Connect with us

Nekategorizirano

Dubravka Ugrešić: Naši pejzaži

Objavljeno

-

Beograd - Ušće
Prva izložba i dvanaesta knjiga bili su povod i razlog višednevnom boravku u Beogradu Dubravke Ugrešić, hrvatske književnice iz Amsterdama, autorice romana “Štefica Cvek u raljama života”, “Forsiranje romana rijeke”, “Muzej bezuvjetne predaje”, “Ministarstvo boli” i “Baba Jaga je snijela jaje”, knjige priča “Poza za prozu” i “Život je bajka”, i zbirke eseja “Američki fikcionar”, “Kultura laži”, “Zabranjeno čitanje” i “Nikog nema doma”.
Prošlog tjedna, u Grafičkom kolektivu, otvorena je njena prva izložba pod naslovom “Početnica za nepismene”, a izdavač Fabrika knjiga predstavio je njenu novu knjigu, zbirku eseja “Napad na minibar”.

Vijest o vašem gostovanju u Beogradu objavila je većina medija. Novinari zabilježe pojavljivanje svake vaše knjige, svako vaše predavanje ili gostovanje. Kako se osjećate zbog toga?
– Ja sam navikla da kooperiram. Ponekad su ti susreti fantastični, kad vidite da imate čitatelja u novinaru, a ponekad se novinari ponašaju kao brzi medijatori koji ne trebaju ni čitati to što ste napisali, niti znati tko ste, već im je jedini cilj da ispune prazan prostor u novinama. Zaboravlja i novinar da ste intervjuirani, i vi zaboravljate da razgovarate sa novinarem. Ali tako je u svim strukama. Pisac, uostalom, piše da bi komunicirao. Ne vjerujem u glupe floskule da pisac piše radi sebe. Osnova sveg umjetničkog posla je u komunikaciji, tražite idealnog čitatelja kome vi upućujete nešto i on to savršeno razumije. I onda, kad nakon duge usamljenosti, jer pisanje je usamljenički posao, izađete u takozvani svijet sa svojom knjigom, onda svi mi, pisci, očekujemo upravo to – komunikaciju, razlog zbog kog smo uopće i pisali. I zato sam ja navikla da je jedan dio mene uvijek u ulozi nekakvog edukatora. Također, ne vjerujem u spisateljsku floskulu “ja sam samo pisao knjigu, a na čitateljima i kritičarima je da to procijene”. To nije istina. Ja ne pišem besvjesno. I volim tu nastupiti i u ulozi vlastitog medijatora zato što mislim da je to vrlo često, i sve češće, potrebno.
Bilo bi, međutim, i očekivano i opravdano da vam nije do suradnje s medijima. Oni su vas, zbog teksta u “Cajtu” Čisti hrvatski zrak – lakše se diše iz 1992. godine proglasili vješticom, i profiterkom komunizma. Te dane ste prvi put, tek sad, opisali u eseju “Pitanje optike”, u novoj zbirci “Napad na minibar”.
– Nikad nisam bila ponukana da pišem o tome, zato što je to vrlo teško. Da sam mislila da to mogu napisati ili da to želim napisat, vjerojatno bih to napisala davno prije. Onda se dogodilo, prije godinu dana, da me je grupa intelektualaca iz malog švicarskog NGO-a Vještičji eksperiment, koji se svakog ljeta sastaju u selu u kome je spaljena zadnja vještica u Švicarskoj a koje se prostire na 2000 m, pozvala da napišem esej i sudjelujem u njihovom programu. I ja sam zapravo, na njihov nagovor, to i napisala. Bio je to najteži tekst u mom životu. Prije svega zato što je bavljenje svime time jedan gnjavatorski posao. Morala sam prijeći kroz sav press-cliping iz tog vremena, a vrijeme koje je proteklo, nova vizura, mijenja stvari. Uz to, ja uvijek mislim na recipijenta. Čitatelj je vrlo osjetljiv na tu vrstu ispovijesti, reakcije mogu bit različite: “zašto sada nakon toliko vremena pišeš o tome, zašto potežeš stvari koje ne znam što, o kakvoj žrtvi uopće pričaš, pa to je naprosto posljedica onoga čime se baviš – nešto zineš, pa dobiješ pljusku”. Svega je tu bilo: materijala koji sam morala odbaciti, pa sam i prvu verziju bacila, pisala novo… Dakle, jako sam se mučila. Na kraju, drago mi je da me je netko pritisnuo da konačno napišem, koliko mogu i kako znam, što se tada zapravo dogodilo.
