Na uočnicu blagdana Gospe Loretske koja se u župi Banj na otoku Pašmanu časti kao Gospa od Bokolja, u petak, 9. svibnja, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić blagoslovio je zavjetni kip Gospe Loretske kod ‘vrata od Bokolja’ u podnožju brda Bokolj u Banju.

Prije blagoslova kipa, mons. Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje za vanjskim oltarom podno brda Bokolj, u blizini mjesta gdje je Gospin kip postavljen, ujedno i kao zahvalu za 90. godišnjicu izgradnje crkvice Gospe od Bokolja koja se nalazi na vrhu brda Bokolj.

Koncelebrirali su svećenici iz Ugljansko-Pašmanskog dekanata i o. Jeronim Marin, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu.

Razmatrajući navješteno evanđelje po Ivanu, nadbiskup je govorio o otajstvu Euharistije kao središtu vjere. „Kada u Oče našu molimo za kruh, ne molimo samo za hranu na stolu. Molimo za sve što nas drži na životu i hrani iznutra – ljubav, mir, sigurnost, snagu da ne odustanemo; molimo za naš život. Isus nije bilo koji kruh, nego nezamjenjivi, kruh živi koji je s neba sišao.

Isus liječi dublju, tihu glad srca, glad za smislom i životom, glad za ljubavlju koja ne razočara, glad za mirom koji ne nestane kad naiđe nevolja. Zato nas Isus ne uči da tražimo ‘kruh za uvijek’, nego ‘svagdanji kruh’. Jer Euharistija je upravo to: svagdanji kruh. Hrana za danas, za ovaj trenutak.

Isusov kruh neće riješiti sve naše probleme kako bismo mi željeli, ne briše sve boli, ali nam daje snagu da kroz sve prođemo – s Njime. Daje nam sigurnost da nismo sami i snagu da živimo kao djeca Oca, ne kao robovi straha“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Kad molimo „Kruh naš svagdanji daj nam danas“, u bîti molimo Oca: ‘Daj nam danas Krista, da ga prepoznamo, da u Njemu živimo’. Jer, bez Isusa sve drugo brzo postane nedovoljno, a s Njim i ono malo što imamo postaje dovoljno za danas, za život, dostatno za život vječni“, istaknuo je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup je govorio i o duhu ravnodušnosti i navike kao duhu propasti. Nakon što je Isus govorio o sebi kao kruhu živom koji je obećao život vječni onome tko ga bude jeo, među Židovima je nastala velika rasprava.

„Mi smo ušli u drugu krajnost: ravnodušnost. Toliko smo se priviknuli na svetinje da i ne primjećujemo njihovo sudbonosno značenje i neizmjernu vrijednost“, upozorio je mons. Zgrablić, rekavši da Isus snažno, bez ublažavanja, govori: „Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela na Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi“ (Iv 6, 53).

„Za mnoge tada i danas, to je bilo previše, skandal. Kako nam on može dati svoje tijelo za jelo? A Isus ne povlači riječi, ne tumači to ‘simbolički’, ne umanjuje poruku. On izričito kaže: ‘Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko’. To nije Isusov jezik metafore, preneseno značenje – to je jezik stvarnosti. Isus govori o Euharistiji, o daru po kojem Crkva živi.

Isus govori o novom kruhu, o Kruhu s neba koji nije kao mana, makar čudesna, ali je hrana svakodnevna. Jer, tko blaguje ovaj Kruh, živjet će uvijeke. Živjeti vječno znači već sada živjeti iz nečega dubljeg, neuništivog – živjeti snagom Kristovom, snagom Duha koji nam dolazi kroz kruh i vino pretvorene u Njegovo Tijelo i Krv“, poručio je mons. Zgrablić.

