Odlukom Sabora RH definirano je značenje naziva Branitelja iz Domovinskog rata i uvjeren sam da nema Hrvata koji to ne zna prvenstveno iz razloga što svi misle da ga baštine. Na neki način su u pravu jer iskustva pokazuju da se lako stječe, ništa ne košta, a može valjati. Onih registriranih je više od pola milujuna, koliko ne znamo, a možda je i bolje. Ta vrsta istine, u ovom trenutku nam najmanje treba, jer poput drugih istina koje izlaze na vidjelo, ne obećava ništa dobro. Istinski branitelji, po spomenutoj definiciji, trpjet će i prikrpe sve dok na to pristaju. A oni, u pravilu neskromni i „hrabri“ u nevrijeme, davno su prepoznati, ali opstaju.
Ivan Aralica, pisac i najbolji živući poznavatelj „našeg čovjeka i mentaliteta“, u Dušama robova, opisujući davno još davnija vremena, prepoznao ih je ovako: “Balin je u ratu kratkotrajno sudjelovao, što i nije važno,jer je sudjelovanje u ratu onoliko koliko se napuše u miru. I njegov se slučaj uklapa u istinu da rat jest strašan zbog žrtava i štete koju izazove dok traje, ali je isto tako, možda i više, štetan što iza sebe kao ugledne i zaslužne ljude ostavlja osobe koje nas uvjeravaju da su u ratu, trajao on mjesec ili godinu dana, postal i pametniji pa im se prvima mora davati riječ i onda kada je očito da ne znaju ništa“.
Baš ti Balini, koji opterećuju prošlost i sadašnjost, od 1945. na ovamo, a u ime „stečevina svoje borbe“ egzistiraju na ivici mogućnosti Domovine neprekidno tražeći „ da im se da riječ i kada je očito da ne znaju ništa“, želeći prvenstveno zaustaviti vrijeme koje prijeti njihovoj „ratničkoj slavi“.
Kažu da postoje stotine udruga branitelja iz Domovinskog rata i njihovih kombinacija, čijim imenima hrvatski jezik postaje pretijesan, isprepleteni s manjim brojem onih iz II. Svjetskog ratra, ne manje zahtjevnim i vođama koji su se nametnuli po nejasnim kriterijima. Priličan broj ih se „naslanja“ na državni proračun i uglavnom ne vode konstruktivnu politiku, jer se aktiviraju isključivo kritizirajući postojeće stanje u zemlji. Kako su oduvijek pod pokroviteljstvom jedne političke opcije, za nju se vezuju i, razjedinjeni kakvi jesu, olako postaju sredstvo za političke manipulacije.
No, problemi se talože od početka, jer pored „udruženih“ branitelja, čiji broj se ne zna, postoji (vjerojatno većina) „neudruženih“, čija je povijesna misija završena na kraju oružanog dijela rata, koji se rukovode činjenicom da su svoje pravo i obvezu obrane domovine zadovoljili, a zaštitu stečevina prepustili demokratski izabranim snagama društva. Nije li baš to bio jedan od ciljeva borbe?
Nije dobro kada su bivši ratnici nezadovoljni i takve mogućnosti boje se sve zemlje svijeta koje ih imaju, a pogotovo nije kad politički pokrovitelj dovede do nezadovoljstva, a potom njihov bijes manipulacijama preusmjerava drugamo. Za ratnike (stvarne ili samozvane) gotovo i nema niže razine. Ali, biti heroj u ratu, a žrtva u miru, nije izum ni ovog vremena ni ove zemlje. Tek onaj tko to shvati ima šanse zaobići to iskustvo.
Vapaj branitelja za zaštitu vlastitog dostojanstva je očajnički, opravdan i ne smije se ignorirati. Njihov zahtjev za minimumom sloboda, da žive, rade i slobodno se kreću, predstavlja ujedno i minimum napora njihovim predstavnicima u vodstvu države. Traženje da se, od poniženja najgore vrste, spasi jedan od njih, nesretni Tihomir Purda, riješio bi se sam od sebe da nema destrukcije upravo među pozvanima da ih štite, odnosno da štite stečevine njihove borbe.
Polako ali sigurno, na naplatu dolazi razjedinjenost i sklonost jednima, kao preduvjet za laku manipulaciju, a zahtjevi branitelja se pretvaraju u kakofoniju želja, ponekad nerealnih , za koje se „hvataju“ politički manipulatori opravdavajući vlastito ponašanje.
Hrvatski branitelji iz Domovinskog rata imaju svoje legitimne predstavnike u najvišem vodstvu zemlje, u zakonodavnim i izvršnim tijelima. Uvijek su ih imali, a najmoćnija politička osoba u zemlji je njihova dugogodišnja muza, njihova trojedna zaštitnica Kaliopa i Klio i Melpomena. Po prirodi stvari problema nebi smjelo biti. Čemu onda lutanje u izboru ciljeva za napad. Bivši ratnici moraju znati da je izbor mete presudan. On znači život ili smrt. U ratu možda i ranjavanje, no u miru su fazu ranjavanja ili mrcvarenja već prošli.
Dosljednost, postojanost , ustrajnost su pojmovi svojstveni ratnicima, pa bilo i bivšim, jer znače neodstupanje od stava ili nepokolebljivost , čime se u ratu šalje jasna poruka neprijatelju, a u miru potencijalnim manipulatorima ratnim stečevinama ili samim ratnicima. Zašto onda u zahtjevima branitelja nema mjesta za Veljka Marića ili za onog nedavno prikazanog kako bolestan i bez hrane umire od gladi i zime pod nekakvom nadstrešnicom. Bivši suborci mu se rugaju jer je budala i nije se snašao, a to mu, kaže, najteže pada. Ili, gdje su u svemu oni ratnici, koji nisu pristali da ih vode ratni profiteri, koji ne znaju ni za kakve fondove, udruge, zadruge, koji rat smatraju završenom epizodom svoga života koju žele zaboraviti i njome ne opterećivati ni obitelj, ni prijatelje, ni državu. Oni sretniji rade, plaćaju porez za ugodan život mnogih ratnih prikrpa i misle kako je red da strada pastir kad ne pazi stado.
Oni koje vodi Tomislav Ivić, ili nekakav Đakić, koji imaju ministre pravosuđa, policije i vojske onakve kakvi jesu, neka napuste svaku nadu, ili traže njihovu smjenu.
Oni koji vjeruju Muzi, koja je netom postavila temeljac za njihove stanove, morali bi znati da od toga nema ništa, da valja ispoštovati koalicijski ugovor o gradnji stanova za svojedobno odbjegle Srbe, da im valja uplatiti mirovine sa zaostacima, da valja izdržati najavljeno sniženje braniteljskih mirovina u uvjetima opće krize i siromaštva, da crkvi valja vratiti njihovo, a nekadašnjim veleposjednicima njihovo, te da će, u najbolju ruku, korist imati tek odabrani branitelji koji će, kao i do sada smirivati tenzije i donositi izborne rezultate, pa valja kakofoniju zahtjeva zamijeniti melodijom po jasnim i postojanim notama. Kaznenu prijavu za djelo ratnog zločina može pokrenuti bilo tko bilo kada. Nema definitivnih spiskova.
Danas, kada je mnogo toga jasno, zvuči gotovo nevjerojatnim da se čini ista greška poput one na Splitskoj rivi. Učinilo se, nakratko, da su ta vremena prošla.
Veritas amara est.