Sport
(INTERVIEW) BAZEN JE CENTAR SVITA Senka Marin, dobri duh Višnjika: “Olimpijski bazen bio bi spas za građane. Ako netko sumnja, nek’ dođe i vidi ovu radost…”
Ako ste i jednom samo ušli na Bazen na Višnjiku, lice koje ste ugledali i zapamtili, sigurno je ono Senke Marin. Ova djelatnica Recepcije tamo je od prvog je dana. Poznaje sve i svi je poznaju. Vjeruju joj, povjeravaju se i najčešće – s njom plaču od smijeha.
Senka je dobri duh Bazena, to je sto posto sigurno. I, ako je itko mjerodavan da iz prve ruke svjedoči o životu zadarskog Bazena koji je prerastao prvotno određenu mu (ili zamišljenu) ulogu, te je posao kultno okupljalište Zadrana, ili novi zadarski centar svita, onda je to Senka.
Od prvog ste dana na Bazenu. Kad se otvarao, jeste li mogli pretpostaviti da će baš ovako zaživjeti?
– Da! Očekivali smo da će se dogoditi baš ovo.
Stvarno?
– Da. Znali smo da će Bazen biti ugodno, kultno mjesto gdje će se svi osjećati odlično. Uostalom, i potrudili smo se da točno tako bude.
Kako izgleda uobičajen dan na Bazenu?
– Obično se s Bilog briga sjurim na bicikli u 15 do 6. Već tada me pred vratima Bazena čeka njih dvadeset. Svi sa osmijehom od uha do uha. Meni, naravno, padne mrak na oči kad ih vidim. (Smijeh.) Jedva čekaju ući u bazen. Svaki dan im s vrata vičem – “ma što toliko jedva čekate taj bazen…” Imamo jednog gospodina… Ima 80 godina, otprilike. Nekidan mi je rekao da mu je jedanaesta godina da dolazi. Tu je svakog dana u 6:50.
Svaki dan?!
– Svaki dan u 6:50. Točan ko ura. Bude tu do 8.30, a onda mora ići hraniti mačku. To mu je jako bitno.
Znate sve o svima?
– Apsolutno sve.
Kako?
– Lipo. Pričamo o svemu.
Vaš je posao ustvari da korisnicima prodate ulaznicu i to je to. Gdje se stvar zaplete u priču, prijateljstva?
– Ja ih sve pitam – di ste, što ste, kako ste…. Tako krene priča. Nakon gospodina kojeg sam spomenula, dolazi nam jedan ginekolog. Svaki ga dan pitam što će danas biti u bolnici, ima li kakvu operaciju i slično. Sve mi ispriča. Ustvari, bazen je mjesto gdje svi komuniciraju sa svima, svi se jako dobro poznaju jer smo svi tu od prvoga dana. I gospodin Pero je od prvog dana s nama. Svakog Božića i Uskrsa donese nam torte, a nekidan nam je poklonio i invalidska kolica…
?
– Žena mu je umrla i donio nam je njena kolica, ako nam treba. Zna da na bazenu radimo s puno invalida…
Zapravo svi sve radite?
– Apsolutno
Poznato mi je da i spašavate ljude, presvlačite djecu, čuvate ih…?
– I sami znate koliko je ovdje djece. Svima znam ime. Znam kad im je trening, u kojem su klubu, kome mater nije došla… Takvi ostanu sjediti sa mnom na recepciji, dok netko ne dođe po njih. Prije koji dan je na Bazen došao naš bivši vaterpolist. Pozdravio me i poljubio, mislila sam da je na nekom fakultetu, da studira. A on mi kaže da je neurokirurg u Zagrebu!? Ostala sam u šoku, nemoguće da je on već neurokirurg. Koliko se generacija nama ovdje izmijenjalo… samo Bog zna. Neki su mesari, neki profesori… Svi se dođu javiti jer su svi odrasli s nama. Prošli smo zajedno i smijeh i plač.
Kako izgleda uobičajen dan na Bazenu?
