ZADAR / ŽUPANIJA

(FOTOGALERIJA) BANJ, PAŠMAN / Nadbiskup Zgrablić blagoslovio zavjetni kip Gospe Loretske kod vrata od Bokolja

Objavljeno

1 mjesec prije

11. svibnja 2025.

Z NET

foto: Ines Grbić/Zadarska nadbiskupija

Na uočnicu blagdana Gospe Loretske koja se u župi Banj na otoku Pašmanu časti kao Gospa od Bokolja, u petak, 9. svibnja, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić blagoslovio je zavjetni kip Gospe Loretske kod ‘vrata od Bokolja’ u podnožju brda Bokolj u Banju.

Prije blagoslova kipa, mons. Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje za vanjskim oltarom podno brda Bokolj, u blizini mjesta gdje je Gospin kip postavljen, ujedno i kao zahvalu za 90. godišnjicu izgradnje crkvice Gospe od Bokolja koja se nalazi na vrhu brda Bokolj.

Koncelebrirali su svećenici iz Ugljansko-Pašmanskog dekanata i o. Jeronim Marin, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu.

Razmatrajući navješteno evanđelje po Ivanu, nadbiskup je govorio o otajstvu Euharistije kao središtu vjere. „Kada u Oče našu molimo za kruh, ne molimo samo za hranu na stolu. Molimo za sve što nas drži na životu i hrani iznutra – ljubav, mir, sigurnost, snagu da ne odustanemo; molimo za naš život. Isus nije bilo koji kruh, nego nezamjenjivi, kruh živi koji je s neba sišao.

Isus liječi dublju, tihu glad srca, glad za smislom i životom, glad za ljubavlju koja ne razočara, glad za mirom koji ne nestane kad naiđe nevolja. Zato nas Isus ne uči da tražimo ‘kruh za uvijek’, nego ‘svagdanji kruh’. Jer Euharistija je upravo to: svagdanji kruh. Hrana za danas, za ovaj trenutak.

Isusov kruh neće riješiti sve naše probleme kako bismo mi željeli, ne briše sve boli, ali nam daje snagu da kroz sve prođemo – s Njime. Daje nam sigurnost da nismo sami i snagu da živimo kao djeca Oca, ne kao robovi straha“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Kad molimo „Kruh naš svagdanji daj nam danas“, u bîti molimo Oca: ‘Daj nam danas Krista, da ga prepoznamo, da u Njemu živimo’. Jer, bez Isusa sve drugo brzo postane nedovoljno, a s Njim i ono malo što imamo postaje dovoljno za danas, za život, dostatno za život vječni“, istaknuo je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup je govorio i o duhu ravnodušnosti i navike kao duhu propasti. Nakon što je Isus govorio o sebi kao kruhu živom koji je obećao život vječni onome tko ga bude jeo, među Židovima je nastala velika rasprava.

„Mi smo ušli u drugu krajnost: ravnodušnost. Toliko smo se priviknuli na svetinje da i ne primjećujemo njihovo sudbonosno značenje i neizmjernu vrijednost“, upozorio je mons. Zgrablić, rekavši da Isus snažno, bez ublažavanja, govori: „Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela na Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi“ (Iv 6, 53).

„Za mnoge tada i danas, to je bilo previše, skandal. Kako nam on može dati svoje tijelo za jelo? A Isus ne povlači riječi, ne tumači to ‘simbolički’, ne umanjuje poruku. On izričito kaže: ‘Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko’. To nije Isusov jezik metafore, preneseno značenje – to je jezik stvarnosti. Isus govori o Euharistiji, o daru po kojem Crkva živi.

Isus govori o novom kruhu, o Kruhu s neba koji nije kao mana, makar čudesna, ali je hrana svakodnevna. Jer, tko blaguje ovaj Kruh, živjet će uvijeke. Živjeti vječno znači već sada živjeti iz nečega dubljeg, neuništivog – živjeti snagom Kristovom, snagom Duha koji nam dolazi kroz kruh i vino pretvorene u Njegovo Tijelo i Krv“, poručio je mons. Zgrablić.

