pokušavaš pripremiti najdražu hranu svojim ukućanima, na jednom kraju kuhaš kremu, na drugom mlatiš bakalar, na trećem pečeš fritule.
Treba sve to pohvatati, najčešće bez ikakve pomoći i s hrpom drugih obaveza.
Pita mene suprug jutros, što si luda, nismo još ni kavu popili, čemu nervoza?
Ne zna on da ja pola noći mozgam hoće li nam biti dosta kolača, trebam li još večeras zamutiti
Rafaelo kuglice, čokoladne kekse, jer naravno službene upute nutricionista diljem svijeta nalažu „narednih dana obavezno prežderavanje od jutra do mraka, uz redovite pauze spavanja iza svakog obroka“.
Sinoć u kupnji namirnica za kolače svjedočila sam jednoj tipičnoj božićnoj situaciji.
Vesela gospođa srednih godina vrlo brzo i spretno ubacuje sastojke za kolače u svoja kolica, i koliko god ona ubacuje novih artikala njezin suprug automatski iste vadi nazad na police.
„Pusti mi taj sir, triba mi za pitu“,
„Kakvu pitu sad, imaš već tonu kolača. Što će ti sad pita?“
„Doće Mile i dica“, govori ona i ubacuje šlag, vrhnje, jaja.
Suprug vidno uznemiren uzima telefon i zove Milu pomalo već ljućim glasom, da provjeri hoće li Mile dolaziti.
„Oćete li vi dolaziti do nas“, pita vidno nervozan gospodin svog prijatelja Milu.
„Kakva izolacija, ma lezi briga me, ja se cijepiti neću, ne spominji mi cjepiva, neću te više nazvat je l’ ti
jasno, ti se cijepi i iljadu puta akooćeš, vidim kako ti je pomoglo, aj bog i poklopi telefon“.
„Mile ima Coronu“ vrati sir, kaže pomalo i zadovoljnim tonom suprug.
„Pusti ti nikad ne znaš tko nam može doći“, zaključuje brižna supruga.
Suprug pognute glave odlazi u daljinu i psuje sve po repertuaru, žena se dere s mliječnog odjela „uzmi dva bakalara doće i dica“
Supruga više ne vidim, samo čujem da još glasnije psuje.

Sinoć pečem prvu turu kolača, brojim koliko ide u izvoz materi i svekrvi, susjedima, rođacima, koliko možemo mi pojesti, nije dobro, neće biti dosta vidim ja to, bila je u pravu žena u trgovini, tko zna tko može doći moram biti spremna.
Vadi još jedan maslac, jaja, kokos i muti, muti do kraja godine ako treba, jer ne smijemo biti samo na tri vrste. Kako ćemo od srama na Fejsu imati samo tri vrste.
Blaženog li života prije ovih online revolucija, niti si znao što tko kuha, kakav mu je bor, kakvi su pokloni, ima li novu košulju, ženu, djecu.
Pratim ja (ne kao Udba nekad i sada) već online grupe s kulinarskim motivima, to se peče, to se slika, komentira, lajka, dila receptima, evo mi glave ako su te žene spavale dva sata zadnjih par dana.
Deset kutija kolača s hastagovima #božićjeblizu #ljubavobiteljhrana #zajedništvotoplina #boćićnikeksići

Kakvo kolektivno ludilo. Pa ti sad ostani izoliran i skroman.
Sve se gleda, sve se prati sve se zna.
Puste idile svuda oko nas, a oko mene tona igračaka, zalijepljeno tijesto po tepihu, otisci prstića s pečatom domaće marmelade po svim površinama, tona suđa i bezgranična ljubav mog supruga s kauča.
Živote robijo!
I koliko god sama sebe uvjeravala da si moram olakšati te predblagdanske dane uvijek u tih zadnjih 100 metara krene opća organizacijska histerija. Nažalost sad već ponukana iskustvom znam da to tako mora biti, to je kao nepisano pravilo i sastavni dio Božića. Ludnica i veselje!
Ne treba nam puno piše po mudrim citatima, ljubavi, zahvalnosti, dobrote to trebamo darivati jedni drugima. Majko draga, lani je moja mala svom snagom bacala od pod sve poklone koji joj se ne sviđaju. Pravdaj se ljudima, pravdaj se sebi zašto je to tako.
Ove godine najavljuje svaki dan par novih igračaka, skromna kao i do sada 
Šalu na stranu, ludilo, histeriju i opći kaos rapidne potrošnje i stvaranja zaliha hrane i sala do Uskrsa, malo nam treba za ono najvažnije, sveto i trajno.
Koliko god konzumerizam preuzima dominantu notu Božića, ne zaboravimo što slavimo, ne zaboravimo što se dogodilo na Badnju noć.
U skromnim jaslicama, ostavljen od svih, rodio se najveći među nama.
Okružen obitelju, tiho i sveto najavio je svoj dolazak. Beskrajno velik u tijelu malog djeteta.
Božić je vrijeme da sebe preispitamo gdje smo i kuda idemo.
On ti ne broji koliko si kolača napravila, poklona zamotala, suđa oprala, pamti samo koliko si ljubavi u sve utkala.

I kad te nema, i kad si daleko, on se iznova svake godine rodi da ti pokaže svoju veličinu.
Sretan Vam i blagoslovljen Božić dragi ljudi sa što manje ludila, i sa što više mira i zajedništva i negativnih Covid testova.