Imam osjećaj da nisam prešla prag rodilišta, a već su ispred mene stajali plakati s natpisom A KADA ĆETE NA DRUGO? ŠTO SE ČEKA? BOLJE, BOLJE MALA RAZLIKA?! SAMO JEDNO?

Nosila sam veliki teret postporođajnog ludila i straha da sve to isto moram proći ponovno da bih zadovoljila želje svih drugih osim sebe.

Jer ako rodim samo jedno, očito nisam napravila sve kako treba, možda sam i nesposobna, lijena, karijeristica koja želi uživati u životu… tko bi znao što je točan odgovor?

Ako niste znali, obitelj s jednim djetetom je pod velikim povećalom javnosti, ogromnim usudim se reći. Jer majka koja ima jedno dijete je lagano na granici nemajke koja uživa u životu, a to dijete se očito odgaja samo od sebe ili preko youtubea, pošto mu je mater toliko slobodna od svega da ne zna kuda će od dosade… Bljuvić.

Ljudi su pokvarena rasa – dobro je rekao Gibo, jer drugog objašnjena za neke stvari nema.

Evo jedne istinite situacije….

Ovo ljeto vodila sam svoju curicu u park i, kao što većina dvogodišnjaka ima fazu sebičnosti, tako je i moja mala odlučila da je cijeli park njezin, da su sve proslave rođendana njezine proslave, da su sve igračke, zrak, sunce, more – sve njezino. I, nema nazad, obgrlila je sve materijalne resurse i stavila veto na njih.

Čovjek koji je stajao pored mene u parku, dobacio mi je lagano ciničnim tonom:

„Imate samo nju?“

„Da” – odgovorila sam („zar si slijep i ne vidiš da je još malena?“)

„Vidi se, gospođo, odmah na drugo! Moraju naučiti dijeliti, sebična je.“

„Da, da, svakako. Hvala vam što ste me osvijestili da mi je maternica spremna za oplodnju i da će drugo dijete razbiti svu sebičnost prvog. Hvalaaaaaaaa barba dosadnjakoviću s klupice čija djeca zadnjih 10 minuta imaju nekoliko po život opasnih vratolomija, tenks kompa na savjetima, vidim da ti ide.”

Zgrabila sam malu i otišla dalje od oca koji je svoju svrhu pravdao bolje nego ja.

Troje djece, on miran i sretan, a ja jedna kolica guram po gradu, sramim li se ja sama sebe? Imam li ogledalo da se pogledam?

Drugo će biti bolje, drugo će bolje spavati, drugo će bolje jesti, neće imati grčeve… Ma DRUGO ĆE BITI MUŠKO – MORA! Stalno slušam o tom drugom, možda je drugo važnije od prvog, mora da je?!

Toliko o životnoj privatnosti i zdravom razumu.

Ljudi zabadaju nos gdje im nije mjesto, to je opće poznato. Ulaze neumjesnim pitanjima u bračne postelje, kuhinje, poslovne odnose… u SVE PORE NAŠIH ŽIVOTA.

Ono što me najviše fascinira je lakoća postavljanja neumjesnih pitanja. Kako to ljudi moji klizne iz tih ludih ljudi, pa to ni Milanović ne bi bolje odradio. Bubnu i ostanu živi, nastave se ponašati podjednako glupo, a tebi su možda ponovno proboli ranu koja krvari i koju samo ti znaš kontrolirati.

Sama si, nisi udana, nisi rodila, A KAD ĆEŠ, ZNAŠ NIJE DA SI U CVITU MLADOSTI!?

I tako svaki dan, iznova viđen scenarij na repertoaru života tisuća i tisuća žena….

Rađamo li mi za sebe ili za druge, kad se oni svi tako detaljno brinu o broju jajnih stanica koje trenutno posjedujemo. Zašto si ljudi daju za pravo biti toliko slobodni i glupi?

Ja sam dosta idealizirala pojam majčinstva, a pljusnula me gadna realnost.

Grčevi pet mjeseci, dijete koje ne spava danju nikad, vrlo aktivno i željno pažnje dijete od kojega se često ne bi stigla otuširati, o jelu u miru ili odlasku od kuće da ne govorim.