– Ujutro u 6 počinje rekreativna grupa, “biznis klasa“. To su ljudi koji idu na posao, pa na trening dolaze najranije moguće. Tu grupu vodi naš trener Karlo Vukić. Kažem im da su kao neka sekta. Plivaju već u 6. Tada počinju i treninzi natjecatelja, ali imamo i običnih rekreativaca bez trenera. I oni svoj trening već tada obavljaju. Za njima se nižu – u 7 kreću treninzi djece, u 9 zdravstveno plivanje, isto grupe Karla Vukića. To su ljudi sa zdravstvenim problemima – oporavljaju se od moždanog udara, imaju diskus hernije, probleme s koljenima ili kukovima…
Svima znate dijagnoze?
– Svima! Sve mi ispričaju. Prvi puta kad dođu kod mene, kažem im – pričat ćemo za mjesec dana. Tako i bude. To kako voda i treninzi djeluju na njih, to je nevjerojatno. Nakon njih idu djeca sa zdravstvenim problemima. S njima radi PK Zadar i Silva Žabo, i njima voda jako pomaže. Poslijepodne imamo grupu djece s autizmom i čak su se i ta djeca uspjela povezati s nama. Pretpostavljam da osjete tu pozitivnu klimu i ljubav. Pozdravljaju nas, i mi njih, naučili smo kako.
U 10 sati je prazan hod. Tada je Karlo završio zdravstveno plivanje i taj termin zovemo umirovljenički. Tad dolaze umirovljenici, prije ručka. Tu su do 13 sati otprilike. Jedan gospodin koji svaki dan dolazi u tom terminu kaže mi svako jutro da je došao napraviti nešto za sebe. Ta me rečenica oduševila i zaista ima smisla. On stvarno radi nešto za sebe. Svi oni su pod budnim okom naših spašavatelja. Imamo i nešto teže invalide i spašavatelj mora biti uz bazen, spustiti ih, podići i otpratiti do svlačionice. Ja uletim i pitam treba li još nešto, pomoć oko odijevanja ili sl. U periodu do 14 sati dolaze ljudi koji imaju pauzu na poslu i kao ovaj stariji gospodin dođu napraviti nešto za sebe jer kasnije ne mogu doći. Tad su klubovi i previše je djece, a premali kapacitet našeg bazena za toliku potražnju.
Događa li se da zbog toga odbijete posjetitelje?
– Na dnevnoj bazi. Već u 16 sati imamo samo dvije slobodne pruge na velikom bazenu i ako je u svakoj pet ili šest ljudi, već je gužva. Imamo i prugu tri u malom bazenu, ali s obje strane su djeca, pa to mnogima smeta, ne mogu odraditi trening kako bi htjeli. Puno je njih sa zdravstvenim problemima koji naprosto ne mogu upasti u naš zdravstveni program jer jedan trener ne može pokriti toliki broj ljudi.
U 16 sati je krš i lom. Počinju obuke neplivača, redovni treninzi, natjecatelji… Ugostili smo 40 Ukrajinaca i ponudili im prazne termine koje možemo dati, zatim imamo tri kluba skakača, vaterpolo počinje u 19.30 i tada se blokira veliki bazen jer im sve treba. U tom trenu na malom bazenu ostaje jedna pruga i građani su s pravom ogorčeni jer nemaju gdje plivati. U tim terminima opet su treninzi – PK Jadera i PK Zadar, pa naša rekreativna grupa sa 80 članova… Teško je sve to organizirati. Kaos u svlačionicama, svugdje kaos.
Je li Bazen uopće ikada prazan?
– Nikad. Već u lipnju kreću panični pozivi – kad zatvaramo. Redoviti remonti idu oko 25. srpnja i telefon ne prestaje zvoniti. Zovu me i na privatni broj i mole da im kažem kad ćemo oprati bazen, kad se otvara… Ne znam da je Bazen ikada prazan. Subotom i nedjeljom bude i po 12, 13 rođendana. To je stalna vriska, cika…
Koliko vas radi na Bazenu?
– Pet strojara, troje na recepciji, trojica spašavatelja i sedam čistačica.
Na 700 ljudi dnevno?
– Otprilike
Kako doživljavate priče iz nekih oporbenih političkih krugova, a da se “na Bazenu uhljebljuju kadrovi i da nitko ništa ne radi”?