Isusove riječi “Tko jede moje tijelo i pije krv moju, u meni ostaje i ja u njemu” su „radikalno stvarne. Isus govori o nečemu što je u židovskoj tradiciji bilo nezamislivo – piti krv. Jer krv znači život. Krv je sveta. Prema Zakonu, nitko ne smije dotaknuti krv, jer ona pripada Bogu. Isus, pravi Židov, govori kao Bog. Ne daje nešto što ima – daje ono što jest. Isus daje vlastiti život, daje krv, daje srce, daje sebe do kraja. I kaže nam: Uđite u ovaj život. Nahranite se mojim životom. Ostanite u meni – i ja ću ostati u vama“, poručio je nadbiskup.

Istaknuvši da „euharistija nije dodatak vjeri, nešto usputno, nego živa veza, sjedinjenje s Kristom“, nadbiskup je rekao da pričešću hostijom ne uzimamo obični komadić kruha, nego u sebe „primamo Kristov život – njegovo predanje, njegovu vjernost Ocu, njegovu snagu u patnji, njegovu ljubav do smrti, njegovu silu uskrsnuća, njegovu pobjedu nad smrću“.

Isusova riječ je snažan poziv na intimnost i blizinu s Bogom, da naš „život nije paralelan s Kristom, kao da hodamo jedan uz drugoga, nego život u Kristu; ostati u Njemu kao loza na trsu, kao srce u tijelu, oko u glavi.

Kad primamo Kristovu krv, ono što je izvor njegovog života, tada njegov život postaje naš. Kad smo u Kristu, ne živimo više sami, ne borimo se za život sami. S Isusom naše slabosti više nisu prepreke, jer On koji je pobijedio svaki grijeh živi u nama“, ohrabrio je nadbiskup.

Stoga Euharistija nije samo sveta stvar, nego osobni poziv: „Ostani u meni – i ja ću ostati u tebi“ – i to ne na jedan dan, samo prigodno, za Božić i Uskrs, nego svaki dan, zauvijek“, istaknuo je propovjednik. Živjeti sjedinjen s Kristom duboko, osobno i svakodnevno znači da se vjera ne svodi na običaje, nego je stil života.

Marija – euharistijska žena i majka Euharistije

Nadbiskup je govorio i o Mariji kao ‘euharistijskoj ženi’, majci Euharistije. „Marija je prva u povijesti čovječanstva tijelo i krv Krista primila u sebe. U trenutku navještenja, po Duhu Svetom, ona postaje hram Božji. U njenom krilu Bog postaje čovjek. Kao majka, bila je duboko sjedinjena s Kristom.

Kao što se Isus u Euharistiji daje nama da nas preobrazi, i Marija se potpuno dala Bogu da može postati put milosti za cijeli svijet. Marija je prva pričesnica koja je bila i ostala Božje prebivalište. Ona je, poput Nazaretske kućice, znak Božje blizine u svakodnevici“, istaknuo je nadbiskup.

Kućica iz Loreta koju se u Banju časti kipom Gospe Loretske, „simbol je doma u kojem se Bog utjelovio te Marija i danas poziva da naši domovi budu sveti prostori a mi pričesnici Krista, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da Marija uvijek vodi Kristu.

„Ona je poput svjetla, među nama da svijetli. Marija ne svijetli prema sebi, nego prema Euharistiji, prema Isusu. Ona nam osvjetljava njegovo lice i ne prestaje ponavljati riječi iz Kane Galilejske: ‘Sve što vam rekne, učinite’“, poručio je nadbiskup.

Poželio je da Gospin kip ne bude samo materija, nego svjedočanstvo njene majčinske brige; kad pogledamo Marijin lik, podsjetimo se da ne zaboravimo moliti, da budemo zahvalni te spremni primiti Krista u Euharistiji i u bratu pored sebe, potaknuo je mons. Zgrablić.

Zamolio je Gospu Bokoljsku da nam pokaže kako živjeti Euharistiju ne samo pred oltarom, nego i u životu, da možemo kao Marija uvijek reći: „Evo me. Neka mi bude po tvojoj riječi“.

Na misi su pjevali Zbor mladih iz Kali i župni zbor Banja.

