Na svetkovinu Svih svetih, u subotu, 1. studenog, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti:

“Danas kao Božji narod podižemo pogled prema nebu, prema nebrojenom mnoštvu ljudi koji su živjeli u našoj sredini, hodali ovim svijetom poput nas, u teškoćama i radostima, ali s pogledom usmjerenim prema Bogu. Slavimo blagdan Svih svetih – onih kanoniziranih i poznatih, kao i svih onih koji su svojim životom tiho i vjerno slijedili Krista.

1. Svetost – srce Crkve

Papa Benedikt XVI. o blagdanu Svih Svetih 2006. godine o ovom nebrojenom mnoštvu kaže: “Sveci nisu mala kasta izabranih duša, već nebrojeno mnoštvo prema kojemu nas liturgija potiče da podignemo pogled. Ovo mnoštvo ne uključuje samo službeno priznate svece, nego i krštene iz svih vremenâ i naroda koji su nastojali vjerno i s ljubavlju izvršavati božansku volju…”.  Papa nastavlja: “Ne poznajemo lica, pa čak ni imena mnogih od njih, ali očima vjere vidimo ih kako sjaje na Božjem nebu poput slavnih zvijezda”.

To znači: naši roditelji, djedovi i bake, prijatelji, susjedi… koji su tiho i vjerno živjeli svoju vjeru, ljubili Boga i bližnjega, majke koje su svaki dan molile za svoju djecu, očevi koji su pošteno zarađivali svoju plaću i brinuli se za svoju obitelj, posvećene osobe koje su s vjernošću služile Bogu i narodu – iako nisu u kalendaru, iako im ne znamo imena – oni su tu, dio tog mnoštva, oni su sveti Božji narod, stanovnici Nebeskog Jeruzalema.

Crkva u njima prepoznaje svoj pravi identitet: svetost. Svetost je srce Crkve. U svecima Crkva ne vidi samo svoju prošlost – nego i svoj identitet, svoj cilj, svoje lice.

2. Hodočasnici nade i svetosti

Draga braćo i sestre!

U ovoj Jubilejskoj godini koja ide prema završetku i koju proživljavamo pod geslom nadahnutim Pavlovim riječima iz Poslanice Rimljanima – “Nada ne razočarava” (Rim 5, 5), ovaj blagdan Svih Svetih postaje još jasniji i snažniji, jer svetost i nada idu zajedno. Nema svetosti bez nade – i nema istinske nade bez pogleda uprtog u svetost.

Svetost nije ponajprije djelo naših sposobnosti, naše snage, naše savršenosti. Svetost je uvijek odgovor na Božji poziv. A da bismo uopće mogli Bogu odgovoriti, moramo vjerovati da nas Bog stvara, vodi, ljubi, prihvaća, poziva i potiče na dobro, da nas ne ostavlja i da nas neće iznevjeriti. A to je sadržaj naše nade. Nada je duhovni „prostor“ u nama u kojem svetost raste.

Ako čovjek nema nade, lako odustane od dobra, od molitve, od sebe, od drugih, od žrtve, pa na kraju – i od Boga. Tko ne gaji krepost nade, prestaje i hodati putem svetosti, jer misli da je sve uzalud, da se ne isplati truditi ispravno živjeti i činiti dobro, da se ništa neće promijeniti.

A s druge strane – nada se hrani svetošću. Kad pogledamo svece, kad pogledamo one koji su živjeli za Krista, kad u njima gledamo herojske kreposti, rađa se u nama nova snaga, nova čežnja, nova odlučnost da i sami budemo takvi.

To znači da naša krepost nade, vjera u vječni život, u smisao žrtve i nas učvršćuje kad vidimo konkretne ljude koji su tim putem već prošli. Sveci su dokaz da je svetost moguća, da se Božja milost stvarno očituje u ljudskom životu. Njihov život postaje hrana za našu nadu – pokazuju nam da se isplati živjeti, pa ako je potrebno i umrijeti, za Boga i da Božja ljubav stvarno preobražava čovjeka.

Kada promatramo svece, nadalje, gledamo i snagu ljubavi i vjere koja ih je nosila. Ovaj pogled u nama budi unutarnji poticaj – želju da i sami budemo bolji, da se više pouzdajemo u Boga.

Sveti su primjeri herojskog života ljubavi – ljubili su i kad je bilo lako i ugodno, ali i u trpljenju, u odricanju, u služenju drugima, u trenucima koji su bili ispunjeni mržnjom prema njima, u mučenju i mržnji. Njihov život je dokaz da ljubav prema Bogu uvijek uključuje ljubav prema čovjeku – jer onaj tko istinski ljubi Boga, vidi i ljubi Njega u bližnjemu.

Sveti koji su živjeli ljubav sada uživaju vječno zajedništvo svetosti s Bogom – to je plod njihove vjernosti. Za nas je to izvor nade: vidimo da se ispunja ono što je Bog obećao. Njihova sadašnja radost i slava u nebu nije samo njihova nagrada, nego i nama podsjetnik da nas čeka isti poziv i isto mjesto – da nas Bog želi sâm uvesti u tu istu radost.