Glavni eksponat vaše prve izložbe “Početnica za nepismene” je bukvar. Pomoću te prve knjige u našem školskom obrazovanju pričate o ideološkom manipuliranju nekad i sad. Ako je takva vrsta manipulacije prisutna desetljećima unazad, da li se barem njeni ciljevi razlikuju?
– O da, razlikuju se. Ova izložba je potekla zapravo iz mog eseja “Početnica” iz 1991. godine, koji se nalazi u knjizi “Kultura laži”. To moje tadašnje ponovno otkriće “početnice”, bukvara, koincidiralo je sa početkom rata i raspadom Jugoslavije. Kako se raspao sistem, raspala se i početnica pa su se potukli svi ti Jovani, Ivani, Hrvoji i Džafer iz nje. Tadašnje listanje te početnice bilo je jedan jak nostalgični udar uz svijest da se ciijeli sistem raspada. Zaboravila sam na to, sve do lani, kada mi je došla u ruke jedna početnica, i to sovjetska iz šezdesetih godina. Ona mi je otkrila opet jedan potpuno iščezli svijet, a to me je ponukalo da počnem nešto radit rukama. Postupak koji sam primijenila na ovoj izložbi je vrlo primjeran nekoj maloj privatnoj arheologiji, skidanju i pokrivanju slojeva: paus-papir na slikama nešto otkriva nešto sakriva, tu su neki prozori, neki detalji koje ja želim istaknut… Mislim da ću nastavit tu igru sa bukvarima. Mislim da oni, ravnopravno kao i sav drugi materijal koji nas okružuje, čine neke naše pejzaže koji su vrijedni ponovnog čitanja, naše prirodne male revizije nekog novog pogleda na prošlost. A što se ideologije tiče, ona je prisutna svugdje. Pretpostavljam da su ove nove početnice ideologiziranije nego ikada prije. U njima ima vjeronauka, pa bi se moglo zaključiti da u našoj školi vjeronauk nije izborni predmet kao što se službeno tvrdi. S obzirom da se nalazi u početnici, on samo može biti obavezni predmet, što dalje govori da početnica jeste ideologizirana.
I izložbom i novim esejima ukazujete na tehnologiziranu kulturu. Da li je smatrate negativnom?
– Ne, ja naprosto pokušavam naći neke njene uporišne točke, zato što se očigledno radi o sistemu jedne nove kulture, a gotovo da se nitko ne bavi novom kulturom koja je na pomolu. Ja sam u eseju KK upotrijebila karaoke kao metaforu zato što je ona vrlo jednostavna i svima razumljiva. Sistem i temelj te nove kulture se sastoji od matrice koja već postoji kao pjesma i kao amater koji je izvodi. To je čovjek koji želi ostati anoniman, čovjek koji svoj performans, ili gestu, izvodi unutar strogih tehnoloških i sadržajnih koordinata, to je ta matrica, i unutar njih on šalje svoju poruku – ljubiteljima karaoka. Taj obrazac sam pokušala ispitati na popularnim kulturama: televiziji, stripovima, filmu, književnosti, posvuda. Dogodilo se da taj model radi sve više. Dakle u tradicionalnoj formuli: autor–djelo–čitatelj, najprije je fokus bio na autoru, zatim na djelu, a onda se lagano prebacio na recipijenta, na onoga koji to djelo čita, da bi se u momentu kada je internet ušao u opticaj, a to se dogodilo prije samo petnaestak godina, došlo do naglog buma i naglog preuzimanja vlasti od strane konzumenta. On više nije pasivan, vrlo je aktivan, on mijenja stvari, on zahtjeva, on prodire u djelo, mijenja ga, radi što hoće, on prodire na TV, on je i glumac i producent – primjer vam je Big brother show – on je, kao u karaokama, sam svoj performer, i sam šalje svoju pjesmu, svoj performans, svojim gledateljima. To se događa u svemu, od nevinog grafita na nekoj kući kojim je anonimni dječak ostavio svoj trag, do interneta gdje milijuni ljudi rade to isto. Internet je najradikalnija revolucija ikada, jedini medij na kome komunicirate s milijunima, globalno. Imam osjećaj da se radi o radikalno novoj kulturi.