Kip Gospe Loretske postavljen pokraj ‘Gospine stope’

Na kraju mise, don Mario Mršić, župnik Banja, zahvalio je svim župljanima koji su prije petnaest godina izrazili želju za postavljanjem kipa i za to prikupljali priloge, a glavni inicijator bio je banjski župljanin Miroslav Antičev, uz podršku supruge Goranke. Miroslava je podržala i u svemu se osobito zauzela i župljanka Zrinka Kraljev. Župljani su zahvalili na podršci bivšem župniku Marku Dokozi i sadašnjem župniku Mršiću koji je ostvarenje ideje priveo kraju.

Kip je visok 105 cm. Izrađen je od posebnog betona i mozaika, premazan posebnom smolom za otpornost u vanjskom prostoru. Kip je izradio akademski umjetnik Milun Garčević u radionici u Dramlju, koji je i autor kipa Gospe Loretske u Primoštenu.

Kip je postavljen na kamenom postolju na kojem su uklesane riječi: „Marijo, najdraža mati, neka nas tvoja molitva prati. U Godini jubileja, Banjci i prijatelji, 10. 5. 2025.“.

Kip je postavljen na mjestu gdje se u kamenom tlu nalazi tzv. ‘Gospina stopa’ – upravo je ona Banjcima bila nadahnuće i poticaj da tu postave kip. Prema predaji, Gospa je došla iz Loreta na to mjesto podno banjskog brda Bokolj, potom u zadarski predio Arbanasi pa na riječki Trsat. Stručnjaci su izmjerili da je broj toga stopala 36, u prstima je veličine 5 cm, a u peti 3 cm.

Na tom mjestu Banjci su od davnina dolazili moliti se, ribari, pomorci, pastiri. ‘Gospina stopa ‘ za Banjce je znakovito mjesto, a s kipom su htjeli izraziti da je duhovna stvarnost Marijine prisutnosti njima jako važna i mjesto gdje rado dolaze moliti, istaknuo je župnik Mršić.

Na vrhu brda Bokolj, na 175 m nadmorske visine, mještani Banja uz pomoć don Ante Peroša 1935. završili su trogodišnju gradnju zavjetne crkvice Gospe od Bokolja. Župljani su nosili kamenje i potreban materijal na magarcima na brdo te su uz puno odricanja izgradili crkvicu koja je obnovljena 2000. godine. Žene su u prošlosti bose hodale izvršiti zavjet u toj crkvi, ostavljali su zlato za Gospu. Putem do crkvice čija je 90. godišnjica izgradnje upravo u Godini jubileja, 10. svibnja 2025., nalaze se kamene postaje Križnog puta.

Pogled od te crkvice s brda Bokolj pruža se na otočje i Banjci je nazivaju biserom svoga mjesta te se vidi i s otočne ceste.

Na početku mise, nadbiskupa koji je za ljepotu prostora gdje je misa slavljena rekao da je poput „katedrale u prirodi, na otvorenom“ pozdravila je djevojka Barbara Blagdanić, ukratko rekavši o povijesti njihovog mjesta.

Spomen imena Banj datira iz 1265. godine kao ime Banjo. Bio je naseljen još u antičko doba gdje su stari Rimljani imali kupelji, terme, odakle i potječe ime Banj.

Banjska župna crkva sv. Kuzme i Damjana datira iz 1356. g. i obnovljena je sredstvima župljana i dobročinitelja.

Poklon župljana, ručni vez crkvice Gospe od Bokolja, nadbiskupu je uručila djevojka Lucija Pedišić.

Župa sv. Kuzme i Damjana u Banju najmanja je župa na otoku Pašmanu koju nastanjuje oko 130 župljana, odnosno 45 obitelji.

Na blagdan Gospe Loretske, u subotu, 10. svibnja, dva svečana misna slavlja slavljena su u zavjetnoj crkvici na brdu Bokolj, znak vjernosti banjskih predaka koji su je izgradili svojim rukama i na toj uzvisini uzdizali svoje molitve i zavjete Bogu i Majci Božjoj.