– Svi imamo svoje zadatke. Taj tko to tvrdi neka dođe sa mnom ujutro u 6 i vidi na što to sliči. Ili kad god želi. Koliko samo puta zazvoni telefon… Većinom, nažalost odbijamo one sa zdravstvenim problemima koji zovu za treninge jer nemamo kud s njima. To mi je najteže. U ovom trenutku imamo više od 60 ljudi na listi čekanja.
Vaš je posao, formalno, da se javljate na telefon i prodajete ulaznice. No, što sve u praksi radite?
– Sve! Čuvam djecu… Oni se meni povjeravaju i o stvarima koje možda nikad nikome nisu rekli. Svi me dođu pozdraviti. Sa starijima popričam o dijagnozama, sa raznim korisnicama pričam o svemu, otpratim ih do svlačionice, pokažem ako nešto nije jasno, provjerim, šaljem spašavatelje uz određene ljude, idem im po kavu…
… reanimirate?
– I to. Reanimirali smo u svlačionici gospodina koji je imao infarkt, gospođu koja je pred Bazenom imala moždani udar, a njeno troje djece je u tome trenu bilo na bazenu i ja sam im pravila društvo na recepciji da ne vide što se desilo. Sve je uvijek sanirano. Nikad nijedno dijete nije izašlo s Bazena, a da ga nije preuzeo roditelj. Nikad nitko nije ušao, a da nisam vidjela tko je. Provjeravam svlačionice, vičem ako se dugo tuširaju, potičem ih da se požure…
Kako?
– Ima djece koja se dugo tuširaju i oblače i roditelji vani lude. Čekaju po sat vremena. Ja uđem u svlačionicu i kažem – danas se natječemo! Tko se prvi obuče, dobije medalju. To uvijek pali. Tako oni odrastu s nama i razvije se velika ljubav između nas.
Matej Neveščanin
“Kao mali je došao kod nas na Bazen, osvojio je kasnije kroz život brojna prvenstva, treći je u Europi i svijetu i nedavno su ga u intervjuu pitali tko je zaslužan za njegov uspjeh… uvijek zaplačem kad se toga sjetim… a on se zahvalio meni. To je meni najveća plaća.
Ali ne samo on. Svi moji vaterpolisti kad su dobivali nagrade dolazili su na Bazen i slikali se sa mnom, plivači su mi ostavljali medalje i govorili da sam ja zaslužna za to.”
Zaposlenici i korisnici Bazena, taj je detalj skoro pa nevjerojatan, zapravo ste ekipa, jedan organizam, zar ne?
– Apsolutno.
Imate gostovanja iz RH i iz regije. Je li kod svih takav slučaj? Iznenade li se kad dođu na zadarski Bazen?
– Jako se iznenade. Dočekamo ih i poželimo dobrodošlicu, svima pružimo ruku. Živimo tako od prvog dana na Bazenu. I mi i naš direktor Denis Karlović koji će uvijek napraviti sve što treba. Ne sputava nas ni u čemu, sluša sve što kažemo i vjeruje nam. Obožavamo ga. Ima dovoljno povjerenja u nas i mi u njega i svi zajedno sjajno surađujemo.
Igrom slučaja, radili ste nekada i na bazenu na Kolovarima. Slična je priča?
– Otprilike da. Nekadašnja djeca s bazena na Kolovarima danas su treneri na Višnjiku. Na Kolovarima su se i stvorili klubovi. I onaj bazen i ovaj kultna su mjesta Zadra. Svi smo se s onog bazena samo prebacili na Višnjik, s time da je Bazen na Kolovarima više bio lokalna stvar, Relja i to. Ovdje je cijeli Zadar i često čujem da se kaže ako ti netko treba, potraži ga na bazenu. Stvarno je tako. Svi dođu kad-tad. Meni je jako bitno da se svi osjećaju dobrodošli, jesu li Zadra ili stranci. To je najbitnije i tako ih uvijek dočekam.
Mali broj nakon plivanja ide ravno doma? Gužva je uvijek i ispred Bazena?
– Točno tako. Svi stanu ispred Bazena, zna se popiti kava, razvije se razgovor… Svatko ima svoju priču i dobro se znamo baš svi.