Od Štefice Cvek do novih eseja promijenio se jezik kojim opisujete izabranu temu: od ironije, iza koje se autor skriva, do sve direktnijeg izražavanja emocije, mišljenja, stava…

– Ja ne govorim direktno, ja nisam novinar, niti mi je cilj da to budem. Moji romani su postali manje direktni nego što su bili u vrijeme Štefice, a i u mojim esejima postoji visok stupanj literalizacije. Oni imaju tzv. nepouzdanog pripovjedača, i vrlo visoki stupanj ironije. Nešto se, međutim, izmijenilo sa recipijentom. Naime, s obzirom da se književnost kao sistem urušila, ni studenti više ne znaju čitati književni tekst, a i internet je u tome vjerojatno imao doprinosa. Prosječan konzument navodno nema vremena za književne nijanse, međutim on ga, dakako, ima, ali mu se čini da nema vremena zato što ga je na tu brzinu natjerao internet, natjerao ga je na brzu, skraćenu informaciju. Čitatelj jednostavno neke stvari više ne voli. Bojim se da se književnost izgubila u moru drugih poticaja, pa čitatelj koji čita sve: novine, wikipediju, uputu za veš-mašine… on više nema vremena za nijanse. Znači, nije da sam ja postala direktnija, već vi, podsvjesno, osiromašujete moj tekst u želji da što prije dođete do upute koje dugme treba pritisnuti na veš-mašini.
Na primjer, moj esej “Napad na minibar”. U svakom hotelu uvijek se štrecnemo kad nas recepcioner pita “jeste li uzeli nešto iz minibara”, i ja u tom eseju pokušavam izanalizirati što je zapravo to iskustvo, i dolazim do toga da je minibar zadnji bastion totalitarizma. Sve je to opisano veselo, i ja esej završavam scenom, naravno lažem, da sam taj minibar u gnjevu razbila i da ću idući put pod njega postaviti minu. Jedna novinarka me je pitala da li ja tim esejom poručujem da se moramo boriti protiv totalitarizma. Eto, to je primjer tog čitanja. Nisam ja direktna, nego je čitalac taj koji ne razumije niti žanr eseja, niti tehnike pripovijedanja, niti o čemu se radi u tom eseju: on moj esej svodi na recept za uključivanje veš-mašine. Znači, to više nije moja tragedija, to je tragedija mojih recipijenata. Naravno, ja sam u takvoj situaciji kao autor displaced. Bojim se da je bitka izgubljena… Ono čega se najviše bojim i što želim izbjeći u pisanju je autoritaran ton. Kad god pišete u prvom licu, svako od autora prije ili kasnije zauzima ton autora koji sve zna, koji sudi. Zato ja raznim postupcima pokušavam detronizirati autora – sebe.
Ali vas ljudi ipak doživljavaju kao autoritet, htjeli vi to ili ne…
– To me vi tako doživljavate, to nema veze sa mnom! Vrlo je lijepo ako netko tko nema nikakvu institucionalnu vlast i nema mjesto, postane autoritet. Ja samo mogu reći da sam ponosna na to, to je veoma laskavo, prekrasno je. Ako ja uspijem za nekolicinu ljudi biti autoritet, to je uspjeh.
Idućeg mjeseca će knjiga “Napad na minibar” biti objavljena i u Zagrebu. Da li je i to znak da kultura spaja ljude, kako se često kaže?
– Ja ne mislim da kultura spaja ljude. To je floskula koju su izmislili političari zato što ne znaju što bi drugo ljude spajalo, pa onda jedan drugom uvale neku knjigu: Tadić pokloni Josipoviću “Leksikon Yu mitologije”, a Josipović Tadiću nešto slično, pa onda svi kažu da kultura spaja ljude. To je manipulacija kulturom i piscima. Zašto nogomet ne spaja muškarce? To su sve floskule! U svakom slučaju, ljude bi trebalo spajati nešto drugo.
Tim Judah je nedavno lansirao pojam “Jugosfera”.
– Termin “Jugosfera” pokušava indicirati nešto što je nesumnjivo postojalo i što nitko nikad neće promijeniti jer svi živimo zajedno, vrata do vrata u istoj kući – geografski, kulturno, klimatski… E sad, da li smo na vratima napisali vlastito ime ili smo odlučili da nam se cijela kuća zove isto, to su sad političke, ekonomske, ideološke finese, ali to da se kuhamo u istom loncu pa zvao se on Jugosfera ili Balkan, to je istina. Nije to bitno. Bitno je pitanje koncepta: da li će nekadašnji bračni partneri razgovarati kako treba, da li su se samo pomirili a nisu zaboravili što su jedan drugome napravili, da li će žena zaboraviti da joj je muž poplavio oko, a muž da ga je žena udarila na bolno mjesto… Međutim, ta veza postoji po dobru ili po zlu – to je naš pejzaž, naša kuća. Naravno, ja sam za to da se razgovara koliko je tanjura polupano i tko je kome ukrao žlicu, da se sve raspravi i raščisti.
Važite za nekog tko je hrabar, tko radi onako kako misli…
– Zavisi kako gledamo na hrabrost, meni se čini da je ono što sam napravila devedesetih bilo normalno i da je u skladu s onim što ja mislim, radim, i da nisam prevarila sebe. Da li sam pri tom uvrijedila nekog drugog, o tome ne mogu pričati zato što ne znam. Ali, ako je hrabrost nekako slijediti sebe, onda je to hrabrost, ako je to ludilo, onda je ludilo. A ako je to nedostatak osjećaja za kompromis, onda zovite to tako.
(Izvor:B92)

