Mons. Želimir Puljić, umirovljeni zadarski nadbiskup, gostovao je u emisiji Aktualno HKR-a u četvrtak, 2. veljače kao dugogodišnji predsjednik Vijeća HBK za kulturu i crkvena kulturna dobra.

Od te službe koju je obavljao 13 godina, mons. Puljić oprostio se od članova toga Vijeća predsjedajući sjednicom Vijeća HBK za kulturu u subotu, 28. siječnja u zgradi HBK u Zagrebu.

Oče nadbiskupe, izdali ste knjižicu’Kulturna baština i dokumenti znakovi su Kristovog djelovanja u Crkvi’ukojoj stvarnost kulture pojašnjavate višeslojno, višedimenzionalno, s poticajima kako ispravno, cjelovito, kvalitetno, za dobro čovjeka, podizati kulturu pojedinca, zajednica i naroda.

Povod za izdavanje te knjižice bio je zadnji sastanak kojeg sam imao sa članovima toga Vijeća HBK, s vrijednim članovima Vijeća iz naših biskupija s kojima sam se godišnje jedanput družio te smo raspravljali o različitim temama koje smo odredili.

Teme su bile arhivi, knjižnice, Europa. Jedanput smo se dulje zadržali na vrlo zanimljivoj temi koju je intonirao Benedikt XVI., to je tzv. ‘Predvorje naroda’. 

Naime, on je razmišljao kako je Izabrani narod imao iskustvo da ljudi koji nisu članovi Izabranog naroda, a zainteresirani su za ono što Židovi čine u hramu: mole, pjevaju, čitaju Sveto pismo, raspravljaju, a oni sami ne mogu ući u hram, onda je za njih predviđeno tzv. predvorje. Predvorje, nekada smo rekli pogana – predvorje naroda koji nisu članovi, da mogu čuti o čemu se raspravlja.

Raspravljali smo i o maticama, matičnim knjigama koje su nacionalizirane poslije Drugog svjetskog rata, a odnesene su u državne arhive i državne urede. Mi smatramo da je to crkveno vlasništvo i da bi ih trebalo vratiti na mjesta odakle su oduzeta. Tako da smo raspravljali i o problemu matica koje su velikim dijelom vraćene.

Ali uvjet je, i dobro da je tako rečeno, matice se vraćaju tamo gdje su spremni uvjeti. To znači da je napravljen prostor, da je adekvatan za čuvanje matica. Raspravljali smo i o blagu crkvene glazbe jer i to je sastavni dio Vijeća za kulturu.

Nekoliko puta raspravljali smo o arhivima. Imali smo i veliki simpozij u Šibeniku gdje su i državne institucije poslale svoje predstavnike, pa smo zajednički raspravljali o toj zajedničkoj baštini koja nam je vrlo važna.

Raspravljali smo i o crkvenim muzejima, crkvenim knjižnicama i o svemu što se na kulturnom planu događa na razini Hrvatske. 

Spomenuli ste matice. Pojedinim biskupijama matice su vraćene. Koje preduvjete treba učiniti da svim biskupijama budu vraćene njihove matice? Ljudi idu za svojim korijenima, gledaju podatke svojih predaka, to javnost zanima. 

Zna se da je to vlasništvo Crkve, država je voljna to vratiti i bez ikakvih problema to vraća. Ali, stavili su mali uvjet, ne možemo ih vratiti pa da ih složite negdje u podrum. Nego, prostore učinite adekvatnima, da budu dostupni, da se mogu istraživati i čuvati. 

Uglavnom, svaka biskupija trebala bi imati vraćenu tu svoju baštinu. 

Tako je. I mislim da je veliki dio to već učinio, ali uvjeti su da svaka biskupija napravi adekvatan prostor, većina ih već ima. Ali, kad se stvar vraća treba predvidjeti primjereni prostor da se to može pohraniti, čuvati i istraživati. 