Upravo zato ovaj blagdan Svih svetih – koji slavi svece, tj. plodove nade – ima posebnu dubinu u Jubilejskoj godini nade. Sveci su pokazatelj da nada stvarno ne razočarava. Jer svi oni koji su se uzdali u Boga – nisu ostali posramljeni, nisu ostali razočarani. Bog ih je doveo k sebi. I sada sjaje „kao sjajne zvijezde na nebu“, kako simbolički kaže papa Benedikt XVI.

3. Crkva – Majka svetih

Braćo i sestre!

U već spomenutoj homiliji Papa zaključuje za blagdan Svih svetih: “Danas Crkva slavi svoje dostojanstvo kao ‘Majka Svetih, slika Vječnoga Grada’ i pokazuje svoju ljepotu kao neokaljana Zaručnica Kristova…” (Benedikt XVI., 1. XI. 2006.).

Crkva, koja je tijekom povijesti često bila predmet kritike, koja nosi na sebi rane svojih slabih i grešnih članova, a svi smo takvi – danas, na ovaj blagdan, pokazuje svoje pravo lice. U svijetu koji često vidi samo njezine ljudske nedostatke, danas se otkriva njezina božanska stvarnost: zajedništvo svetih, nebrojeno mnoštvo muškaraca i žena koji su, unatoč slabostima, živjeli evanđelje do kraja.

Danas Crkva sjaji ne svjetlom vlastite moći, nego svjetlom Krista koji u njoj prebiva. Ona je poput zore koja odražava sunce pravednosti – svjetlost koja nije njezina, ali kojom obasjava svijet. U likovima svetaca vidimo da Crkva nije tek zemaljska ustanova, nego živi organizam prožet Duhom Svetim; ona je zajednica onih koji su dopustili da ih Krist preobrazi i učini sličnima sebi.

Na blagdan Svih svetih pozvani smo pogledati Crkvu ne samo očima povijesne kritike, nego očima vjere. Jer iza ljudskih slabosti skriva se neuništiva svetost koju joj je Krist darovao. Danas, više nego ikada, Crkva nam pokazuje svoje istinsko lice – lice Majke koja rađa svetost, lice Zaručnice koja s ljubavlju očekuje susret sa svojim Zaručnikom.

I u tom svjetlu shvaćamo da svetost nije iznimka, nego poziv za svakoga. Svaki vjernik, svatko od nas, pozvan je biti dio tog „sjaja” Crkve, postati jedno živo svjetlo u velikom mozaiku svetaca. Jer Crkva nije samo „njihova” – ona je i „naša”, pozvana da i danas, u vremenu ranjenosti i nesigurnosti, odražava ljepotu Krista koji je neprestano obnavlja i posvećuje.

4. Konačno očitovanje

Braćo i sestre!

U drugom čitanju uzetom iz Prve Ivanove poslanice čuli smo riječi koje su srce našeg identiteta: “Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo” (1 Iv 3,1). U tome je naš identitet: djeca smo Božja. I to je ono što svece čini svetima – svijest da su djeca Božja. Nismo Božji robovi, nismo njegovi najamnici, nismo samo simpatizeri Božji, nego – djeca Božja. I to ne samo deklarativno, nego stvarno.

Reći će sveti Ivan: “Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti” (1 Iv 3,2). Dakle, naš život nije dovršen. Svetost nije stanje koje već sada u potpunosti živimo, nego proces, put, hodočašće. I zato je važno njegovati nadu, jer vjerujemo da ono dobro koje Bog započne u nama – On i dovršava.

“Kad se očituje“, zaključuje sv. Ivan, „bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest” (Isto). Ovo je vrhunac našeg života i svetosti. Naš cilj nije biti samo “bolji ljudi”, to je samo preduvjet i početak da možemo ići prema cilju. Naš cilj je postati slični Bogu, vidjeti ga kao što jest. A to nadilazi svaku našu predodžbu – to je već nebo, gledanje Boga. I zato kaže sv. Ivan: “Tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist” (1 Iv 3,3).

Kršćanska nada nije pasivna, ona nas pokreće, nada nas čisti, oblikuje, preobražava. Tko se s nadom nadahnjuje – već sada hoda u smjeru svetosti.

5. Pozvani na svetost

Zato danas, braćo i sestre, sjedinjujući se po liturgiji sa svima svetima, onima kojima je već očitovano ono što ćemo biti, pred ovim nebrojenim mnoštvom svetih, želimo Bogu reći: i mi želimo ići tim putem kreposti nade i svetosti, putem Isusa Krista. U vremenu kad se svetost zanemaruje ili čak ponekad ismijava, mi biramo siguran put koji vodi k Bogu. U društvu koje nudi prolaznu slavu ovoga svijeta i trenutno zadovoljstvo, mi biramo vjernost nadi i Bogu.

Zaključak

Zato, dok gledamo „ove sjajne zvijezde na nebu“, zajedništvo svih svetih, molimo da i naša svakodnevica postane prostor u kojem se Božja ljubav očituje kroz male geste vjernosti, dobrote i milosrđa. Neka nas primjer svetih ohrabri da i mi, usprkos slabostima i kušnjama, hrabro koračamo putem svetosti, sigurni da nas Bog vodi prema punini života u zajedništvu s Njime. Neka naša srca ostanu budna za nebo koje nas čeka i za ljude koji su nam povjereni na putu prema njemu.”

Foto: I. Grbić