Ines Grbić

Povezane teme :Featured zadarska Nadbiskupija

Up Next

ČISTOĆA ZADAR / U Zadru su dva, u Novigradu i Sv. Filipu i Jakovu po jedno reciklažno dvorište. Znate li čemu služe?

Ne propustite

U PONEDJELJAK AKCIJA “5 DO 12” / Policija u kontroli na Obali kralja Tomislava – imate li komplet prve pomoći u vozilu?

Nastavi čitati

Kliknite za komentar

ZADAR / ŽUPANIJA

SVEUČILIŠTE / Prijave za studij Logopedije do 24. lipnja. Evo svih detalja…

Objavljeno

13 sati prije

15. lipnja 2025.

Z NET

Pristupnici za studij Logopedije na Sveučilištu u Zadru uz prijavu studija na www.postani-student.hr trebaju ispuniti i online prijavu za dodatnu provjeru do utorka, 24. lipnja 2025. godine putem sljedeće poveznice:

Prijava na dodatnu provjeru za upis na sveučilišni prijediplomski studij logopedije Sveučilišta u Zadru u ak. god. 2025./2026.

Pristupnici u sklopu online prijave (obrasca) prilaže i sljedeće dokumente:

Potvrdu nadležnog liječnika školske medicine o zdravstvenim i psihofizičkim sposobnostima za određeni studij*

Obrazac – Potvrda nadležnog liječnika školske medicine o zdravstvenim zahtjevima za studij Logopedija

* Informacije o nadležnom liječniku školske medicine i zavodima u Republici Hrvatskoj dostupne su na mrežnoj stranici Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Potvrde ispunjene od strane liječnika opće medicine neće biti uzete u obzir za daljnje postupanje.

Prijave za pristup dodatnoj provjeri zaprimaju se od 13. lipnja do 24. lipnja 2025. godine.

NAPOMENA!

U slučaju nepravovremenog podnošenja online prijave za provjeru preduvjeta iste se neće razmatrati niti će pristupnik biti uključen u daljnji razredbeni postupak iako je prijavio studij putem sustava NISpVU (www.postani-student.hr).

Dodatne provjere/provjere preduvjeta provodit će se isključivo prema rasporedu u petak, 4. i subotu, 5. srpnja 2025. godine na Sveučilištu u Zadru

Raspored provjere preduvjeta bit će dostupan u četvrtak, 26. lipnja 2025. na mrežnoj stranici Sveučilišta u Zadru (www.unizd.hr).

Nastavi čitati

ZADAR / ŽUPANIJA

FOTOGALERIJA / Blagoslovljen novi oltar i 120. godišnjica dolaska relikvije sv. Ante Padovanskog u Vinjercu

Objavljeno

16 sati prije

15. lipnja 2025.

Z NET

foto: Ines Grbić/Zadarska nadbiskupija

Svečano misno slavlje na blagdan sv. Ante Padovanskog u petak, 13. lipnja, u župnoj crkvi sv. Ante Padovanskog u Vinjercu, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Za vrijeme mise, nadbiskup je blagoslovio novi drveni oltar „prema puku“. Ovogodišnji župni blagdan bio je i u znaku 120. godišnjice kako je relikviju sv. Ante u Vinjerac donio don Kamilo Franchini, porijeklom iz Dicma, 13. lipnja 1905., na dan „župničkog umještenja“, kako je zapisano na poleđini relikvijara.

„Taj dar relikvije postao je znak Božje blizine po sv. Anti i duhovno blago koje se već 120 godina časti s poštovanjem i zahvalnošću. Pred tom relikvijom molile su generacije u tišini osobno, u zajedničkoj euharistiji i procesiji koja je javni znak da vjerujemo u snagu svetaca i u Božju blizinu“, rekao je nadbiskup.

Oltar je središte liturgije i mi trebamo staviti Krista u središte našeg života, potaknuo je mons. Zgrablić, poželjevši da nam oltar u tome bude trajni izvor, a relikvija sv. Ante da nas „podsjeća na snagu svetosti koja se ne zadržava u prošlosti, nego i danas oblikuje živote“.