Na naslovnici Vaše knjižice o kulturi je Škrinja sv. Šime iz Zadra. Ona je veliki znak i kulturnog stvaralaštva, najvrijednije djelo srednjovjekovne zlatarske umjetnosti u Hrvatskoj i spomenik nulte kategorije. Po načinu svoje izrade kao relikvijar bez premca je u razmjerima svjetskog stvaralaštva.

Čitajući tu knjižicu, primjećujem da Vaše raščlanjivanje i poimanje kulture nadilazi govor o kulturi samo kroz prizmu raznih grana umjetničkog stvaralaštva. Vi zapravo govorite o antropologiji i bitku čovjeka. Mogao bi čovjek misliti, mons. Puljić piše samo o djelima kiparstva, slikarstva, graditeljstva, arhivima, ali to je svojevrsno i teološko djelo. 

Pa jest. Inspiracija za naslov bila mi je misao velikog sv. Ivana Pavla II. koji je imao puno nagovora, predavanja i intervenata baš o odnosu vjere i kulture.

Na jednom mjestu rekao je da vjera nužno rađa kulturu. Jer, vjera koja ne rađa kulturu je mrtva vjera, rekao je Papa. Vjera i kultura idu zajedno, ruku pod ruku. Zato sam stavio da su kulturna baština i dokumenti koje Crkva ima, čuva, znakovi Kristovog djelovanja u Crkvi.

Tu je još i misao koju je rekao također veliki papa, Pavao VI., na svom susretu s arhivistima, isto mi je ‘zapela za oko’. Papa je arhivistima rekao, vi radite posao koji ljudi ne vide. Možda vam se koji put to čini nepotreban posao, suvišan ili zamoran. Ali znajte da tim tragovima arhiva koje vi čuvate, pohranjujete, ostavljate tragove Isusovog prolaska.

I time je htio vrednovati njihov rad i taj samozatajan posao slaganja arhiva, čuvanja arhiva, arhiviranje po pravilima struke. Inspiracija su mi bili pape Pavao VI. i Ivan Pavao II. koji su vrednovali kulturu. Obojica su rekli da su kulturna baština i dokumenti znakovi Kristovog djelovanja i Kristovog prolaska u ovome svijetu. 

Dojmila me misao sv. Ivana Pavla II. koji je rekao: „Dvije su bitne dimenzije kulture, sloboda i cjelovitost. Cjelovitost vapi za transcendencijom, jer u čovjeku drijema izvanpovijesni element koji je izvor njegove ljudskosti“.

Oče nadbiskupe, u trajnoj smo napasti dokidanja naših ljudskih sloboda koje nam pripadaju i po Božjem dostojanstvu i našoj stvorenosti, kao i parcijalnih pogleda na stvarnost. A cjelovitost znači gledati čovjeka u svim njegovim dimenzijama; duha i tijela, ljudskoga i božanskoga. Ako tako poimamo kulturu, čini se da danas imamo zapravo puno nekulture u stvaralaštvu i da se događa degradacija kulture u mnogim sferama, zar ne? 

Imate pravo. Imamo puno anti-kulture, imamo puno subkulture, imamo svega što ne znam koliko možemo nazivati kulturom, makar su djelo čovjeka. Ali prava kultura je zapravo to što je rekao Ivan Pavao II., i ja ga potpuno podržavam – to je cjelovitost i sloboda.

Dakle, u slobodi i cjelovitosti, zaista, jer sve drugo postaje parcijalno, nesavršeno, nedovršeno, a koji put i problematično.

Crkva u tom pogledu ima dimenziju više. Ona ne stvara samo djela kulture, nego i preko kulture navješćuje nešto što ne može svatko. U tom kontekstu, ne samo da ima dimenziju više, nego Crkva ima i zadaću, stvarajući djela kulture, učiniti da ljudi osjete da je transcendencija nazočna u tom djelu, u toj slici, u tom kipu, u toj crkvi, u tom spomeniku. Navješćuje se Bog. Bog je stvorio i učinio čovjeka da bude stvaratelj. U tom kontekstu, čineći stvaralačko djelo, čovjek imitira Boga i postaje njegovo djelo koje stvara i čini svijet ljepšim, ugodnijim i kulturnijim. 

