Vlč. Tomislav Hačko, vicepostulator za kauze i beatifikacije Zagrebačke nadbiskupije, predvodio je svečano misno slavlje na Zavjetni dan sv. Šime u četvrtak, 8. kolovoza, u svetištu sv. Šime u Zadru.

„Zar nije zanimljiva činjenica da ljudi toliko puta bježe od smrti i od blizine neke pokojne osobe, a da pred Šimunovim sarokofagom ne osjećamo taj strah? Čak štoviše, želimo mu se približiti, dotaknuti ga, da osjetimo još jače Šimunovu blizinu u svom životu“, istaknuo je vlč. Hačko, razmatrajući u propovijedi činjenicu smrti i čovjekov odnos prema toj stvarnosti, u perspektivi vječnog života.

Naime, ljudi se ne boje samo smrti, nego neki se boje i biti u blizini čovjeka koji je umro, rekao je vlč. Hačko. „A takav strah u crkvi sv. Šime nestaje jer, kako kaže Joseph Ratzinger u svom djelu ‘Uvod u kršćanstvo’, strah iščezava kada čovjek osjeti nečiju blizinu. „U samom prevladavanju straha otkriva se i bît straha: čovjek se boji samoće. Zbiljski strah ne može se prevladati razumom, već jedino prisutnošću drugoga čovjeka, čovjeka koji nas ljubi. A samoća u koju više ne može prodrijeti ljubav jest – pakao““, citirao je Ratzingera vlč. Hačko, rekavši da u svetištu sv. Šime „na poseban način osjećamo blizinu sv. Šimuna, tu se ne bojimo njegovog tijela. U njegovom svetištu punimo svoje životne praznine, blagujemo Krista, slavimo spomen njegove muke, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave“.

U buduću slavu bili su zagledani i sveti Šimun, Petar, Donat i Dominik čiji je blagdan bio taj dan, rekao je propovjednik. Kad promatramo svetačke likove, divimo im se. No, isto tako, čovjek je u napasti reći: ‘Ali, lako je bilo svecima’. Ali, kad se dublje pogleda njihov život, vidimo da njima nije bilo baš lako postići svetost“, upozorio je vlč. Hačko, upitavši: „Nemamo li i mi danas istu darovanu priliku, baš kao što su to i oni jučer imali, kako ostvariti svetost u svakodnevnom životu?“.

Na to pitanje treba odgovoriti svatko osobno, a ono pretpostavlja odgovor čovjeka na Isusovo pitanje: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“. U tom kontekstu, vlč. Hačko podsjetio je na misli bl. Alojzija Stepinca koji je rekao: „Ako ga, dakle, priznajemo svojim kraljem i svojim gospodarom, onda neka se to odrazi i u našem praktičnom životu. Priznajmo ga ne samo onda, kada to koristi našim zemaljskim interesima, nego i onda, kad nas to stoji žrtava. Priznajmo ga ne samo onda, kada to koristi veličini naroda i domovine, nego i onda, kada se svijamo u tugama i bolima. Priznajmo ga ne samo onda, kad nas drugi ljube, nego i onda, kad nas drugi mrze. Priznajmo ga ne samo onda, kad nas uči ljubiti roditelje, nego i onda, kad nas uči ljubiti neprijatelje. Jer Krist se ne da dijeliti, nego hoće da ga se ili prizna čitavoga ili da ga se uopće ne prizna“.

„U jasnoći tog odgovora čovjek biva zagledan u buduću slavu. Čovjek postiže svetost s obzirom na odgovor kojeg ponudi Gospodinu svojim životom, ako ga nasljedujemo u svim našim životnim prilikama“, poručio je vlč. Hačko.

Čovjek se inače pita o smislu, svrsi svoga života, zašto ga je Bog uopće stvorio. U traženju odgovora na to pitanje, ljudima mogu pomoći razne znanosti, koje s različitih strana proučavaju čovjeka, rekao je propovjednik. To su psihologija, sociologija, antropologija, medicina, teologija.

„Sve što čovjek tijekom života proučava, uvijek proučava u odnosu prema sebi, odnosno u temeljnoj perspektivi je li za njega nešto dobro ili loše. Jedan od elemenata koji čuva čovjekov život, ali i jedan od pogleda na život je i osjećaj straha, čega se čovjek boji, a čega se ne boji. Bez obzira na veliki broj strahova, jedan strah zajednički je svim ljudima: strah za život. Čovjek se boji za svoj život i za život svojih bližnjih.