O drugom djetetu počela sam razmišljati tek nedavno, do tada sam bila toliko umorna i rastrgana da je to za moju psihu bilo apsolutno nešto što još mora pričekati, zaživjeti u mojoj nutrini kao odluka.

I tada sam se pitala da li nešto radim krivo, što se može raditi krivo s bebom koji treba nahraniti i presvući? To je bila takva beba, najljepša i najzahtjevnija beba na svijetu. Vatreno krštenje s majčinstvom i svim popratim situacijama koje uz to idu.

U početku sam na sva ta pitanja o daljnjim koracima razmnožavanja mene i mog supruga odgovarala pristojno, čak sam se nesvjesno i branila, znate mora proći barem dvije godine, htjeli bi mi ali evo vidjeti ćemo… Sa suzom u očima odlazila bi iz parka, jer samo s jednim dijetom sam došla na igru?? Samo s jednim???

Da li je to uopće dijete po nepisanim pravilima tiranije mama iz parka? I svaki put osjećala bih se posramljeno ali istodobno i zbunjujuće, postavila bi si pitanje zašto se ja ikome pravdam??? Tko su oni meni?

Mislim da je krajnje vrijeme da se takvim pitanjima stane na kraj!

Zadnji put kad sam dobila takav upit odgovorila sam da sam trenutno na antidpresivima pa da mi se ne preporuča baš trudnoća dok se ne dovedem u red.

A da vidite s druge strane muka i okretanja priče u drugom smjeru, to je trebalo snimati…

Da li znate koliko se ljudi trenutno u Hrvatskoj bori s neplodnošću, raznim spektrima teških bolesti, anksioznostima, depresijama, karcinomima?

Zbog ljudi koji prolaze svoje borbe i strahove, zbog žena koje u ovom trenutku prolazi osobne padove, spontane pobačaje prestanite biti nepristojni. Da li ste se pitali koliko je žena danas saznalo da nikad neće moći roditi dijete sebi ni vama budalama?

Zbog raznih sudbina, zbog pristojnosti i bontona na kraju krajeva, mućnite tom primitivnom glavom prije nego li se dotaknete nečije bračne postelje, prije negoli nekome srušite sve snove i nade, prije nego li nekome zabijete i posljednji nož u već ranjeno srce.

Nije lako reći okolini „neplodna sam, ne mogu imati djecu, imam 10 pokušaja umjetnih oplodnja iza sebe, bolujem od depresije“…

Ali ne brinite ako još nemate, ili ne možete imati djece, teško je udovoljiti tom idealnom broju djece koje trebate roditi okolini.

Po nekim hrvatskim standardima idealno je imati dvoje djece, a kad imaš troje ili više onda ide
sljedeći zaključak „oni samo djecu znaju praviti, tko će to hraniti??“

Samo pogledajte kako društvo gleda na majke koje su rodile više od troje djece?

Pa to je takav set „predivnih“ epiteta da mi maternica zaplače od neugodnosti što to čuje. Pristojnih ljudi je sve manje na svim područjima, sve manje je razuma, empatije i solidarnosti. U ludilu svega i svačega pazite se „pobjednika svih pobjednika“, onih koji shvaćaju da ne idu sve stvari po planu, ali neovisno o tome opale set brzi set pitanja i čak nude rješenje za vas jer, ako niste znali, možete posvojiti dijete razmišljate li o tome?

Mogli bi umuknuti, gospođo Zabadamnosgdjemunijemjesto!

Ja kao majka jednog djeteta se prisilno osjećam postiđeno jer eto nisam rodila ovom svijetu još jedno, ne sebi, nego svim rođacima, tetkama, strinama, tetama u dućanu, parku, ekipi s rođendana.

I nije najgore što se ja osjećam jadno nego mi dijete gledaju kao s nekim žaljenjem, s pogledom Pale sam u parku.

Čekam samo da se dvogodišnjakinja krene opravdavati svima oko sebe da možda ipak neće ostati usamljena.

A vi kojima je životni hobi prčkati po tuđim životima, okrenite fokus malo prema sebi. Tko zna što ćete sve saznati.

Živili i pomalo sa svime, posebno s nepristojnim pitanjima.