Neki autori u kulturi ne dvoje degradirati, omalovažiti dostojanstvo Crkve, vjernika i sadržaja vjere. Takvih predstava i performansa imali smo i u Hrvatskoj. Zanimljivo da se oni pritom pozivaju na slobodu izražavanja, kažu da je to sloboda kulturnog djelovanja i nadahnuća koje nikoga ne vrijeđa. A kada se u njih dirne po tom istom kriteriju, itekako se osjećaju pozvani i prozvani reagirati i biti uvrijeđenima. 

Ma tu se nalazimo pred tajnom Zla koju nikad ne možemo do kraja otkriti, zašto ljudi tako djeluju. Bog je stvorio čovjeka u slobodi. I u slobodi ga želi i nadahnuti da stvara dobro. Da bude samo stvaratelj dobra. Nije bez razloga Pavao u  Poslanici Galaćanima rekao: ‘Neka vam ne dojadi činiti dobro’.

Jasno je da uvijek ima loših stvari, ima i sablažnjivih stvari, ima i anti-kulturnih i anti-vjerskih elemenata, ali ne treba se zbog toga umoriti činiti dobro.

Crkva u tom pogledu ima dimenziju više i malo drugačije i šire gleda. I ne bi se trebala zbuniti radi takvih performansa koji ne djeluju ni kulturno, ni vjernički ni humanistički, nego uistinu ne umarati se činiti dobro. Jer ima mogućnost, ima i obvezu u ovaj svijet unositi dobro, činiti dobro, praviti dobro, stvarati kulturu koja će i ljude oplemenjivati. I zato, ne treba se zbunjivati zbog takvih fenomena. Njih će biti, a pozadina svega toga je jer čovjek nije savršeno biće.

Čovjek je stvoren da bude savršen. Ali ranjen je Istočnim grijehom i umjesto da čini dobro, koji put čini loše, ruši dobro. Ali, to su sve posljedice ranjene ljudske naravi. U tom kontekstu, Bog je dao i sredstva, osnovao je Crkvu, pružio ljudima šansu da mogu činiti dobro i da mogu biti bolji. 

Na tom tragu, Ivan Pavao II. ističe dva sredstva u obnovi kulture: razum i znanost. Ističete kako je pogotovo u zadnja dva stoljeća razum prikazivan kao ‘samodostatna ljudska sposobnost odvojena od Boga’, pa i od religije koje su neki nazivali ‘nezrelim stanjem ljudskog duha’. Znanost pak počinje biti u službi manipulacije i samouništenja.

I u tom kontekstu vidimo da kulturi izmiče tlo u njenim osnovnim postavkama, i kultura biva zlorabljena i zanemaruje potrebu da „razum zagrli vjeru, a znanost da se udruži s etikom“, kako je govorio Ivan Pavao II. 

To je taj binom koji je komplementaran. Ako nedostaje nešto od toga, onda nešto nedostaje i kulturi. Zato je inspirativan sv. Ivan Pavao II. koji je uistinu ušao u srce problema odnosa vjere i razuma, etike i znanosti, vjere i znanosti. Bogu hvala da smo bili njegovi suvremenici i Bogu hvala da je u mnogim područjima nastojao oživotvoriti taj binom, potaknuti ljude da razum zagrli vjeru.

Razum neće biti osiromašen ako pusti vjeri da ga inspirira, da ga nadahne i da zajedno s vjerom nešto dobro čini, stvara kulturu i ostalo.

I u znanosti je uvijek bilo polemike može li se znanost služiti nekim vjerskim, etičkim principima. Dapače. I taj binom je vrlo prikladan.

Pravi napredak znanosti, kulture i svih stvaralačkih djela čovjeka doživjet će svoju puninu kada razum zagrli vjeru i kaže, Vjero moja, ti me obogaćuješ, ti me ne osiromašuješ, nisi mi neprijatelj. Ti mi daješ nadahnuće i pružaš mi nešto što mi ne može ovaj svijet pružiti – i zato smatram da mi vjera ne škodi, nego dapače, da mi pomaže.

