Zadarski nadbiskup koadjutor Milan Zgrablić predvodio je u nedjelju, 23. listopada svečano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Nikole biskupa u župi Prikazanja BDM u Kistanjama za vrijeme kojega je krstio dvoje djece iz višečlanih janjevačkih obitelji.

Nadbiskup je krstio Josipa, sedmo dijete Antona (41) i Lidije Đurić (38). Oni su 21 godinu u braku, već su baka i djed i imaju sedmero djece. To su Marcela (21), Paola (20), Nikola (10), Franjo (9), Pio (7), Luka (3) i Josip (4 mjeseca).

Ivan je šesto dijete Petra (31) i Kristine Golomejić (31). Oni su u braku 11 godina i imaju šestero djece: Nikola (10), Leopold Antun (9), Elizabeta (7), Gabrijela (5), Francisko (2) i Ivan (4 mjeseca). 

Krštenici Josip i Ivan rođeni su istoga dana, 2. srpnja 2022., s razlikom od nekoliko sati. Njihove mlade majke zajedno su izašle iz rodilišta i na zajedničkoj misi istovremeno su krstile sinove.

Majke su mons. Zgrabliću darovale kip bl. Alojzija Stepinca, rad kistanjskog umjetnika Nikole Golomejića koji je Ivanov djed. Nikola je rekao kako su i u duhovnom smislu znakovita imena djece, istaknuvši da je Josip kao poočim dočekao Isusa u štalici, a ljubljeni učenik Ivan bio je s Isusom ispod križa, što zaokružuje početak i završetak Isusovog života na zemlji. 

Nadbiskup Zgrablić poznaje Josipove roditelje, osobito oca Antuna, kojega je  osobno susretao u porečkoj bazilici na misama, kao i u molitvi tijekom dana u tamošnjoj bazilici gdje bi se Anton došao pomoliti, jer je godinama radio u Poreču.

I mons. Zgrablić je potekao iz brojne obitelji, on je peto dijete od svojih roditelja. Koadjutor je poručio da je život najveće bogatstvo, tragom toga rekavši, „Koliko su tek bogate obitelji s više djece“.

Istaknuvši da krštenje nije magija i formalnost nego čin vjere, mons. Zgrablić je naglasio: „Po krštenju Bog će se nastaniti u životu djece koja postaju kršćani, u snazi Crkve i Krista uskrsloga.

Po krštenju, djeca će postati dionici najveće i prekrasne stvarnosti koja se dogodila u povijesti čovječanstva, a to je da je Isus uskrsnuo. To je bit i temelj naše vjere – Isus je donio drugačiji i novi život na ovaj svijet. Krist je želio sakrament krštenja, uskrsnuo je, donio spasenje i to želi nama dati“ poručio je mons. Zgrablić, podsjetivši na Kristov nalog učenicima da krste, po čemu nam je darovan uskrsli, proslavljeni život kojemu ništa ne može nauditi i koji nam jamči vječnost.

„Po sakramentu krštenja mi se nakalemljujemo na taj Isusov život, da postane naš život. Krist je stablo novoga života kako bi snaga, veličina i nepobjediva sila koja je bila u Kristu, postala i naša snaga. Prvi kršćani toga su bili jako svjesni“ istaknuo je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu, propovjednik je istaknuo značenje riječi bazilika. „Nije svaka crkva bazilika. Bazilikama nazivamo ranokršćanske crkve, bazilike moraju biti jako stare. Eufrazijeva bazilika u Poreču je iz 6. st. Zašto su to kršćani nazvali bazilika, a ne crkva? Nazivali su je tako zbog značenja grčke riječi basileus, što znači kralj. 

Kada su se prvi kršćani krstili, znali su da im se dogodila stvarnost kao da ih je netko izabrao za kralja. Činom krštenja primili su najveću čast, najveću milost, najveće dostojanstvo. Današnjim rječnikom rečeno, postali su zvijezde“ poručio je mons. Zgrablić, rekavši da će i Josip i Ivan postati basileusi, primajući milost krštenja i takvu čast.

„Euharistija je naša zahvala Bogu za te nezaslužene milosti, za tu ljubav, za te darove, što Boga u našem životu možemo gledati kao onoga koji sve čini da bismo ga ljubili, klanjali mu se i radovali. Da u tim milostima, s ljubavlju i mirom bude ispunjen naš život“ poručio je mons. Zgrablić.

Tumačeći navješteno Evanđelje, propovjednik je rekao da čovjek nije samo tijelo, nego ima i duh i dušu koja pak može boljeti.

„Božja riječ je divna mogućnost da pogledamo kakva je naša duša, da otkrijemo veliko blago i bogatstvo koje imamo, a to je duša. Naša duša je toliko velika i važna da se u duši nastanio sâm Bog“ istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da je čovjek hram Duha Svetoga.

Glavna nakana našeg dolaska u hram treba biti molitva, tada dolazimo u blizinu Božju.