Isusove riječi “Tko jede moje tijelo i pije krv moju, u meni ostaje i ja u njemu” su „radikalno stvarne. Isus govori o nečemu što je u židovskoj tradiciji bilo nezamislivo – piti krv. Jer krv znači život. Krv je sveta. Prema Zakonu, nitko ne smije dotaknuti krv, jer ona pripada Bogu. Isus, pravi Židov, govori kao Bog. Ne daje nešto što ima – daje ono što jest. Isus daje vlastiti život, daje krv, daje srce, daje sebe do kraja. I kaže nam: Uđite u ovaj život. Nahranite se mojim životom. Ostanite u meni – i ja ću ostati u vama“, poručio je nadbiskup.

Istaknuvši da „euharistija nije dodatak vjeri, nešto usputno, nego živa veza, sjedinjenje s Kristom“, nadbiskup je rekao da pričešću hostijom ne uzimamo obični komadić kruha, nego u sebe „primamo Kristov život – njegovo predanje, njegovu vjernost Ocu, njegovu snagu u patnji, njegovu ljubav do smrti, njegovu silu uskrsnuća, njegovu pobjedu nad smrću“.

Isusova riječ je snažan poziv na intimnost i blizinu s Bogom, da naš „život nije paralelan s Kristom, kao da hodamo jedan uz drugoga, nego život u Kristu;  ostati u Njemu kao loza na trsu, kao srce u tijelu, oko u glavi.

Kad primamo Kristovu krv, ono što je izvor njegovog života, tada njegov život postaje naš. Kad smo u Kristu, ne živimo više sami, ne borimo se za život sami. S Isusom naše slabosti više nisu prepreke, jer On koji je pobijedio svaki grijeh živi u nama“, ohrabrio je nadbiskup.

Stoga Euharistija nije samo sveta stvar, nego osobni poziv: „Ostani u meni – i ja ću ostati u tebi“ – i to ne na jedan dan, samo prigodno, za Božić i Uskrs, nego svaki dan, zauvijek“, istaknuo je propovjednik. Živjeti sjedinjen s Kristom duboko, osobno i svakodnevno znači da se vjera ne svodi na običaje, nego je stil života.

Marija – euharistijska žena i majka Euharistije

Nadbiskup je govorio i o Mariji kao ‘euharistijskoj ženi’, majci Euharistije. „Marija je prva u povijesti čovječanstva tijelo i krv Krista primila u sebe. U trenutku navještenja, po Duhu Svetom, ona postaje hram Božji. U njenom krilu Bog postaje čovjek. Kao majka, bila je duboko sjedinjena s Kristom.

Kao što se Isus u Euharistiji daje nama da nas preobrazi, i Marija se potpuno dala Bogu da može postati put milosti za cijeli svijet. Marija je prva pričesnica koja je bila i ostala Božje prebivalište. Ona je, poput Nazaretske kućice, znak Božje blizine u svakodnevici“, istaknuo je nadbiskup.

Kućica iz Loreta koju se u Banju časti kipom Gospe Loretske, „simbol je doma u kojem se Bog utjelovio te Marija i danas poziva da naši domovi budu sveti prostori a mi pričesnici Krista, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da Marija uvijek vodi Kristu.

„Ona je poput svjetla, među nama da svijetli. Marija ne svijetli prema sebi, nego prema Euharistiji, prema Isusu. Ona nam osvjetljava njegovo lice i ne prestaje ponavljati riječi iz Kane Galilejske: ‘Sve što vam rekne, učinite’“, poručio je nadbiskup.

Poželio je da Gospin kip ne bude samo materija, nego svjedočanstvo njene majčinske brige; kad pogledamo Marijin lik, podsjetimo se da ne zaboravimo moliti, da budemo zahvalni te spremni primiti Krista u Euharistiji i u bratu pored sebe, potaknuo je mons. Zgrablić.

Zamolio je Gospu Bokoljsku da nam pokaže kako živjeti Euharistiju ne samo pred oltarom, nego i u životu, da možemo kao Marija uvijek reći: „Evo me. Neka mi bude po tvojoj riječi“.

Na misi su pjevali Zbor mladih iz Kali i župni zbor Banja.