No votes yet.
Please wait...
Nastavi čitati
Kliknite za komentar

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Nekategorizirano

Zdravlje se gradi na vrijeme – besplatan edukativni seminar na Višnjiku

Objavljeno

-

By

Zdravlje se ne rješava tek kada nastane problem, već se gradi ranije kroz znanje, svakodnevne navike i odgovorno ponašanje prema vlastitom tijelu i umu. Upravo s tom idejom Prime Time Fitness Zadar i Zadarsko ludilo organiziraju besplatan edukativni seminar namijenjen građanima Zadra, Zadarske županije i svim zainteresiranima koji žele aktivno brinuti o svom zdravlju.

Seminar je osmišljen za širu javnost i obrađuje niz aktualnih tema vezanih uz prevenciju bolesti, prehranu, tjelesnu aktivnost i mentalno zdravlje. Posebna pažnja posvećena je djeci i mladima, kao i roditeljima te stručnjacima koji s djecom rade svakodnevno, uključujući učitelje, profesore, trenere i psihologe. Cilj događaja je podići svijest o važnosti pravovremene brige o zdravlju, potaknuti prevenciju bolesti te pomoći sudionicima da bolje razumiju ulogu prehrane, kretanja i psihološke ravnoteže u kvaliteti života. Sudionici će dobiti konkretne i primjenjive smjernice koje mogu odmah koristiti u svakodnevici.

