Prvi pejzažni arhitekta Zadra, Enio Meštrović, tražit će 40 posto zelene površine uz novogradnje. Što nas je potaknulo na razmišljanje… Što ne i ribnjak? Ili malonogometno igralište, pijacu? Ili… ajmo na 80 posto zelenila, da se ne natežemo. Najbolje guste crnogorične šume, sa dozvolom za dva šatora max. Tko plati 100.000 eura/m2, koliko se svi slažemo da vrijedi naša zemlja, možda može i brvnara.

Pa da vidimo dokle možemo ići, a da ne potjeramo i zadnju budalu koja u Zadru vidi razloga za ulaganje.

Svaka intervencija u neuređeni i zapušteni prostor grada, našeg Meštrovića plaši i smeta baš kao što ga plaši i smeta i ideja o uređenju vlastite usne šupljine. Sasvim logično.

Od promotora krnjavosti, alkoholiziranosti i seljaštva u svim aspektima dakako da se drugo niti nije moglo očekivati.

Što o estetici zna i misli najveći kritičar urbanizma, jasno govori sljedeća slika:

Identično je i sa dijelom javnosti (predstavnika medija napose), slijepih obožavatelja Meštrovića i njegovog diskursa. Što pametnoga tjera na plakanje, budali je smiješno.

Osnovna logika govori da bi primarno bilo da oni koji progovaraju o estetici – prvo u red dovedu sebe same. U našem slučaju, pomogao bi za početak i tuš.

Kad sve sažmemo, strah je vrag. A u Zadru, posve specifično, krije se u ove tri za život najopasnije stvari:

1. Propuh,

2. razmišljanje

3. i gradnja.

Koliko li ste puta čuli „nemoj toliko razmišljati, poludit ćeš“. Stara zadarska. Autohtona. Možemo je sutra zaštititi. Ako se i negdje drugdje koristi, odavde je preuzeta, to je sigurno.

Sve ovo drugo gore – Enio i društvo, gradnja i zelenilo… kreće od toga.

Uz test inteligencije koji je netko već predlagao da se uvede kod kandidata koje biramo na izborima, u Zadru bi valjalo uvesti i test usvojenosti osnovnih higijenskih navika, tipa: otuširani, podšišani, počešljani, ispeglani…

Umjesto da se duboko naklone svakome tko pronalazi razloga ulagati u ovoj zabiti i 35 godina od osamostaljenja očistiti nam i dalje šporka i zarasla dvorišta i kvartove, smišljaju se nove i nove trapule kako sabotirati i najmanji pokušaj da grad u svim svojim četvrtima konačno tako i izgleda. Ne tješi, ali kad sagledamo profil tipova koji se deru na svaku tendu ili lopatu koja iskrsne na gradskim ulicama… i nemamo se čemu čuditi.

U konačnici, naš gostioničar/pejzažni arhitekta, u privatno vrijeme obožavatelj jeftinog alkohola, a donedavno i dužnik Porezne uprave u Zadru, možda se doškoluje i za makroekonomistu, pa nam objasni – kako napuniti gradski proračun i ispuniti i njegove silne amandmane za besplatno ovo i ono… ako se iz grada istjera i zadnji ulagač?

Čini se da se neki među nama ipak – nisu dovoljno bojali propuha?