Godinu prije parlamentarnih izbora u Lijepoj našoj, svakom pravom domoljubu, polako ali sigurno, raste adrenalin i, po prirodi stvari, ubrzavaju se otkucaji srca. Onog istog srca, koje,posebno aktivirano, valja pokloniti odabranima. Ovaj put nema promašaja. Svih pet posto građana, koji još vjeruju da postoje bolji i drugačiji, i koji će se odazvati na poziv Domovine i dati svoj doprinos demokraciji glasovanjem, uparadit će se i svečano zakoračiti u bolji život.
Ovaj put nema promašaja. Počelo je ranije nego inače, vade se pomno čuvani dokumenti, koji kompromitiraju političke protivnike, a već su počele šuškati i kosti u prašnjavim ormarima. Poslije gotovo osam godina nahvatalo se prašine na spremištu kostiju, kazališnih rekvizita, koji uvijek bitno doprinose uspjehu izborne kazališne predstave. Ima ih starih 50 – 60 godina, ali i mlađih, starih ni 20 godina.
Oni, čije su, nikada nisu bili bitni, pogotovo ne sada. To su ionako bili idealisti, koji su gledali na istinu svatko iz svoje perspektive i svatko je svoj kut gledanja, u poremećenom vremenu, platio glavom.
Ovi, koji će im preslagivati kosti, istinu su gledali odozgo, nije bilo kuta koji bi im ograničavao vidno polje, jer upravo iza tih kutova obično su vrebale nesreće.
Oni zato, svake godine, u markiranim odijelima, svrate do grobova neopreznih ljubitelja istine, jer izborna praksa to traži. Uostalom, tko im je kriv da ih nema. Mogli su znati da u svakom ratu jedni ginu (ako prežive završe u zatvorima), drugi obogate, pa ulažu u zemlju ovjenčanu pobjedom, a treći moraju time upravljati. Netko mora, ali kuda baš uvijek nesposobni, u pravilu se pitaju četvrti. Odgovor je iza svakog rata isti – najbolji ginu (ili robijaju). A četvrti ? Radnici, seljaci, umirovljenici, đaci, studenti, udovice, siročad…Njima je namjenjena izborna kazališna predstava, oni samo za to služe i svako drugačije razmišljanje dovodi u pitanje njihovo domoljublje.
Pardon, imaju mogućnost ubiti se, osigurati sviježe kosti, poput ove dvojice od jučer, iz Splita i Rijeke. Država će vam, ako ste branitelj, velikodušno dati počasni vod iako, kao samoubojica, na to nemate pravo. Dakle, nije da nemate ponekad pravo, čak i nezasluženo, jedini je problem što ga možete iskoristiti samo jedanput. Čak ne u životu, već poslije. Ušteda države je evidentna. Svi moramo dati svoj doprinos izlasku iz krize. Neki su morali prodati blindirani BMW.
Svi mi, iz četvrte grupe, ponekad zavidimo palima. Svatko od nas sjeća se nekoga tko je pao za svoju istinu. Možemo li ih zamisliti, da su živi, kako jadni, polugladni, bes posla i perspektive, gledaju državna povjerenstva, koja istražuju bezočne pljačke i nemoral najviše vrste, a da se ne zna tko je gori.
E, tu je srž problema. Ako najodgovorniji ljudi u Lijepoj našoj, već koriste najprizemnije trikove i podmetanja političkim protivnicima, bez provjere, svjesno lažu, falsificiraju dokumenta, izmišljaju ili ponavljaju postojeće afere, jedni drugima,( kao da je nama bitno tko komu), jer je sve preko naših leđa, a najgore nas tek očekuje, onda to nije rupa – to je bezdan.
Živimo na rubu bezdana. Iz njega, kada se padne, izlaza nema. Kosti iz ormara održavat će nas još godinu, a poslije koga je briga. Ima još onih koji su ih spremni prebrojavati i tako hraniti kopače bezdana. Bitnije od svega bit će boja kostiju – crvena ili crna. Koje su čije, a mi kojima je sve namijenjeno, odavno smo isti. Nesretni, u strahu za sebe i naša pokoljenja.
Kad pomislim da me savladao pesimizam, kliknem na „IMOVINSKE KARTICE DUŽNOSNIKA“, na ovoj istoj stranici i mrak mi je zagarantiran, ma koje doba bilo. S te liste dolaze pozivi za optimizam, ali oni za nj imaju materijala.
Nekidan, izazvan sunčanim prijepodnevom, iziđem s osrednjim optimizmom i naiđem na susjeda do kojega držim, a on prije pozdrava viknu: „Jesi li vidio što nam napravi ona komunjara, odvjetnik Nobilo!? On je za sve kriv „! Kako tek misle oni do kojih ne držim?
Bujrum, političari, idiota, na koje možete računati, još ima. Samo, ipak pazite. Raja šuti – to je loš znak.