Ako ste i jednom samo ušli na Bazen na Višnjiku, lice koje ste ugledali i zapamtili, sigurno je ono Senke Marin. Ova djelatnica Recepcije tamo je od prvog je dana. Poznaje sve i svi je poznaju. Vjeruju joj, povjeravaju se i najčešće – s njom plaču od smijeha.

Senka je dobri duh Bazena, to je sto posto sigurno. I, ako je itko mjerodavan da iz prve ruke svjedoči o životu zadarskog Bazena koji je prerastao prvotno određenu mu (ili zamišljenu) ulogu, te je posao kultno okupljalište Zadrana, ili novi zadarski centar svita, onda je to Senka.

Od prvog ste dana na Bazenu. Kad se otvarao, jeste li mogli pretpostaviti da će baš ovako zaživjeti?

– Da! Očekivali smo da će se dogoditi baš ovo.

Stvarno?

– Da. Znali smo da će Bazen biti ugodno, kultno mjesto gdje će se svi osjećati odlično. Uostalom, i potrudili smo se da točno tako bude.

Kako izgleda uobičajen dan na Bazenu?

– Obično se s Bilog briga sjurim na bicikli u 15 do 6. Već tada me pred vratima Bazena čeka njih dvadeset. Svi sa osmijehom od uha do uha. Meni, naravno, padne mrak na oči kad ih vidim. (Smijeh.) Jedva čekaju ući u bazen. Svaki dan im s vrata vičem – “ma što toliko jedva čekate taj bazen…” Imamo jednog gospodina… Ima 80 godina, otprilike. Nekidan mi je rekao da mu je jedanaesta godina da dolazi. Tu je svakog dana u 6:50.

Svaki dan?!

– Svaki dan u 6:50. Točan ko ura. Bude tu do 8.30, a onda mora ići hraniti mačku. To mu je jako bitno.

Znate sve o svima?

– Apsolutno sve.

Kako?

– Lipo. Pričamo o svemu.

Vaš je posao ustvari da korisnicima prodate ulaznicu i to je to. Gdje se stvar zaplete u priču, prijateljstva?

– Ja ih sve pitam – di ste, što ste, kako ste…. Tako krene priča. Nakon gospodina kojeg sam spomenula, dolazi nam jedan ginekolog. Svaki ga dan pitam što će danas biti u bolnici, ima li kakvu operaciju i slično. Sve mi ispriča. Ustvari, bazen je mjesto gdje svi komuniciraju sa svima, svi se jako dobro poznaju jer smo svi tu od prvoga dana. I gospodin Pero je od prvog dana s nama. Svakog Božića i Uskrsa donese nam torte, a nekidan nam je poklonio i invalidska kolica…

?

– Žena mu je umrla i donio nam je njena kolica, ako nam treba. Zna da na bazenu radimo s puno invalida…

Zapravo svi sve radite?

– Apsolutno

Poznato mi je da i spašavate ljude, presvlačite djecu, čuvate ih…?

– I sami znate koliko je ovdje djece. Svima znam ime. Znam kad im je trening, u kojem su klubu, kome mater nije došla… Takvi ostanu sjediti sa mnom na recepciji, dok netko ne dođe po njih. Prije koji dan je na Bazen došao naš bivši vaterpolist. Pozdravio me i poljubio, mislila sam da je na nekom fakultetu, da studira. A on mi kaže da je neurokirurg u Zagrebu!? Ostala sam u šoku, nemoguće da je on već neurokirurg. Koliko se generacija nama ovdje izmijenjalo… samo Bog zna. Neki su mesari, neki profesori… Svi se dođu javiti jer su svi odrasli s nama. Prošli smo zajedno i smijeh i plač.

Kako izgleda uobičajen dan na Bazenu?

– Ujutro u 6 počinje rekreativna grupa, “biznis klasa“. To su ljudi koji idu na posao, pa na trening dolaze najranije moguće. Tu grupu vodi naš trener Karlo Vukić. Kažem im da su kao neka sekta. Plivaju već u 6. Tada počinju i treninzi natjecatelja, ali imamo i običnih rekreativaca bez trenera. I oni svoj trening već tada obavljaju. Za njima se nižu – u 7 kreću treninzi djece, u 9 zdravstveno plivanje, isto grupe Karla Vukića. To su ljudi sa zdravstvenim problemima – oporavljaju se od moždanog udara, imaju diskus hernije, probleme s koljenima ili kukovima…

Svima znate dijagnoze?

