Sveučilište u Zadru i Župa sv. Mihovila jučer su u Kožinu priredili znanstveni kolokvij „Kožino – temeljne odrednice mjesnog identiteta: prostor, prošlost i jezična baština“, na kojemu su znanstvenici iz različitih područja izlagali o svim aspektima ovog mjesta u prošlosti i sadašnjosti.

Uvodno slovo održao je kožinski župnik don Francizek Kowal, koji je istaknuo kako su svećenici glagoljaši ostavili veliki trag u ovom mjestu, budući da su bili odgovorni za vjerski život te čuvali identitet mještana.

Prorektor Sveučilišta u Zadru prof. dr. sc. Josip Faričić rekao je kako je misija ove ustanove povezanost s lokalnom zajednicom, koja je predmet istraživanja ali i vrhunsko nadahnuće čijem razvoju nastoji pridonijeti.

– U novije vrijeme svjedočimo promjeni identiteta Kožina, koje uz nove stanovnike i novi tip izgradnje doživljava veliku preobrazbu. Ovakvi skupovi su važni jer radimo rekapitulaciju znanstvenih spoznaja, uvažavajući ono što su istraživali naši prethodnici. Promišljamo vrijednost prostora i kulturne baštine te budućnost odgovarajućih prostornih cjelina. Ta budućnost velikim dijelom se zasniva na jednoj gospodarskoj djelatnosti, turizmu. Valjalo bi ipak uvažavati sve posebnosti mjesta kako biste bili prepoznatljiv dio Zadra, Zadarske županije i cijele domovine, rekao je Faričić.

Prof. emeritus Damir Magaš iznio je suvremena geografska obilježja Kožina, koje je uglavnom karakterizirano vapnencem, sredozemnom klimom i prosječnom temperaturom od oko 25 stupnjeva. Prema posljednjem popisu je pao na 800 stanovnika, no već dugo je prisutan trend da se sve manje gradi i živi u staroj jezgri, uz cestu Zadar – Nin i jugozapadno od nje, a sve više uz obalni pojas, u zoni od sv. Bartula do sv. Petra.

Prof. emeritus Nikola Jakšić iznio je zanimljive crtice iz povijesti, među njima i onu o imenu Kožino. Naime, Kožo Saladin bio je u drugoj polovici 13. stoljeća daleko najbogatiji Zadranin s brojnim posjedima u okolici, pa tako i na području današnjeg Kožina. Nije imao nasljednika i svoj imetak je prenio na nećaka Bartula, koji je dobio sina Kožu, a baš po njemu je mjesto dobilo ime (Kožino Selo – Kožino).

U srednji vijek Zadar je ušao s naslijeđenim granicama iz antičkog doba, dok su Petrčane i Kožino ostali na teritoriju srednjovjekovne hrvatske kneževine, kasnije kraljevstva. Zadrani su stalno nastojali proširiti svoj ager i u tome su uspjeli u 15. stoljeću, prisvajajući terene preko crte razgraničenja, što je potvrdio Petar Krešimir. O izlasku iz antičkih granica svjedoči i zemlja u Petrčanima koju su kupile benediktinke u doba opatice Čike od dotadašnjih vlasnika Hrvata.

Dr. sc. Grozdana Franov Živković došla je do zanimljivih otkrića istraživanjem glagoljskih rukopisnih dokumenata. U njima se može pratiti kako je 1707. godine Kožino palo na svega 64 stanovnika. Nije bilo spomena male djece, što znači da su prethodile godine gladi pa ili žene nisu mogle rađati ili su djeca umirala pri porodu, što se nije upisivalo u matične knjige.

Zanimljivo je i da u njima nema djece do 10 godina, iako je u tom vremenu 50 posto umrlih bilo baš u toj dobi. Ona su se vjerojatno upisivala u posebnu knjigu, koja nije sačuvana. Što se tiče uzroka smrti, oni se ne bi navodili, jer se često nisu niti znali, već bi se navodile okolnosti smrti – je li osoba bila bolesna ili je umrla „naglo“. Za Lucu Dević tako se 1742. godine napisalo da se „nije mogla pričestiti ni primiti sveto ulje jer je bila tako bolesna da joj se od smrada nije moglo pristupiti“.

Žene i muževi u ovim su knjigama imali različita prezimena, jer bi svećenik upisivao ono što bi mu pri upisu rekli, a to je iz koje obitelji potječe te bi joj ostalo i djevojačko prezime. Prezimena nisu bila stalna, već su se mijenjala također ovisno o tome kako su ih u selu „zvali“. Tek u 18. stoljeću ti nadimci pretvorili su se u stalna prezimena.

U nastavku su obrađene druge cjeline iz kožinske povijesti i geografskih karakteristika. Prorektor Faričić istaknuo je kako je Sveučilištu stalo da okupljanje ne ostane samo na riječima i dojmovima, te bi na temelju izlaganja, ali i suradnje mještana, sve trebalo biti okrunjeno monografijom, koja neće stajati samo kao ukras u ormaru, već će se rado čitati i dijeliti s prijateljima i gostima.