U želji da nas život sv. Ante potakne na svakodnevno obraćenje, rast u vjeri i novu blizinu s Kristom, nadbiskup je govorio o kreposti strpljivosti i upozorio na duhovnu lijenost.

Misao sv. Ante: „Ako imaš Boga, imaš sve, jer imaš onoga koji je stvorio sve, koji te sam može nasititi i bez kojega je sve što postoji ništa“ proizašla je iz njegovog osobnog iskustva, potvrđena je kroz djelovanje sv. Ante, rekao je nadbiskup, istaknuvši da sv. Ante nije govorio iz teorije, nego iz živog susreta s Bogom. Rekavši da Bog ispunjava čovjeka i daje smisao, nadbiskup je poručio: „U Božjoj prisutnosti sve dobiva svoje mjesto i gubi prividni sjaj, jer sve postaje samo odsjaj Onoga koji je vječan, savršen i neprolazan. Tko ima Boga, ima izvor svega, ima Stvoritelja svega što postoji. Bog daje smisao čak i kada se sve drugo raspada. Kada materijalno nestane, duhovno opstaje, Bog nam ostaje – i to je najvažnije. U trenucima tuge, Bog je naša utjeha. Kada se sve oko nas ruši, On je stijena na kojoj čvrsto stoji naš život. Kada ljubav izblijedi među ljudima, Njegova ljubav se ne mijenja, ostaje vječna“.

Potaknuo je da ne tražimo ispunjenje u prolaznome, nego u Vječnome, da ne tražimo sigurnost u stvarima koje nestaju, nego u Bogu koji ostaje.

Za biti s Bogom treba voditi krepostan život, a sv. Ante je osobito njegovao krepost strpljivosti. „Kršćanske kreposti nisu samo vanjski čin dobrote, već nutarnja odluka volje i snaga srca koje ustraje u dobru i onda kad ono postane teško, neugodno ili sporo.

Kršćanska strpljivost je aktivno pouzdanje u Boga, vježbanje srca u smirenosti i ustrajnosti usred nepravde, boli ili nesigurnosti. Krepost općenito, a strpljivost osobito, oblikuje naš karakter i vodi nas prema tome da budemo poput Krista koji nije tražio trenutno rješenje, nego je s ljubavlju i postojanošću prihvatio križ.

Strpljivost je snaga koja nas vodi da ne odustanemo kad dođe bol, nepravda ili razočaranje. Ona nas uči gledati dublje – preko trenutnih osjećaja i ostati vjerni Bogu čak i kad ne razumijemo Njegove putove. Strpljiv čovjek nije slab nego duboko jak, jer zna trpjeti bez gorčine, čekati bez nestrpljenja i ljubiti bez uvjeta“, rekao je mons. Zgrablić, upozorivši da nestrpljivost razotkriva duhovnu krhkost: „Tko nije ukorijenjen u kreposti, lako posrne, lako odustaje od dobra, povlači se i zatvara u sebe. No, strpljiv čovjek ostaje tih i čvrst, kao dobro kaljeno željezo koje ne puca ni pod udarcem“.

„Krepost je poput kuće. Temelj joj je pouzdanje u Boga, zidovi su vjernost i ustrajnost, a krov je strpljivost koji štiti od kiše i udara vjetrova. Temelj drži kuću uspravnom, zidovi joj daju oblik, ali krov je taj koji nas štiti kad navale kiše i udare vjetrovi. Bez dobrog krova sve propada.

Ako su temelji kuće izložene jakom nevremenu duboki ili na čvrstom kamenu, zidovi čvrsti, a krov stabilan, može izdržati i jaku buru koja nosi ili ruši sve pred sobom. Tako je i s čovjekom.

Kad u životu naiđu jake bure i oluje – nepravde, bolesti, neuspjesi, tjeskobe, a to nam sigurno dolazi, krepost strpljivosti djeluje poput krova: ne zaustavlja vjetar, ali štiti dušu od lomljenja. Strpljivost nas uči čekati, podnositi, ostati mirni i kad oko nas sve zadrhti“, naglasio je nadbiskup, rekavši da strpljiv čovjek nije slab.