U sklopu programa predavanje će održati Nita Šarić, magistrica nutricionizma i certificirana savjetnica za intuitivno hranjenje, koja će govoriti o tome kako se brinuti o sebi kroz prehranu. Poseban naglasak stavit će na temelje pravilne prehrane, dugoročno očuvanje zdravlja putem prehrambenih navika te na najčešće pogreške koje ljudi rade u svakodnevnoj prehrani.

Tereza Tičić, doktorica medicine i specijalistica pedijatrije, govorit će o najčešćim zdravstvenim problemima dječje dobi. Kroz svoje izlaganje objasnit će koje su najčešće dijagnoze kod djece, kako se roditelji trebaju ponašati u određenim situacijama, kada su ograničenja potrebna te koje su ključne smjernice za zdrav rast i razvoj djeteta.

Predavanje o najčešćim uzrocima smrti i načinima njihove prevencije održat će Ante Tolić, doktor medicine i specijalist neurologije. Fokus će biti na ranim faktorima rizika, važnosti zdravih životnih navika te na konkretnim koracima koje svatko može poduzeti već danas kako bi osigurao zdraviju budućnost.

Dr. sc. Marina Vidaković, izvanredna profesorica na Odjelu za psihologiju Sveučilišta u Zadru, govorit će o odnosu sporta, emocija i djeteta te o ulozi roditeljske podrške. Kroz predavanje će se osvrnuti na utjecaj sporta na mentalno zdravlje djece, na stres, pritisak, umor i emocije s kojima se djeca susreću te na važnost toga da roditelji budu podrška, a ne izvor dodatnog pritiska.

Seminar će se održati u subotu, 17. siječnja 2026. godine, s početkom u 16:00 sati, u Press centru Sportskog centra Višnjik u Zadru. Ulaz na događaj je besplatan i otvoren za sve građane, roditelje, djecu i mlade, kao i za učitelje, trenere, stručnjake i sve koji žele proširiti svoje znanje i napraviti korak prema zdravijem načinu života.

Pozivamo sve zainteresirane da dođu, poslušaju, nauče i stečeno znanje primijene u svakodnevnom životu.

Nastavi čitati

Nekategorizirano

PODRŽITE ADVENT U ZADRU! / Počeo je izbor za najljepši Advent

Objavljeno

-

By

Krenuo je 5. izbor za Najljepši advent kojega i ove godine portal gradonačelnik.hr provodi pod pokroviteljstvom Ministarstva turizma i sporta

Za titulu najljepšeg ove se godine natječu čak 64 Adventa – 46 gradova i 18 općina među kojima i Zadar.

Najveća novost ovogodišnjeg izbora je što će se samo glasovanje odvijati na platformama za glasovanje – za advente u gradovima na stranici gradonačelnik.hr, a za advente u općinama na stranici načelnik.hr. Glasati se može za po jedan advent u kategoriji gradova i jedan u kategoriji općina.

Kao i prošle godine, pobjednici se biraju u šest kategorija – u velikim, srednjim i malim gradovima i općinama te najljepši i najbolji gradski i općinski advent po izboru žirija.

I ove godine svi adventi predstavljeni su i na FB-u – na stranici gradonačelnik.hr redoslijedom kako su pristizale prijave.

Ove godine u izboru je rekordan broj velikih gradova (gradovi s preko 35 tisuća stanovnika) – njih čak 13! 


Glasovanje traje od 23.12. od 9:00 sati do 29.12. u 12:00 sati.

Link za glasovanje je OVDJE.

Nastavi čitati

Hrvatska

Posao od 3 minute koštat će vas 50 eura. Pogledajte nevjerojatne cijene majstora

Objavljeno

-

Nova društvena igra u Hrvatskoj mogla bi se zvati “Pronađi majstora”. Nije tajna da pronaći “dobre ruke” koje će popraviti stvar je gotovo nemoguće. Imaju jako puno posla, nema puno majstora koji zbilja imaju zanat u rukama pa shodno tome diktiraju i visoke cijene.