Bez obzira na strah za život, postoje ljudi koji su taj strah nadvladali te ih zovemo svjedocima (mučenicima), kao npr. sv. Anastaziju ili sv. Donata, ili pak herojima. Svi oni, strah pred smrću nadvladali su pronalaskom nečega još vrjednijeg od vlastitog života“, istaknuo je vlč. Hačko.

Vrjednije od vlastitog života, u susretu s Isusom pronašao je i starac Šimun koji je u liku malenog djeteta, lica Isusa Krista, prepoznao „Pomazanika, Sina Boga živoga, koji je „postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan“, kako je rekao sv. Šimun“, naglasio je vlč. Hačko, podsjetivši i na Šimunov poklik u susretu s djetetom Isusom: „Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda“.

„Našem starcu Šimunu to ne objavi „tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima“. Iako je Šimun Petar kao ribar bio snažan, a Šimun slab starac koji je „iščekivao utjehu Izraelovu“, jedan i drugi ostali su upamćeni kao heroji i stijene. Naime, prepoznali su Sina Čovječjega, odnosno dali su u životu jasan odgovor na pitanje: ‘A vi, što vi kažete tko sam ja?’“, poručio je vlč. Hačko.

Odgovor dvojice Šimuna, Petra i starca proroka iz Jeruzalema: ‘Ti si Krist, Sin Boga živoga, ti si Spasenje svih naroda, ti si Svjetlo svih maroda’ „odzvanjao je sve do trenutka njihove smrti, odnosno, do onoga trenutka dok Gospodina nisu ugledali licem u lice“, istaknuo je propovjednik, izražavajući i razumijevanje za  strah od smrti, za koju se čovjek pita kako će taj trenutak izgledati.

„Ne nalazeći odgovor na pitanje kako će izgledati naše iskustvo smrti, kako ćemo mi to uopće doživjeti, osjetiti, naravno da se čovjek onda počinje bojati. No, kao što je važnim trenucima iz Šimunovog života u reljefu sličica oslikan sarkofag sv. Šime u kojem se nalazi njegovo tijelo, tako ćemo i mi naše životne sličice donijeti pred Gospodina. I naš sarkofag jednog dana može biti urešen lijepim sličicama, na kojima se vidi gdje je čovjek pomogao, služio, pomolio se, gdje se priznao Gospodinovim. Donijet ćemo pred Gospodina sličice koje rese naš život, kao Božji zakon koji je stavljen u našu dušu i upisan u naše srce. Živeći tako, moći ćemo na kraju svoga života reći Šimunove riječi: „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru!“. Onda se čovjek zaista nema čega bojati, nego kao i starac Šimun reći: ‘Ta vidješe oči moje spasenje tvoje koje si pripravio pred licem naroda’“, ohrabrio je vlč. Tomislav Hačko. Potaknuo je na življenje svetosti u svakodnevnici životnih situacija, koje uvijek iznova traže naš izbor i odluku nasljedovati primjer Isusa Krista i svetaca.

Nakon mise, svećenici i puk počastili su relikviju sv. Šime prolaskom ispred sarkofaga sv. Šime. Don Damir Šehić, upravitelj svetišta sv. Šime, zahvalio je vlč. Hačku na dolasku i potaknuo vjernike da iznose prošnje za potrebe zagovoru sv. Šime te da upišu svoje nakane u knjigu hodočasnika u svetištu sv. Šime, na koje će se osobito moliti osmog u mjesecu.

Naime, svakog osmog u mjesecu, jer datum 8. listopada je blagdan sv. Šime, u zadarskom svetištu sv. Šime slavi se Zavjetni dan kada se u misi prinose nakane za zdravlje i druge potrebe.

Od početka hodočasničke sezone 2024. godine, don Damir je odredio da misu na zavjetni dan osmog u mjesecu predvodi uvijek drugi svećenik iz Hrvatske, upravitelj nekog hrvatskog svetišta ili svećenici koji imaju različite službe u hrvatskim nad/biskupijama, kako bi i svećenici iz raznih dijelova Hrvatske bili dionici milosnog hodočašća i čašćenja relikvije sv. Šime te vjernike potaknuli da se utječu zagovoru svetog Šimuna koji je na svojim rukama držao dijete Isusa za njegovog prikazanja u hramu u Jeruzalemu. Tada je u Isusu prepoznao iščekivanoga Mesiju, Spasitelja i Otkupitelja čovjeka, o čemu piše Luka u svom evanđelju (Lk 2, 25-35) .

Ines Grbić

Foto: I. Grbić