Pandemija
“Najteži mi je bio period pandemije kad su na bazen mogli ući samo natjecatelji i kad bi svaki dan morala vratiti ljude s vrata. To je bilo za mene najgore. A najljepša uspomena mi je kad smo spasili čovjeka koji je dobio infarkt. Bilo je traumatično, ali kraj je bio lijep. Zvali smo kasnije bolnicu i rekli su nam da je čovjek dobro i da smo odlično reagirali.“
Humanost
“Imali smo više humanitarnih akcija. U tišini. Dvoje je djece ostalo bez roditelja, pa smo s korisnicima i direktorom djeci napravili ugodan dom, platili im režije i sve što je trebalo. Nije bilo pogovora.“
Kako ste vi na Bazenu dočekali ideju o olimpijskom bazenu na Višnjiku?
– Naravno da se tome radujemo jer iz dana u dan vidimo koliko se djece upisuje i koliko tu masu koja raste mi u ovom kapacitetu stvarno ne možemo izdržati. Nemamo dovoljno pruga i teško je vraćati ljude s vrata. Bukirani smo od 6 do 22, non stop puni, nemamo uopće praznog hoda. Takav bazen bi nas spasio. Spasio bi građane Zadra koji su u ovih 14 godina razvili kulturu odlaska na bazen. Jedan liječnik nam svakodnevno dolazi i kaže da kad zaroni, da mu je sve lakše. To slušam svaki dan od mase njih.
Nakon svega što ste opisali, kako protumačiti to da je netko ipak protiv bazena u Zadru?
– Ne mogu to pojmiti. To me čak i vrijeđa, vrijeđa svu tu djecu koja su tu svakog dana. Taj ne zna o čemu govori. Voljela bih da dođu svi koji sumnjaju i da vide ovu radost.
Dolazi li na Bazen gradski vijećnik AM, Ante Rubeša?
– Ne znam tko je taj.
(Traži fotografiju na Googleu…)
– Nikad. Da je ikada došao, sigurno bi znala. Znam sve svoje korisnike.
Sport
Taekwondo klub Plovanija Zadar od ove jeseni bogatiji je za jedno iznimno borilačko ime – Gorana Reljića „Ghosta”!
Nakon godina provedenih u vrhunskom sportu, brojnih borbi, treninga i iskustava u različitim borilačkim disciplinama, Goran Reljić od ove je godine i službeno dio TKD Plovanije.
Njegova veza s taekwondoom, međutim, seže mnogo dalje od današnje suradnje.
Goran je taekwondo trenirao još u počecima svoje sportske karijere, a posebno je zanimljiva činjenica da je tada zajedno s Antoniom Čačićem trenirao i sparirao. Njih dvojica tako su još kao mladi sportaši dijelili treninge, učili jedan od drugoga i gradili svoja prva borilačka iskustva.
Kasnije, kada je Goran svoj sportski put nastavio u inozemstvu, taekwondo nije ostao iza njega – tijekom boravka u Americi nastavio ga je trenirati, paralelno s razvojem u drugim borilačkim disciplinama.
Taekwondo mu je kroz godine ostao važan dio borilačke baze – posebno kroz rad nogu, kretanje, distancu, brzinu i različite tehnike udaraca – elemente koje je kasnije mogao povezivati s MMA-om i drugim borilačkim sportovima.
🥊 MMA
🥋 Taekwondo
🥋 Brazilian Jiu-Jitsu
🤼 Grappling i hrvanje
🥊 Bare-knuckle boks
Goran je kroz godine prošao različite borilačke discipline i svoje iskustvo gradio na treninzima i natjecanjima u Hrvatskoj, Europi i svijetu.
Njegov profesionalni MMA put započeo je još 2004. godine, a nastupao je i u najvećim svjetskim organizacijama, uključujući UFC, KSW i Rizin.
UFC mu je donio nastupe protiv vrhunskih svjetskih boraca, dok je u KSW-u osvojio naslov prvaka poluteške kategorije.
Danas, nakon svih tih godina, njegova se priča ponovno povezuje s taekwondoom i – što je još zanimljivije – s čovjekom s kojim je upravo kroz taekwondo dijelio svoje prve borilačke godine.