Nadbiskup je potaknuo da sebe istinski pogledamo u ogledalu Evanđelja i Riječi Božje, rekavši da tada možemo vidjeti odraz Božjeg lica u našoj duši.

„Ako vidimo da nam je Bog tako blizu, da je tako dobar, veličanstven, porast će naša sreća da smo kršćani, da pripadamo Bogu, da nas je Bog izabrao, da vidimo što je Bog učinio za nas, u našem životu“ istaknuo je mons. Zgrablić.

Različite osobnosti dva čovjeka u Evanđelju predstavljaju dva stanja našeg srca s kojim mi možemo doći na molitvu, rekao je predvoditelj slavlja, istaknuvši: „Zato je važno da vidimo kakva je naša molitva. S kojom nakanom dolazimo, na koji način mi dolazimo u crkvu“.

Isus dovodi u pitanje postupanje ljudi „koji su se pouzdavali u sebe, koji su računali na sebe i svoju snagu, to je velika opasnost za svakoga od nas. Mi smo u svojoj nutrini slični farizeju koji moli, ali nedostaje bitan stav u njegovoj molitvi, a to je stav poniznosti. Da bismo mogli spoznati sebe, vidjeti vječno i neprolazno kao što je naša duša, važno je da budemo ponizni“ poručio je mons. Zgrablić, rekavši da „biti ponizan ne znači da te netko ponižava, omalovažava, obezvrjeđuje, da te netko vrijeđa. To nitko nema pravo i to nije poniznost“.

Citirao je pritom sv. Tereziju Avilsku: „Poniznost je život u istini“.

„Mi u istini moramo pogledati sebe, našu dušu, našu nutrinu. Farizej je molio uspoređujući sebe s drugima, zahvaljivao je što nije kao drugi. On se uzvisivao iznad drugih.

Osoba koja nije u stavu poniznosti uvijek misli ‘ja sam veći od drugoga, ja sam bolji od drugoga’, pa drugoga izruguje, ogovara, jer on hoće ispasti veći“ upozorio je koadjutor, rekavši da takav čovjek ne shvaća da je on zapravo grabežljivac, iako posti, moli i daje desetinu. Hvali se pred Bogom kako je dobar.

„Ako ne vidimo da je sve dobro što u životu činimo i imamo djelo Božje milosti, Božji dar, Bog nas pokreće – ako to ne vidimo, možemo biti grabežljivci.

Kada to zaboravljamo, da je sve dobro koje možemo činiti Božja milost, zar nismo mi kao grabežljivci, nepravednici i preljubnici? To su stavovi naše duše pred Bogom – ne da mi nešto izvana grabimo, nego mi pripisujemo sebi Božje darove, Božje milosti, ono što Bog čini nama u našem životu, što njegov duh u nama izvodi.

Ako se mi time hvastamo, nadimamo, ako zaboravimo Boga, a to je stav koji može biti u našoj duši, tada ne živimo u istini – jer to nije istina. Nismo ponizni i ne možemo doći do Boga“ upozorio je mons. Zgrablić, rekavši da „do Boga možemo doći samo istinom, po istini, jer Bog je istina“.

Taj evanđeoski navještaj je poticaj da vidimo gdje smo se zaprljali, što popraviti.

„Riječ Božja našoj duši hoće reći, popravi svoje stavove, razmisli kakav si u sebi i svojoj duši. Jesi li zaista ponizan da možeš vidjeti Boga, da se u tvojoj duši koja ima mnoge kapacitete, može dogoditi radost i ponos jer imaš nešto najveće i najvrjednije, najljepše što ti se već dogodilo – a to je da se Bog nastanio u tvojoj duši.

Ako ne živimo u toj istini, ako živimo u našoj laži, onda ne možemo doprijeti do toga. Carinik moli smilovanje, nije se usudio ni oči podignuti prema Bogu. A farizej koji je grabežljivost pripisivao drugome, po stavu svoje duše je zapravo takav“ rekao je mons. Zgrablić.

I mi bivamo grabežljivci kada govorimo: Vidi što sam ja napravio, vidi što sam ja postigao, učinio.

„Ponosimo se sobom, a zaboravljamo na Boga. Sve pripisujemo sebi, umjesto da kažemo: Bože, zaboravio sam ti danas zahvaliti da mogu hodati, disati, da sam živ, da si se nastanio u meni. Zaboravio sam ti reći da sam nepravedan, da nemam istinsku ljubav prema tebi, nego prema sebi. Da sam ja preljubnik u svojoj duši i srcu u odnosu prema tebi. Kada spoznano tu našu grešnost, tu istinu, onda ćemo moći vidjeti veličinu i dobrotu Božju.

Neka po istini, poniznosti, u ogledalu Božje Riječi i euharistiji, Bog bude proslavljen i velik u našem životu“ poručio je koadjutor Zgrablić.

Ines Grbić