Psihologinja Tanja Jurin komentirala je na N1 televiziji kako se djeca i mladi sve teže nose s brojnim izazovima u današnjem društvu. “Vidimo velike promjene kod djece i mladih. Mentalno zdravlje mladih je ugroženo, puno je gore nego prije pandemije, rekla je.

“Neka istraživanja pokazuju da nismo tako loše prošli u pandemiji s mentalnim zdravljem, ali te studije su se odnosile na zemlje koje stoje financijski dobro i bile su rađene na odraslim ljudima. Imamo velik broj povećanja anksioznih smetnji kod djece i mladih, iz čega proizlaze osjećaj nesigurnosti, nelagode, tjeskobe, strah. Također, povećanje smetnji iz depresivnog kruga se prikazuje na način da se na djeci i mladima vidi nedostatak životne radosti”, dodaje Jurin i kaže da su mladi pod sve većim stresom.

Povećan broj hospitalizacija

“Vidimo sve veće razine samoozljeđivanja i konzumacije cigareta, alkohola i psihoaktivnih tvari, a posebno su rizični 15-godišnjaci, naročito djevojčice. Vidimo i sve veći broj suicidalnih ideja i namjera. Alarmantan je podatak da smo u jedinoj psihijatrijskoj klinici za djecu i mladež grada Zagreba zabilježili povećanje hospitalizacija za 30 posto, dok je pokušaj suicida kod mladih porastao 280 posto. To su izrazito stravične brojke. Sustav zdravstva nam očito ne može odgovoriti na potrebe koje imamo u društvu”, kazala je.

Psihologinja kaže kako se nijedna psihička smetnja ne može objasniti jednim čimbenikom, nego je puno ključnih faktora.

“Jedan dio odgovornosti nosi epidemija, drugi dio je odrastanje u digitalnom okruženju, a treći dio je školsko opterećenje, no i stil odgoja. Djecu puno više štitimo od vanjskog svijeta, odrastamo u kulturi straha. Stalno se uspoređujemo. Roditeljski stil odgoja bi ih trebao osnažiti i naučiti kako se nositi s time, ne trebamo ih samo štititi od neugodnih emocija poput tuge ili dosade, nego bismo ih trebali opremiti za život”, rekla je.

“Školski psiholozi mogli bi obavljati preventivne programe, nema svaka škola psihologa. Trebali bi ih poticati na razvijanje pozitivne slike o sebi, samoregulaciji emocija, povezivanju s drugima. Govori se o tome, ali se ne radi dovoljno. Postoje neke ideje i povremeni projekti, ali za koje bismo mogli reći da ne mijenjaju sliku te problematike. Mi danas znamo da se 50 posto psihičkih smetnji javlja do 14. godine, do dobi od 25 godina će se javiti 75 posto psihičkih smetnji. Pomoć se traži između dvije i sedam godina”, dodaje Jurin.

Ne mogu si priuštiti pomoć

Jurin navodi kako velik broj ljudi radi privatno, ali studenti i mladi si ih ne mogu priuštiti, zato se tako kasno javljaju za pomoć, a tada se već i obrazac psihički smetnji i ponašanja ustali.

“S prevencijom treba krenuti od vrtića. Djecu bi od najranije dobi trebalo učiti i digitalnu pismenost. Današnji helikopter roditelji stalno nadgledaju svoju djecu, djeca se trebaju suočiti s emocijama jer će onda polako primjenjivati svoja naučena znanja o emocijama na određene situacije.

Danas u parkovima ne postoji mama koja ne nosi bočicu vode. Stalno šaljemo djeci poruku da ne moraju pričekati, da se ne moraju strpjeti, da njihova potreba mora biti odmah zadovoljena. Tada se djeca suočavaju s time da u stvarnom životu kroz odrastanje ne dobivaju što žele. Odgoj nije jednostavan, nekad treba uložiti napore”, rekla je.

Psihičke smetnje nemaju veze s karakterom

Za kraj kaže kako još ne možemo govoriti o utjecaju društvenih mreža jer još nema takvih istraživanja, ali možemo govoriti o smetnjama u spavanja i poremećaju hranjenja uzrokovanih pretjeranim korištenjem društvenim mreža.

“Mi ne znamo hrle li možda mladi i djeca koji se ionako osjećaju ranjivijima više prema društvenim mrežama jer ih na trenutak utješe, ali to im onda opet stvori anksioznost i tu se onda može održavati začarani krug. Kako se danas mladi pokazuju na društvenim mrežama je dosta nestvarno. Kad vidimo takvih troje, onda nam to postane ono što bismo mi htjeli. Pretjerane estetske operacije su također dio psihičkih smetnji koje proizlaze iz dubokog nezadovoljstva”, kazala je.

Jurin kaže kako imati psihičku smetnju ne znači biti karakterno slab. “Ranije generacije nisu bile izložene ovolikoj količini informacija, primjerice onima o klimatskim promjenama. Mi nismo odrastali u takvom dobu. Kad odgovorimo u javnosti o ovoj temi, moramo biti oprezni i ne smijemo nazivati ljude sa psihičkim smetnjama karakterno slabima, moramo ulagati u stručnjake, posebno svjetlo moramo uperiti u djecu i mlade, najranjivija dob je od 12. do 18. godine. Ako na vrijeme potražimo pomoć stručnjaka, može se puno toga napraviti”, zaključila je.