Različiti portali i stranice na kojima se nude majstorske usluge pokazuju da cijena majstora za kućne poslove u Hrvatskoj danas iznosi uglavnom između 20 i 50 eura po satu za osnovne popravke, dok se za određene specifične usluge kao što su montaža, zamjena ili popravci kućanskih uređaja i instalacija cijene mogu kretati i do 90-225 eura po pojedinačnoj usluzi.

I u toj priči uglavnom nema prostora za cjenkanje, jer ako uhvatite majstora, a pogotovo prema preporuci, lako vas može odbiti jer ima mnoštvo drugih klijenata. Pokušajte se prisjetiti situacije u kojoj ste pozvali majstora zbog problema koji na prvu djeluje ozbiljno, a na kraju se pokaže banalnim.

Uradi sam nije trend, nego potreba
Poklopac vodokotlića koji se klima, utičnica koja iskreće jer se olabavila, vrata ormara koja stalno padaju s nosača, sve su to sitnice koje u kući stvaraju stres i rupe u budžetu. Najbolje se vidi kad zbrojite račune, jer prosječna intervencija majstora u kućanstvu, čak i kad traje samo dvadesetak minuta, uz izlazak na teren često prelazi 40 ili 50 eura. U velikim gradovima to je i više, pa ne čudi što mnogi imaju osjećaj da novac curi kroz pukotine u zidu koje nikako da se zakrpaju. Stvarna je situacija jednostavna, Hrvati uglavnom ne znaju koliko majstorske intervencije zaista koštaju. Cjenike rijetko tko objavljuje javno, a i kada postoje, teško ih je usporediti. Jedan će naplatiti 20 eura za zamjenu brtve na slavini, drugi 60, treći 35 samo da dođe. Oko elektrike je još nejasnije, jer svatko ima svoje formate naplate. Prosječni troškovi zato se godinama prenose usmeno, što stvara osjećaj da se radi o nečem neuhvatljivom i rezerviranom za stručnjake, iako velik dio tih popravaka nije ni blizu zamršen koliko izgleda.

Najzanimljivije je što se ta percepcija ne mijenja samo zato što ljudi strahuju od pogreške. U hrvatskim kućanstvima i dalje vlada ideja da “netko drugi zna bolje”, pa se majstori zovu i za najosnovnije radnje. No istina je potpuno drugačija, jer većina sitnih popravaka, uz pravilan alat i malo strpljenja, postaje sasvim izvediva za svakoga tko je voljan pokušati.

Efikasno rješenje za kućanske poslove
Prvi ozbiljan korak prema tome da više ne plaćate dolazak majstora za pet minuta posla je stvaranje osnovnog, ali pouzdanog kućnog seta alata. Upravo je taj segment tržišta posljednjih godina eksplodirao, jer se sve više kućanstava okreće baterijskim sustavima koji omogućuju fleksibilnost, brzinu i sigurnost. Tu se nameće Q linija električnih alata PRAKTIK TOOLS, prvenstveno zbog Flexpower baterijskog sustava, koji omogućuje da jedna baterija napaja više različitih alata.

Takav sustav mijenja način na koji ljudi popravljaju i uređuju svoje domove, jer nestaje potreba za kablovima i viškom opreme. Korisnici Q linije najčešće ističu praktičnost, ali i dugoročnu računicu. Flexpower baterija koristi se na bušilici, odvijaču, ubodnoj pili i mnogim drugim alatima, što stvara logičan ekosustav u kojem se svaki novi alat uklapa bez dodatne investicije u baterije. Drugi važan element je garancija. Četiri godine jamstva na električne alate iz Q linije daje sigurnost i eliminira najčešći strah: što ako nešto pođe po zlu. Za mnoge koji tek ulaze u DIY svijet ovo je ključna točka povjerenja, jer nitko ne želi da mu prvi alat otkaže usred popravka. Q linija nudi upravo to, čvrstinu i pouzdanost bez visoke ulazne cijene, što ju čini logičnim izborom za početnike i ljude koji žele profesionalne rezultate bez profesionalnih troškova.