👊
OD PRVIH SPARINGA DO ZAJEDNIČKIH TRENINGA
Goran danas zajedno s čelnim čovjekom i trenerom TKD Plovanije Antoniom Čačićem vodi treninge u Sportskoj dvorani Zemunik Donji.
📍 SPORTSKA DVORANA ZEMUNIK DONJI
🥋 UTORAK I ČETVRTAK
⏰ 18:00 – 19:00 sati
Nekada su zajedno trenirali i sparirali kao mladi sportaši.
Danas, nakon godina različitih sportskih puteva i ogromnog iskustva koje je Goran stekao na međunarodnoj sceni, ponovno treniraju zajedno – ali sada svoje znanje prenose na nove generacije.
Za TKD Plovaniju ovo predstavlja još jedno veliko proširenje trenerskog iskustva i dodatnu vrijednost za naše članove.
Jer cilj nije samo stvarati dobre natjecatelje.
Želimo stvarati sportaše, borce i ljude koji će kroz sport razvijati disciplinu, samopouzdanje, odgovornost, poštovanje i karakter.
Dobro nam došao, Gorane! ❤️🥋
Veselimo se svemu što ćemo zajedno napraviti!
Sport
(FOTO) Veliki rezultati BK Posedarja: 13 državnih medalja i međunarodni uspjeh Iana Perana
Od Zaprešića i Dugog Sela, preko Zagreba i Drniša do Slovenije – članovi BK Posedarje u posljednja su dva natjecateljska vikenda ostvarili niz sjajnih rezultata. Osvojili su čak 13 državnih medalja, upisali brojne odlične plasmane, a sve je dodatno zaokružio veliki međunarodni uspjeh Iana Perana, koji je u Sloveniji osvojio bijelu majicu najboljeg mladog vozača.
Šest medalja u Zaprešiću
Subota je za članove BK Posedarje donijela nastup na Otvorenom nacionalnom prvenstvu Hrvatske i Prvenstvu Grada Zagreba u kriteriju 2026. godine u Zaprešiću. U konkurenciji 120 natjecatelja članovi BK Posedarje ostvarili su sjajne rezultate i osvojili šest medalja – tri zlatne i tri srebrne. Kristijan Brala osvojio je naslov državnog prvaka u kategoriji U11, dok je Ana Brala bila državna viceprvakinja u kategoriji U13. Nicole Nižić osvojila je naslov državne prvakinje u kategoriji U14, a Lovre Juričević naslov državnog viceprvaka. U kategoriji U23 još jedan veliki uspjeh ostvarili su Ian Peran, koji je postao državni prvak, te Luka Ivan Tomić, koji je osvojio naslov državnog viceprvaka.
Tri medalje na XCC prvenstvu u Dugom Selu
Istoga dana dio ekipe nastupio je u Dugom Selu na Nacionalnom prvenstvu Hrvatske u MTB XCC disciplini. I ovdje je BK Posedarje imao razloga za zadovoljstvo. Šimun Krajina osvojio je naslov državnog prvaka u kategoriji U11, dok je u kategoriji Veterani C Jadran Peran osvojio zlato, a Daniel Orel srebro. Luka Baljak zauzeo je četvrto mjesto i za malo ostao bez medalje, dok Ivan Dežmalj zbog bolesti nije nastupio.
Nedjelja na dvije različite strane Hrvatske
Nedjelja je donijela poseban logistički izazov za klub. Dok je dio ekipe nastupao na Ročićevu usponu u Zagrebu, odnosno na Nacionalnom prvenstvu Hrvatske u MTB usponu, drugi dio natjecatelja bio je u Drnišu na petom izdanju Kraljevske utrke. Na Ročićevu usponu, na zahtjevnoj trasi od Markuševečke Trnave do Hunjke, članovi BK Posedarje osvojili su još četiri državne medalje. Ana Brala bila je najbrža u kategoriji U13 Ž, a Nicole Nižić slavila je u kategoriji U14 Ž. U kategoriji Veterani C Daniel Orel osvojio je naslov državnog prvaka, dok je Jadran Peran zauzeo drugo mjesto. Posebnu pažnju privukli su Šimun Krajina i Kristijan Brala, koji su, budući da nije bila predviđena kategorija U11, odlučili nastupiti u starijoj kategoriji U13. Iako nisu ulazili u službene rezultate, završili su kao drugi i treći među osjetno starijim natjecateljima. Svojim nastupom osvojili su simpatije publike i najavili velike rezultate u budućnosti.