– Svima! Sve mi ispričaju. Prvi puta kad dođu kod mene, kažem im – pričat ćemo za mjesec dana. Tako i bude. To kako voda i treninzi djeluju na njih, to je nevjerojatno. Nakon njih idu djeca sa zdravstvenim problemima. S njima radi PK Zadar i Silva Žabo, i njima voda jako pomaže. Poslijepodne imamo grupu djece s autizmom i čak su se i ta djeca uspjela povezati s nama. Pretpostavljam da osjete tu pozitivnu klimu i ljubav. Pozdravljaju nas, i mi njih, naučili smo kako.

U 10 sati je prazan hod. Tada je Karlo završio zdravstveno plivanje i taj termin zovemo umirovljenički. Tad dolaze umirovljenici, prije ručka. Tu su do 13 sati otprilike. Jedan gospodin koji svaki dan dolazi u tom terminu kaže mi svako jutro da je došao napraviti nešto za sebe. Ta me rečenica oduševila i zaista ima smisla. On stvarno radi nešto za sebe. Svi oni su pod budnim okom naših spašavatelja. Imamo i nešto teže invalide i spašavatelj mora biti uz bazen, spustiti ih, podići i otpratiti do svlačionice. Ja uletim i pitam treba li još nešto, pomoć oko odijevanja ili sl. U periodu do 14 sati dolaze ljudi koji imaju pauzu na poslu i kao ovaj stariji gospodin dođu napraviti nešto za sebe jer kasnije ne mogu doći. Tad su klubovi i previše je djece, a premali kapacitet našeg bazena za toliku potražnju.

Događa li se da zbog toga odbijete posjetitelje?

– Na dnevnoj bazi. Već u 16 sati imamo samo dvije slobodne pruge na velikom bazenu i ako je u svakoj pet ili šest ljudi, već je gužva. Imamo i prugu tri u malom bazenu, ali s obje strane su djeca, pa to mnogima smeta, ne mogu odraditi trening kako bi htjeli. Puno je njih sa zdravstvenim problemima koji naprosto ne mogu upasti u naš zdravstveni program jer jedan trener ne može pokriti toliki broj ljudi.

U 16 sati je krš i lom. Počinju obuke neplivača, redovni treninzi, natjecatelji… Ugostili smo 40 Ukrajinaca i ponudili im prazne termine koje možemo dati, zatim imamo tri kluba skakača, vaterpolo počinje u 19.30 i tada se blokira veliki bazen jer im sve treba. U tom trenu na malom bazenu ostaje jedna pruga i građani su s pravom ogorčeni jer nemaju gdje plivati. U tim terminima opet su treninzi – PK Jadera i PK Zadar, pa naša rekreativna grupa sa 80 članova… Teško je sve to organizirati. Kaos u svlačionicama, svugdje kaos.

Je li Bazen uopće ikada prazan?

– Nikad. Već u lipnju kreću panični pozivi – kad zatvaramo. Redoviti remonti idu oko 25. srpnja i telefon ne prestaje zvoniti. Zovu me i na privatni broj i mole da im kažem kad ćemo oprati bazen, kad se otvara… Ne znam da je Bazen ikada prazan. Subotom i nedjeljom bude i po 12, 13 rođendana. To je stalna vriska, cika…

Koliko vas radi na Bazenu?

– Pet strojara, troje na recepciji, trojica spašavatelja i sedam čistačica.

Na 700 ljudi dnevno?

– Otprilike

Kako doživljavate priče iz nekih oporbenih političkih krugova, a da se “na Bazenu uhljebljuju kadrovi i da nitko ništa ne radi”?

– Svi imamo svoje zadatke. Taj tko to tvrdi neka dođe sa mnom ujutro u 6 i vidi na što to sliči. Ili kad god želi. Koliko samo puta zazvoni telefon… Većinom, nažalost odbijamo one sa zdravstvenim problemima koji zovu za treninge jer nemamo kud s njima. To mi je najteže. U ovom trenutku imamo više od 60 ljudi na listi čekanja.

Vaš je posao, formalno, da se javljate na telefon i prodajete ulaznice. No, što sve u praksi radite?

– Sve! Čuvam djecu… Oni se meni povjeravaju i o stvarima koje možda nikad nikome nisu rekli. Svi me dođu pozdraviti. Sa starijima popričam o dijagnozama, sa raznim korisnicama pričam o svemu, otpratim ih do svlačionice, pokažem ako nešto nije jasno, provjerim, šaljem spašavatelje uz određene ljude, idem im po kavu…

… reanimirate?

– I to. Reanimirali smo u svlačionici gospodina koji je imao infarkt, gospođu koja je pred Bazenom imala moždani udar, a njeno troje djece je u tome trenu bilo na bazenu i ja sam im pravila društvo na recepciji da ne vide što se desilo. Sve je uvijek sanirano. Nikad nijedno dijete nije izašlo s Bazena, a da ga nije preuzeo roditelj. Nikad nitko nije ušao, a da nisam vidjela tko je. Provjeravam svlačionice, vičem ako se dugo tuširaju, potičem ih da se požure…

Kako?