I drugo, u znanosti je jako važna dimenzija etike i morala. Kad znanost pođe pod ruku s etikom… Ne znači da je znanost protiv čovjeka, ali može biti protiv čovjeka ako zaboravi etiku i moral. Svaka čast Ivanu Pavlu II. što se tako izrazio i mislim da je to ona cjelovitost koju i danas trebamo i trebat ćemo je uvijek, dok smo na ovom svijetu. 

U Dubrovniku ste 2001. u ime Papinskog vijeća za kulturu sudjelovali na međunarodnoj konferenciji ‘Kultura i sukob’ i ‘Kulturna različitost, identitet i globalizacija’. Tada ste istaknuli da je „čovjek subjekt kulture, ne samo kao potrošač i proizvođač, nego on je mjera, svrha i forma kulture koja zadire u njegovu samu narav“. Mi živimo u vremenu kad se čovjeka itekako želi svesti baš na razinu potrošnje i proizvodnje, zar ne? 

To je opasnost i smatrao sam potrebnim u svom govoru, kao delegat Papinskog vijeća za kulturu, to istaknuti, jer često se upravo to zaboravlja.

Kad se zaboravi na tu dimenziju, onda se uistinu čovjeka svede na stvar, a on je zapravo stvaratelj. Čovjek je organizator, on je mjera, čovjek je i svrha kulture, konačno.

Dakle, čovjek je taj koji stvara. Ako ga se samo gleda kroz prizmu koristi, uspjeha, napretka, onda se osiromašuje i dimenziju kulture, a pogotovo se osiromašuje čovjeka. Čovjek je vrhunac Božjeg stvaranja i on je postavljen da upravlja ovim svijetom, da stvara novo. Kad je Bog čovjeku udahnuo duše, rekao je, slikovito rečeno, sve ovo ti dajem u ruke, budi odgovoran, stvaraj i uređuj.

Čovjek zaista mora biti odgovaran. Ne može uništavati prirodu, ne može uništavati kulturu, nego mora stvarati. A da bi mogao stvarati, da bi mogao biti odgovoran, mora se ponašati prema nekim kriterijima. Ponovno se vraćamo kriterijima razuma, vjere, etike i znanosti – to je sve zajedno povezano.

U tom kontekstu sam naglasio važnost čovjeka i antropologije koja je zaista često zaboravljena u našim pojmovima, u našim stavovima, u našem djelu, a čovjek je vrhunac. Čovjek je djelo Božje i on je vrhunac Božjeg stvaranja. 

Onaj humanizam i plemenitost koje ste spominjali, jer, realno, dobro zapravo nije vijest. Dobro nije atrakcija, nije događaj, nego ajmo šokirati javnost. Ajmo napraviti senzaciju i u kulturi da bi nešto izazvalo pozornost javnosti. 

Kažu, kad se govori o medijima, nije vijest kad pas ugrize čovjeka nego obrnuto, ako čovjek ugrize psa, onda je to vijest. Drugim riječima, kad je nešto suprotno, obrnuto, izopačeno, onda postaje viješću.

U kulturi ne bi trebalo biti toga. Mislim da bi u kulturi trebalo biti baš vrhunski, sve u pogledu čovjekovog zadatka i u pogledu onoga što je čovjek dobio u zadatak.

A dobio je biti i slobodan i odgovoran. Sloboda i odgovornost su bitne komponente čovjekovog ponašanja i one uvijek idu zajedno. Čovjekova sloboda nije umanjena zbog toga što je pozvan biti odgovoran i njegova odgovornost biva tim veća i jača ako je slobodan. U slobodi i odgovornosti čovjek stvara, ostvaruje sebe i svijet oko sebe. 

Vrijedi spomenuti inicijativu ‘Predvorje naroda’ koju je 2009. pokrenuo blagopokojni papa Benedikt XVI. i smjestio je u kontekst kulture, u sklopu Papinskog vijeća za kulturu.