„On ne zatvara oči pred problemima, nego ih gleda s povjerenjem. On sabire snagu, zna da je u oluji Gospodin čvrsta stijena pod nogama i zaklon nad glavom“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši kako nas sv. Ante potiče da izgrađujemo „krepost koja se ne lomi pod pritiskom, koja ne uzvraća zlom na zlo, nego snagom vjere nadvladava svaku kušnju“.

Sv. Ante upozorava da je duhovna lijenost velika opasnost našoj vjeri i kreposti. „Duhovna lijenost nije samo nedostatak aktivnosti. Duhovna lijenost je stanje duše koja gubi volju za traženjem Boga, prestaje težiti višim stvarima i postaje ravnodušna prema vlastitom posvećenju. Čovjek postaje zadovoljan površnošću, duhovnom mlakošću i komforom te traži samo što je ugodno, brzo i bez križa. Duhovna lijenost se često maskira kao mir, uravnoteženost ili čak realizam, ali u svojoj bîti, ona je odustajanje od svetosti“, upozorio je mons. Zgrablić, dodavši da „duhovna lijenost čovjeka zaustavlja, uspavljuje i veže za zemaljsko i prolazno. Lijenost u duhovnom životu otupljuje savjest, slabi volju i udaljava dušu od Božje milosti“.

Sv. Ante je rekao: „Lijenost nam ne dopušta da se uzdignemo u visine, već uvijek želi da se hoda po zemlji, komotnim putovima”.

„Duhovna lijenost odvlači čovjeka od Božjeg poziva da raste, da se uzdiže prema nebu i postane svet. Umjesto toga, duša se zadovoljava osrednjošću, izbjegava napor molitve, pokore i unutarnjeg obraćenja. Komotni putovi možda izgledaju lakši, ali vode u duhovnu prazninu“, upozorio je nadbiskup.

Nasuprot duhovnoj lijenosti, revnost proizlazi iz ljubavi prema Bogu.

„Gdje vlada revnost, ondje je plodna molitva, čežnja za sakramentima, zauzetost za druge i želja za rastom u ljubavi i dobroti, napredovanju prema Bogu. Gdje zavlada duhovna lijenost, ondje se gase te duhovne vatre. Čovjek tada počinje ‘hodati po zemlji’, u krugu navika, briga i prolaznih zadovoljstava, zaboravljajući da je pozvan „gledati gore, gdje Krist sjedi zdesna Ocu“; prestane čeznuti za vječnim i neprolaznim, zanemaruje da mu je domovina na nebesima“, upozorio je mons. Zgrablić, poručivši da smo pozvani „hodati stazama koje nisu uvijek komotne, ali vode prema nebu.

Duhovna lijenost nas drži prizemljenima, dok nas Božja milost poziva u visine. Neka nam primjer sv. Ante bude poticaj da se svakodnevno budimo iz duhovne tromosti, da ne biramo lagani put, nego onaj koji vodi do vječnosti“, potaknuo je nadbiskup.

„Sv. Ante poziva nas na dublje zajedništvo s Bogom i međusobno, autentične kreposti i oslobođenje od duhovne lijenosti koja nas sputava. Ako uistinu želimo imati ispunjeno srce, biti bogati neprolazni i vječnim, moramo živjeti s Bogom. Ako želimo biti kreposni, moramo ostati postojani u kušnji; ako želimo duhovno napredovati, rasti, moramo se osloboditi okova duhovne lijenosti“, poručio je predvoditelj slavlja.

Poželio je da nas sv. Ante zagovara da „ti poticaji ne ostanu samo riječi, nego da ih živimo svakodnevno, s pouzdanjem u Gospodina koji nas uvijek poziva u više, dublje i želi nas uvesti u najveće dobro, svoje zajedništvo ljubavi“.

Nakon mise, župljani su počastili relikviju sv. Ante, a nadbiskup Zgrablić je predvodio procesiju s kipom sv. Ante kroz središte Vinjerca, noseći relikvijar sv. Ante.

Na blagdan sv. Ante, nadbiskup Zgrablić predvodio je svečano večernje misno slavlje na Trgu ispred župne crkve sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru.

I.G.

Nastavi čitati