Kip Gospe Loretske postavljen pokraj ‘Gospine stope’

Na kraju mise, don Mario Mršić, župnik Banja, zahvalio je svim župljanima koji su prije petnaest godina izrazili želju za postavljanjem kipa i za to prikupljali priloge, a glavni inicijator bio je banjski župljanin Miroslav Antičev, uz podršku supruge Goranke. Miroslava je podržala i u svemu se osobito zauzela i župljanka Zrinka Kraljev. Župljani su zahvalili na podršci bivšem župniku Marku Dokozi i sadašnjem župniku Mršiću koji je ostvarenje ideje priveo kraju.

Kip je visok 105 cm. Izrađen je od posebnog betona i mozaika, premazan posebnom smolom za otpornost u vanjskom prostoru. Kip je izradio akademski umjetnik Milun Garčević u radionici u Dramlju, koji je i autor kipa Gospe Loretske u Primoštenu.

Kip je postavljen na kamenom postolju na kojem su uklesane riječi: „Marijo, najdraža mati, neka nas tvoja molitva prati. U Godini jubileja, Banjci i prijatelji, 10. 5. 2025.“.

Kip je postavljen na mjestu gdje se u kamenom tlu nalazi tzv. ‘Gospina stopa’ – upravo je ona Banjcima bila nadahnuće i poticaj da tu postave kip. Prema predaji, Gospa je došla iz Loreta na to mjesto podno banjskog brda Bokolj, potom u zadarski predio Arbanasi pa na riječki Trsat. Stručnjaci su izmjerili da je broj toga stopala 36, u prstima je veličine 5 cm, a u peti 3 cm.

Na tom mjestu Banjci su od davnina dolazili moliti se, ribari, pomorci, pastiri. ‘Gospina stopa ‘ za Banjce je znakovito mjesto, a s kipom su htjeli izraziti da je duhovna stvarnost Marijine prisutnosti njima jako važna i mjesto gdje rado dolaze moliti, istaknuo je župnik Mršić.

Na vrhu brda Bokolj, na 175 m nadmorske visine, mještani Banja uz pomoć don Ante Peroša 1935. završili su trogodišnju gradnju zavjetne crkvice Gospe od Bokolja. Župljani su nosili kamenje i potreban materijal na magarcima na brdo te su uz puno odricanja izgradili crkvicu koja je obnovljena 2000. godine. Žene su u prošlosti bose hodale izvršiti zavjet u toj crkvi, ostavljali su zlato za Gospu. Putem do crkvice čija je 90. godišnjica izgradnje upravo u Godini jubileja, 10. svibnja 2025., nalaze se kamene postaje Križnog puta.

Pogled od te crkvice s brda Bokolj pruža se na otočje i Banjci je nazivaju biserom svoga mjesta te se vidi i s otočne ceste.

Na početku mise, nadbiskupa koji je za ljepotu prostora gdje je misa slavljena rekao da je poput „katedrale u prirodi, na otvorenom“ pozdravila je djevojka Barbara Blagdanić, ukratko rekavši o povijesti njihovog mjesta.

Spomen imena Banj datira iz 1265. godine kao ime Banjo. Bio je naseljen još u antičko doba gdje su stari Rimljani imali kupelji, terme, odakle i potječe ime Banj.

Banjska župna crkva sv. Kuzme i Damjana datira iz 1356. g. i obnovljena je sredstvima župljana i dobročinitelja.

Poklon župljana, ručni vez crkvice Gospe od Bokolja, nadbiskupu je uručila djevojka Lucija Pedišić.

Župa sv. Kuzme i Damjana u Banju najmanja je župa na otoku Pašmanu koju nastanjuje oko 130 župljana, odnosno 45 obitelji.

Na blagdan Gospe Loretske, u subotu, 10. svibnja, dva svečana misna slavlja slavljena su u zavjetnoj crkvici na brdu Bokolj, znak vjernosti banjskih predaka koji su je izgradili svojim rukama i na toj uzvisini uzdizali svoje molitve i zavjete Bogu i Majci Božjoj.

Ines Grbić