– Ima djece koja se dugo tuširaju i oblače i roditelji vani lude. Čekaju po sat vremena. Ja uđem u svlačionicu i kažem – danas se natječemo! Tko se prvi obuče, dobije medalju. To uvijek pali. Tako oni odrastu s nama i razvije se velika ljubav između nas.

Matej Neveščanin

“Kao mali je došao kod nas na Bazen, osvojio je kasnije kroz život brojna prvenstva, treći je u Europi i svijetu i nedavno su ga u intervjuu pitali tko je zaslužan za njegov uspjeh… uvijek zaplačem kad se toga sjetim… a on se zahvalio meni. To je meni najveća plaća.

Ali ne samo on. Svi moji vaterpolisti kad su dobivali nagrade dolazili su na Bazen i slikali se sa mnom, plivači su mi ostavljali medalje i govorili da sam ja zaslužna za to.”

Zaposlenici i korisnici Bazena, taj je detalj skoro pa nevjerojatan, zapravo ste ekipa, jedan organizam, zar ne?

– Apsolutno.

Imate gostovanja iz RH i iz regije. Je li kod svih takav slučaj? Iznenade li se kad dođu na zadarski Bazen?

– Jako se iznenade. Dočekamo ih i poželimo dobrodošlicu, svima pružimo ruku. Živimo tako od prvog dana na Bazenu. I mi i naš direktor Denis Karlović koji će uvijek napraviti sve što treba. Ne sputava nas ni u čemu, sluša sve što kažemo i vjeruje nam. Obožavamo ga. Ima dovoljno povjerenja u nas i mi u njega i svi zajedno sjajno surađujemo.

Igrom slučaja, radili ste nekada i na bazenu na Kolovarima. Slična je priča?

– Otprilike da. Nekadašnja djeca s bazena na Kolovarima danas su treneri na Višnjiku. Na Kolovarima su se i stvorili klubovi. I onaj bazen i ovaj kultna su mjesta Zadra. Svi smo se s onog bazena samo prebacili na Višnjik, s time da je Bazen na Kolovarima više bio lokalna stvar, Relja i to. Ovdje je cijeli Zadar i često čujem da se kaže ako ti netko treba, potraži ga na bazenu. Stvarno je tako. Svi dođu kad-tad. Meni je jako bitno da se svi osjećaju dobrodošli, jesu li Zadra ili stranci. To je najbitnije i tako ih uvijek dočekam.

Mali broj nakon plivanja ide ravno doma? Gužva je uvijek i ispred Bazena?

– Točno tako. Svi stanu ispred Bazena, zna se popiti kava, razvije se razgovor… Svatko ima svoju priču i dobro se znamo baš svi.

Pandemija

“Najteži mi je bio period pandemije kad su na bazen mogli ući samo natjecatelji i kad bi svaki dan morala vratiti ljude s vrata. To je bilo za mene najgore. A najljepša uspomena mi je kad smo spasili čovjeka koji je dobio infarkt. Bilo je traumatično, ali kraj je bio lijep. Zvali smo kasnije bolnicu i rekli su nam da je čovjek dobro i da smo odlično reagirali.“

Humanost

“Imali smo više humanitarnih akcija. U tišini. Dvoje je djece ostalo bez roditelja, pa smo s korisnicima i direktorom djeci napravili ugodan dom, platili im režije i sve što je trebalo. Nije bilo pogovora.“

Kako ste vi na Bazenu dočekali ideju o olimpijskom bazenu na Višnjiku?

– Naravno da se tome radujemo jer iz dana u dan vidimo koliko se djece upisuje i koliko tu masu koja raste mi u ovom kapacitetu stvarno ne možemo izdržati. Nemamo dovoljno pruga i teško je vraćati ljude s vrata. Bukirani smo od 6 do 22, non stop puni, nemamo uopće praznog hoda. Takav bazen bi nas spasio. Spasio bi građane Zadra koji su u ovih 14 godina razvili kulturu odlaska na bazen. Jedan liječnik nam svakodnevno dolazi i kaže da kad zaroni, da mu je sve lakše. To slušam svaki dan od mase njih.

Nakon svega što ste opisali, kako protumačiti to da je netko ipak protiv bazena u Zadru?

– Ne mogu to pojmiti. To me čak i vrijeđa, vrijeđa svu tu djecu koja su tu svakog dana. Taj ne zna o čemu govori. Voljela bih da dođu svi koji sumnjaju i da vide ovu radost.

Dolazi li na Bazen gradski vijećnik AM, Ante Rubeša?

– Ne znam tko je taj.

(Traži fotografiju na Googleu…)

– Nikad. Da je ikada došao, sigurno bi znala. Znam sve svoje korisnike.