Benedikt XVI. je htio „stvaranje prostora koji će omogućiti onima koji Boga traže da mu se približe barem kao nekom Nepoznatomu“. Dakle, zanimljivo je da dijalog s nevjernicima, približavanje vjernika i nevjernika, Benedikt XVI. smješta u područje kulture. 

Baš radi toga što je kultura vrlo prostrano, široko područje koje ne ograničava, nego otvara horizonte. A pogotovo ako je prožeto stavom vjere, razuma, svih  dimenzija koje kultura po sebi traži i zahtijeva, onda ona ne sužava. Ona otvara.

U tom kontekstu Benedikt XVI. je baš taj interes, tu ideju koju je on izrazio naglas u svom nagovoru na susretu s kardinalima – učinilo mu se da živimo u vremenu različitih sučeljavanja i čini se da Crkva mora nešto iskoristiti, kao što su članovi Izabranog naroda iskoristili, pa su rekli, vi ne možete sudjelovati s nama u sinagogi jer niste članovi Izabranog naroda, niste obrezani. Ali možete biti nazočni, slušati, pa možda vas Duh nadahne, možda se obratite, možda otkrijete onoga Nepoznatoga koji i za vas ima poruku i vama ima nešto reći. 

U prilog tome da Vaša knjižica o kulturi nadilazi kategorije umjetničkog stvaralaštva je i misao tadašnjeg predsjednika Papinskog vijeća za kulturu, kardinala Gianfranca Ravasija koji je, predstavljajući ‘Predvorje naroda’, izrazio želju da se u razgovoru između vjernika i nevjernika, dakle, u području kulture, raspravlja o antropologiji, dobru i zlu, životu i nakon života, o ljubavi i boli, o smislu zla. 

O svim pitanjima koja čovjeka muče. Papa je vrlo zgodno rekao u toj preporuci kardinalu Ravasiju, nemojte učiniti da taj susret bude jalova polemika. Ne treba se tu nadmudrivati, davati do znanja drugome da je manje vrijedan ili nešto manje – ne. U tom susretu treba iskreno, otvoreno reći što se vjeruje, što se nada, u što se polaže važnost.

Dakle, nije to neka jalova polemika. To ne koristi. Mi smo se susreli baš zato što me zanima kako vi to vidite, a ja vam govorim kako ja vidim. Izmjena mišljenja, izmjena iskustava, prijateljsko druženje, to je smisao ideje ‘Predvorje naroda’. 

U knjižici ste razmatrali i misao pomoćnog zagrebačkog biskupa Ivana Šaška: „Umjetnost je prikladno mjesto teološkog promišljanja, kao što je teologija prikladno mjesto umjetničkog izražavanja“. 

Pa to dvoje su povezani. Kad gledamo liturgiju, naše sakralne prostore, pogotovo u vrijeme kad su se u sakralnim prostorima uvažavala pravila liturgije a ljudi koji su kreirali te prostore bili su nadahnuti i znali su ta pravila, onda unutra osjetiš da je to zaista povezano jedno s drugim.

Umjetnost je uistinu ‘locus theologicus’, to znači, mjesto teološkog promatranja ili mogućnost takvog promatranja i obrnuto. Teologija je ‘locus artisticus’.

Našao sam statistički podatak, sad je taj postotak manji. Ali, kad gledamo umjetnička djela prije 200, 300 godina, od svih umjetničkih djela koje društvo ima, koje države posjeduju, koje Crkva ima, oko 90 posto tih djela su vjerske inspiracije.

To znači da su ljudi, umjetnici, ne samo zbog toga što je Crkva to poticala, nego sami su se našli unutra realiziranima da mogu u takvom ambijentu ostvariti neka svoja djela, bilo da se radi o umjetnosti kiparstva, slikarstva, graditeljstva. Dakle, 90 posto umjetničkih djela bilo je kršćanske inspiracije!

Mi se danas ne možemo pohvaliti tim postotkom jer je došlo do sekularizacije, do polarizacije koja nije potrebna.