Uspješni i u Drnišu
Istodobno se druga skupina članova BK Posedarje natjecala u Drnišu na petoj Kraljevskoj utrci u organizaciji BK Petar Svačić. Lovre Juričević ostvario je odličan rezultat osvojivši drugo mjesto u kategoriji U18, dok je Ivo Ivanišević završio treći u kategoriji Veterani A. U kategoriji Veterani B Nikola Juričević zauzeo je šesto mjesto, Šime Baraba bio je 18., dok David Pejdo zbog tehničkih problema nije uspio završiti utrku. Nastupi na dvije različite lokacije istoga dana još su jednom pokazali širinu ekipe BK Posedarje, ali i ozbiljan logistički posao koji stoji iza svakog ovakvog natjecanja. Organizacija prijevoza, rasporeda nastupa, opreme i podrške vozačima zahtijevala je dobru koordinaciju trenera, roditelja i članova kluba.
Ian Peran do bijele majice u Sloveniji
Uz sjajne domaće rezultate, posebno mjesto zauzima međunarodni uspjeh Iana Perana. Na petom izdanju utrke L’Étape Slovenia by Tour de France u Kranju, u konkurenciji oko 1.600 biciklista iz više od 30 zemalja, Peran je ostvario četvrto mjesto u ukupnom poretku i osvojio bijelu majicu namijenjenu najboljem mladom vozaču. Glavna utrka bila je duga 131 kilometar, uz približno 1.800 metara ukupnog uspona. Peran je ciljem prošao u vremenu 3:12:43,4, svega nekoliko sekundi iza pobjednika Marka Emeršiča. Rezultat u tako jakoj međunarodnoj konkurenciji potvrda je Ianove kvalitete i potencijala te jedan od najvećih međunarodnih rezultata kluba u posljednje vrijeme.
Priznanje i za Nicole Nižić
Uspješnom razdoblju pridružilo se i vrijedno individualno priznanje za Nicole Nižić, koja je dobila nagradu Općine Čavle za najuspješniju mladu sportašicu. Priznanje je još jedna potvrda njezinih odličnih rezultata i kontinuiranog rada, a posebno dobiva na težini kada se uzme u obzir da je u istom razdoblju ostvarila i nove velike rezultate na državnom prvenstvu.
Sezona za pamćenje – 52 državne medalje
Rezultati ostvareni na državnim prvenstvima, brojni visoki plasmani na ostalim utrkama te Peranov međunarodni rezultat u Sloveniji najbolje oslikavaju širinu i kvalitetu rada BK Posedarje. U samo dva natjecateljska dana članovi kluba nastupali su na četiri različita događaja i na više lokacija, u cestovnim i MTB disciplinama, pritom osvajajući medalje u različitim dobnim i veteranskim kategorijama.
No, uspjeh iz posljednjih natjecanja dobiva još veću težinu kada se pogleda cijela sezona. Završetkom posljednje utrke iz serije utrka državnih prvenstava BK Posedarje zaključuje godinu s ukupno 52 osvojene državne medalje, što je više nego godinu ranije u kojoj je klub osvojio 46 državnih medalja.
Čak 52 državne medalje u jednoj sezoni, uz velike međunarodne i reprezentativne rezultate, potvrda su kvalitetnog rada u BK Posedarje. Ujedno su snažna najava nastavka razvoja kluba i dokaz da se sustavan rad sa vozačima svih generacija pretvara u rezultate na nacionalnoj i međunarodnoj sceni.