Ovo su najčešće intervencije
Dovoljno je pogledati nekoliko najčešćih intervencija u domaćinstvima da se shvati gdje nestaje novac. Zamjena šarke na vratima ormara, zatezanje vijka na sudoperu koji se klima, bušenje jedne rupe za policu, podrezivanje letve, zamjena prekidača svjetla, sve to spada u kategoriju posla za koji se plaća cijena bez obzira na trajanje. U praksi to znači da vas kratka intervencija može koštati isto kao ozbiljan popravak samo zato što uključuje dolazak.

Još izraženiji problem vidi se kod radova koji su zapravo čisti “uradi sam”. Bušenje rupe za novu zavjesnu šipku, postavljanje držača za ručnik u kupaonici, montaža jednostavne police, skidanje i vraćanje vrata kuhinjskog elementa, zatezanje vijaka na stolici koja škripi, sve su to poslovi za koje većina majstora naplaćuje minimalnu tarifu. Kad se ti iznosi zbroje kroz godinu, lako se približe trošku kvalitetnog seta alata koji bi rješavao sve te situacije bez ijednog izlaska majstora na teren. Zato se posljednjih godina sve više mijenja navika, osobito kod mlađih kućanstava koja nemaju tradiciju “domaće radionice” kao starije generacije. Ljudi žele naučiti, žele uštedjeti i žele imati osjećaj da sami mogu popraviti vlastiti dom. Najveći problem obično nije znanje, nego sam početak, odnosno nejasnoća oko toga koji alat je zapravo potreban da bi se kućanstvo oslobodilo ovisnosti o majstorima za svaki trivijalan zadatak.

Najveća greška: “Ja to ne znam”
Velik dio kućanskih radova uopće ne zahtijeva specijalizirano znanje. Najčešći početnički “strahovi” odnose se na bušenje zidova, zamjenu prekidača, male drvene popravke i montažu polica, iako su sve te radnje zapravo vrlo jednostavne kad se rasporede u par konkretnih koraka. Najbolji primjer je bušenje, koje se mnogi boje jer zvuči komplicirano, no uz dobru baterijsku bušilicu i pravi tip svrdla radi se o najjednostavnijoj aktivnosti u domu. Jedan precizan otvor često znači završetak zadatka, bilo da se postavlja polica, zavjesna šipka ili držač za ručnik.

Jednako je i s osnovnim električarskim sitnicama koje najčešće zvuče puno strašnije nego što jesu. Zamjena dotrajalog prekidača ili utičnice postala je rutinska radnja, ali uz obvezno gašenje struje i provjeru napona. Sve nakon toga svodi se na spajanje žica koje su već jasne i označene. Upravo zato ljudi koji jednom probaju obično zauvijek prestanu zvati majstore za takve mikro-intervencije. U kuhinji i kupaonici također postoji čitav niz radova koji nemaju nikakve veze s vodoinstalaterskim zahvatima, a nerijetko se naplaćuju kao da se radi o složenoj rekonstrukciji instalacija. Zatezanje sifona, poravnavanje vrata kuhinjskog elementa, podizanje ili spuštanje ručke na sudoperu, sve su to poslovi koje uz odvijač i bušilicu svladate u nekoliko minuta.

Najbolje u cijeloj priči je to što nitko ne govori da treba zamijeniti majstora kao struku. Oni su nezamjenjivi u ozbiljnim zahvatima, no većina kućanstava troši novac na intervencije koje s osnovnim znanjem i osnovnim setom alata mogu savladati sami. Uz malo rutine takav pristup postaje normalan, baš kao i zadovoljstvo kad znate da ste svoj dom popravili vlastitim rukama.

Nastavi čitati
Oglasi
Oglasi
Oglasi
Oglasi
Oglasi

U trendu