Smatram da umjetnici zaista imaju jako velike mogućnosti u području vjerskog dinamizma, vjerskog ozračja ostvariti i neke svoje snove i svoja umjetnička stvaranja. Nadam se da će ponovno procvjetati takva mogućnost djelovanja umjetnosti u području teološkog okruženja. 

To potkrjepljuje i Vaša misao: „Europa je bila orijentir svijetu jer je prednjačila baš u znanosti i kulturi“. I to je ono što i danas privlači znatiželjnike iz svijeta, zašto pohoditi Europu. Svojevremeno ste rekli: ‘Maknimo sva crkvena zdanja i sakralna djela iz naših sredina i što bi onda preostalo? Što bi se razgledavalo?’. Što bi se tada kao kulturna baština nudilo svijetu kao ogled našeg identiteta? 

Točno. S te strane, mi zaista Bogu zahvaljujemo da pripadamo toj europskoj kulturi, europskom ambijentu, Crkvi u Europi i time se ponosimo. Makar, Europa je imala svašta i svašta je doživjela: i anti-kulturu i anti-kršćanske pokrete i sve moguće. Ali, sve u svemu, Europa je bila orijentir.

Nadam se da bi mogla i ubuduće biti orijentir baš u području znanosti, kulture, umjetnosti, graditeljstva, kršćanski inspirirano.

Nisam pesimist, makar, gledajući ratno razaranje koje nam se događa u susjedstvu, kao što smo i mi doživjeli – to nije Božje djelo. Rat uopće je đavolsko djelo, kada ruše ne samo kuće, nego i spomenike, crkve, samostane i ostalo, kao što smo i mi po Hrvatskoj imali. 

Nadam se da da će se ljudi opametiti i da će Europa postati svjesna svoje uloge koju je imala u prošlosti, baš zbog toga što i kontinenti pomalo na nju gledaju. Amerika je silna. Amerika je jaka. Ali isto gleda na Europu u nekim stvarima i nije joj baš svejedno ako Europa misli malo drugačije nego ona. 

Kad smo u svijetu kulture, i na razini svakodnevice, kuće u Americi građene su imitirajući stil zdanja u Europi; oni podižu stupove nalik našim antičkima, lukove. Amerikanci su fascinirani Firenzom, Toscanom, Provansom i u gradnji imitiraju neke tipičnosti europske arhitekture, pa i kršćanski nadahnute. 

Tako je. I to je znak da to ipak utječe. U tom kontekstu, nadam se da će se Europa vratiti k sebi nakon ludovanja, Prvog i Drugog svjetskog rata i svega što se dogodilo u prošlom stoljeću. Nadam se da su pred nama bolja vremena.

Makar me sadašnji rat u Ukrajini čini trijeznijim da to ipak nije lako, ali nadam se da će narodi uspjeti ostvariti svoju slobodu, uspjeti uvažavati se međusobno i uspjeti ostvariti ono što Bog želi od nas u ovom vremenu. A Europa u tom pogledu ima i zadatak i poslanje.

Još jedno aktualno pitanje koje se Vi niste ustručavali isticati i pred predstavnicima građanske vlasti na susretima gdje ste bili pozvani govoriti.

Naime, često ste prozivali ‘gubitak duše naših gradova’. Osobito u Dalmaciji, od Istre do Dubrovnika, Zadra. A upravo u tim gradskim jezgrama smješteno je blago naše kulturne baštine. Te sredine sada bivaju opustošene i bez stalnog življenja domaćeg stanovništva, a ljeti se tu događaju manifestacije koje Vi nazivate ‘suvremenim nasilnicima’, buka i galama koje Vi ne vidite kao način da se oživi stari dio grada, s čime se takvi postupci opravdavaju.

To su ujedno i turističke destinacije. S tim se suočavaju i Venecija, Barcelona… To ‘prekomjerno granatiranje’ konzumerizmom, da se čovjeka dominantno svodi na potrošača. Pritom se uništava i trajnost višestoljetne baštine koja nam je predana u nasljeđe i trebali bismo je i mi predati budućim generacijama.