Sport
PRIČA O KOŠARKAŠKOJ POBJEDI KOJA TRAJE 40 GODINA / Predstavljena fotomonografija „Srce puno Zadra“
Povodom Međunarodnog dana gluhih predstavljena fotomonografija koja čuva sjećanje na jednu od najvećih pobjeda zadarske košarke
Četrdeset godina nakon povijesne košarkaške pobjede Zadra nad Cibonom u Zagrebu 111:110 i osvajanja naslova prvaka Jugoslavije, emocije nisu izblijedjele. Naprotiv, 26. travnja 1986. godine i danas živi u sjećanju brojnih Zadrana kao dan kada je cijeli grad disao kao jedno.
Upravo toj pobjedi i vremenu u kojem je nastala posvećena je fotomonografija „Srce puno Zadra“, autora Mikija Savića, predstavljena 11. rujna 2026. godine u organizaciji Udruge osoba oštećena sluha Zadar i Sportskog saveza gluhih Zadarske županije, povodom Međunarodnog dana gluhih.

Na 170 stranica i kroz čak 205 fotografija, fotomonografija vraća čitatelja u 1986. godinu i treću finalnu utakmicu prvenstva između Cibone i Zadra. Fotografije i novinski članci zajedno donose atmosferu jednog vremena, grada i sportske pobjede koja je odavno prerasla okvire košarkaškog terena.
Na izradi i prikupljanju materijala radilo se gotovo godinu dana, a fotografije potpisuju Zvonko Kucelin, Renato Branđolica, Robert Valaji, Feđa Klarić, Željko Pajvot i Radiša Mladenović.
Posebna je simbolika u tome što se upravo 26. travnja 1986. godine, na dan kada je Zadar slavio veliku košarkašku pobjedu, dogodila i nuklearna katastrofa u Černobilu. Dok je svijet pratila tragedija nesagledivih razmjera, Zadrani su živjeli svoju sportsku dramu i slavili pobjedu koja će ostati trajno zapisana u kolektivnom sjećanju grada.
Fotomonografija je nastala s dva važna cilja. Prvi je podizanje svijesti o pravima, kulturi i potrebama gluhih osoba te povećanje njihove vidljivosti u društvu, dok je drugi obilježavanje događaja od iznimnog značaja za sportsku povijest grada Zadra i za sjećanja njegovih građana.
Promotori fotomonografije u Providurovoj palači bili su prof. Marko Vučetić i igrač Darko Pahlić, a među uzvanicima su bili i članovi slavne zadarske košarkaške generacije Ante Matulović, Petar Popović, Veljko Petranović, Boris Hrabrov i Draženko Blažević, liječnik ekipe Zadra dr. Mladen Srzentić, fizioterapeut Mladen Babić te košarkaš starije generacije Zdravko Jerak.

Njihov dolazak dao je promociji posebnu emocionalnu dimenziju. Nakon četiri desetljeća ponovno su se okupili ljudi koji su bili dio vremena u kojem je zadarska košarka stvarala povijest, prisjetivši se utakmica, suigrača, atmosfere i osjećaja koji se, unatoč protoku vremena, nisu izgubili.
Autor Miki Savić istaknuo je da je objavljivanje fotomonografije puno više od obilježavanja jedne velike sportske pobjede:
„Izdavanje fotomonografije Srce puno Zadra osim obilježavanja jedne majstorske utakmice i pobjede Zadrana nad tadašnjim prvakom Europe, a u svrhu doprinosa Udruge osoba oštećena sluha Zadar četrdesetoj obljetnici toga događaja, ima za cilj promociju same Udruge u smislu povećanja vidljivosti gluhih osoba u društvu, te ostvarivanja njihovih prava, a u sklopu rušenja komunikacijskih barijera. Udruga osoba oštećena sluha Zadar postoji od 1955. godine, te od tada pa do danas skrbi o svojim članovima u svim segmentima njihova života.“
Upravo kroz ovakve projekte Udruga nastoji povezivati svoju društvenu misiju s kulturnim, sportskim i povijesnim nasljeđem Zadra. „Srce puno Zadra“ je priča o gradu i njegovoj ljubavi prema košarci, ali i priča o potrebi da gluhe osobe budu vidljiv i ravnopravan dio društva.





Josipa Utkovic
16. studenoga 2022. at 11:40
Zena koja zamjenu nema,hvala joj na svakoj minuti koju je pruzila za mog sina i kcer❤