U tome sam zaista zabrinut. Zabrinut sam za budućnost naših primorskih gradova koji imaju svoju dušu, još uvijek je imaju.

Iz straha da bi je mogli izgubiti, o tome sam u nekoliko navrata u Zadru, i u Dubrovniku sam o tome svojevremeno govorio – moramo biti svjesni onoga što posjedujemo! A ono što posjedujemo možemo na indirektan i direktan način ponuditi našim gostima. Kad vam netko dođe u goste, pa hoće li on tamo urlikati ili će biti… Sve zavisi od toga kako ga mi dočekamo.

Ako ga dočekamo pristojno, fino, s mirnoćom, i gost će se tako ponašati. Ali, ako mi prepustimo da se naše gradove pretvori u špilje razbojničke, ako smijem tako reći i da se nametnu standardi koji odudaraju od duha naših primorskih gradova… od lijepe klapske pjesme, gitare, od nečega što dušu krijepi i privlači. Pa što to ne ponudimo?

Čemu ti decibeli koji ne samo da narušavaju naše uši i naš psihički život, nego narušavaju konačno i kulturu. Pretjerani decibeli narušavaju građane. Ali, negdje je koncept, kaže, pa da vratimo ljude u grad.

Ma time ih tjerate. Tom bukom se tjera ljude iz naših centara. Moramo te naše centre čuvati. Spomenuo sam i moj Dubrovnik gdje sam bio 20 godina.

Ja sam žalostan što danas u gradu Dubrovniku ima samo 800, 900 stanovnika, od nekadašnjih 3 000 stanovnika. Dakle, nije se vodilo brigu o ljudima, nego se vodilo brigu o profitu, o turizmu. Ne! Mi ćemo i profitirati ako mi zaštitimo ljude!

Grad je mrtav ako u njemu nema ljudi. A bojim se da je to… I stari dio grada Zadra ugrožen je bukom. Zato sam rekao, čuvajmo dušu naših gradova od nasilja, buke i galame. I to bi mogao biti neki moto i onima koji su odgovorni za gradove i onima koji nude kulturne projekte, projekte, programe.

Mislim, u jedan Split dovesti Ultru!? Kome je to palo na pamet? I što se dobiva time? I takve stvari.

Mi smo odgovorni za to. Meni je toga žao i zato sam naglas pokušao verbalizirati ono što naš običan čovjek osjeća i u ime njega sam to rekao. Nadam se da će se ta svijest sve više buditi. Mi imamo za ponuditi divne stvari i ne dati nasilnicima da nam uništavaju našu kulturnu baštinu. 

Oče nadbiskupe, završavam razgovor Vašom mišlju: ‘Europa je stoljećima bila orijentir svijetu zato što je ona pokazivala kako uspješno i umješno surađuju znanost i vjera, tehnika i etika, odgoj, umjetnost i kultura’. Sve je to vodilo i stvaranju sveučilišta. Lijepa je misao fizičara Maxa Plancka: „Za teologe sve počinje s Bogom, a za znanstvenike sve s njime završava“.

To je zaista lijepa integracija. Kad bi se to dvoje povezalo, bez isključivanja jednoga i drugoga, onda nam se predstavlja dobra budućnost.

Nadam se da ćemo biti svjesni blaga kojeg imamo, da ćemo biti svjesni i odgovornosti koju imamo ne samo prema blagu i prema ljudima koji ovdje žive, nego i prema onima koji k nama dolaze.

Bio bih najradosniji kad bi oni mogli, kad se vrate kući, reći: Tamo u Hrvatskoj nešto smo doživjeli, vidjeli lijepo, mogli bismo tako i kod nas – čuvajući kulturu, čuvajući ljude, čuvajući mjesta.

I ne dajući se pomodarstvu i uništavanju onoga što se već događa. Nego, s povjerenjem u razum i uz uvažavanje ljepote i umjetnosti, za svekoliki napredak cijelog društva.  

Razgovarala: Ines Grbić