Kuća ljudskih prava Zagreb je u sklopu izvještaja o stanju ljudskih prava za 2021. održala i raspravu o socio-ekonomskim pravima gdje je istaknuto kako je u Hrvatskoj više od petine stanovnika u riziku od siromaštva, a trećina kućanstava vrlo teško ili teško spaja kraj s krajem.

Rasprava se temeljila na djelu izvještaja naslovljenom ”Pravo na adekvatni životni standard” koje je u 19 točaka ocrtalo stanje prava na stanovanje, pristup socijalnim uslugama, siromaštvo i socijalnu isključenost i izazove u socijalnoj skrbi u 2021. Dodatno, problemi vezani uz socio-ekonomska prava ranjivih skupina dodatno su bili istaknuti u poglavljima o pravima djece, nacionalnih manjina, posebno Roma i Srba.

U izvještaju se navodi da je u Hrvatskoj i dalje više od petine stanovnika u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti. Dodatno je poražavajuće što se u riziku od siromaštva nalazi svaka druga osoba starija od 65 godina koja živi sama, a više od polovice mirovina niže je od hrvatske linije siromaštva. Zabrinjava i materijalna deprivacija – čak trećina kućanstava u Hrvatskoj vrlo teško ili teško spaja kraj s krajem. Niti u 2021. nisu napravljeni značajniji pomaci po pitanju stambene politike, navodi se u izvješću.

Problemi u području pravne sigurnosti stanovanja, priuštivosti, nastanjivosti, dostupnosti i pristupa stanovanju dodatno su povećani zbog posljedica potresa u Zagrebu i Sisačko-moslavačkoj županiji te epidemije covid-19. Posebno se ističe i kako je stopa rizika od siromaštva veća za stanare nego za vlasnike stana te je gotovo četvrtina podstanara u riziku od siromaštva, a trend opterećenosti stanovništva troškovima stanovanja nastavljen je i lani.

Građani i dalje imaju problema s dostupnošću i priuštivošću adekvatnog grijanja, kao i prenapučenošću stanova jer čak 36 posto stanovnika živi u premalim stanovima. Ovi podaci dodatno zabrinjavaju zbog spore obnove potresom pogođenih područja, ali i rasta inflacije i rasta cijena energenata.

Preokrenuti situaciju sa siromaštvom na bolje

”U tim okolnostima, u prošloj godini je donesen i Nacionalni plan borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti za razdoblje 2021. – 2027., ključna politika koja bi trebala odgovoriti na izazove. Međutim, taj je plan prilično neambiciozan i ne donosi mjere koje bi mogle preokrenuti situaciju sa siromaštvom na bolje”, istaknula je Tina Đaković, koordinatorica Kuće ljudskih prava Zagreb.

Mjere koje država predlaže nisu usmjerene na sustavno rješavanje problema, a uopće nema novih pristupa koji bi odgovorili na rastuće izazove poput energetskog siromaštva ili siromaštva starijih ili socijalne isključenosti osoba koje žive u izoliranim područjima, izbjeglica, mladih u NEET položaju (mladi koji nisu uključeni u obrazovanje, prekvalifikaciju ni na tržište rada) i niza ranjivih skupina i pojedinaca.

Ostvarivanje socio-ekonomskih prava u Hrvatskoj otežano je i zbog utjecaja epidemije i potresa, naglasila je zamjenica pučke pravobraniteljice Tatjana Vlašić, koja je tijekom rasprave istaknula i da je najviše pritužbi građana u Ured pučke pravobraniteljice pristiglo upravo iz potresom pogođenog područja.

Naglasila je i da čak 92 posto romskih kućanstava živi ispod razine rizika od siromaštva u Hrvatskoj, a gotovo polovica ih živi u izoliranim naseljima koja nemaju pristup struji i vodi. Upozorila je i na situaciju na području Sisačko-moslavačke županije gdje nedostupnost javnog prijevoza uvjetuje pristup zdravstvenim i socijalnim uslugama, što pogotovo pogađa osobe starije životne dobi.

Siromaštvo i beskućništvo i dalje tabu teme

Đordana Barbarić iz udruge MoSt istaknula je da su siromaštvo i beskućništvo, kao ekstreman oblik siromaštva, i dalje tabu teme o kojima se rijetko govori, te da su ranjive skupine i pojedinci često nevidljivi. Naglasila je važnost međuresorne suradnje i multidisciplinarnog pristupa problemu, jer se osobe u siromaštvu ili beskućnici često nalaze u složenim okolnostima i potrebna im je pomoć i iz područja socijalne zaštite i zdravstvene zaštite i ostvarivanja prava na rad, pa i zaštite od diskriminacije.

Olja Družić Ljubotina sa Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu posebno je upozorila na problem siromaštva djece te je istaknula da su djeca posebno ranjiva jer su ovisna o drugima, a često su i nevidljiva skupina u društvu. U Hrvatskoj je i dalje problem dostupnost predškolskom odgoju i obrazovanju, koje je ključno za prevenciju siromaštva i socijalne isključenosti djece. Ukazala je i na to da institucije često ne prepoznaju siromaštvo djece kao njihov problem, to jest da bi različiti resori trebali djelovati zajedno kako bi našli rješenje i mogli djelovati sustavno.

Na siromaštvo i socijalnu isključenost značajno utječu i dostupnost i kvaliteta socijalnih usluga, istaknula je Valentina Zeljak Božović iz Rehabilitacijskog centra za stres i traumu Zagreb.

Prema njihovom istraživanju o dostupnosti socijalnih usluga, potvrđene su razlike između ruralnih i urbanih jedinica lokalne samouprave u pružanju gotovo svih socijalnih usluga, a razlike postoje i na razini regija. Te razlike su najuočljivije kod dostupnosti socijalnih usluga za mlade, osoba s invaliditetom, osoba s teškoćama mentalnog zdravlja, pripadnika nacionalnih manjina i izbjeglica.

Socijalne usluge su manje dostupne u potpomognutim područjima

Najviše regionalnih razlika vidljivo je u dostupnosti usluga za djecu u riziku. Socijalne usluge su manje dostupne u potpomognutim područjima Hrvatske, a dostupnost usluga se razlikuje i obzirom na broj stanovnika pa su socijalne usluge dostupnije u gradovima s više od 20 000 stanovnika, istaknuto je tijekom rasprave.

O dostupnosti usluga za osobe s autizmom govorio je Nikola Tadić ispred Saveza udruga za autizam Hrvatske, koji je istaknuo probleme nedostupnosti rane intervencije za djecu izvan velikih urbanih središta, naglasivši da se u Hrvatskoj i dalje borimo s takvim problemima koji su u Europi davno riješeni, te da se radi o temeljnim uslugama koje moraju biti dostupne.

Dodatan je problem i što se udruge koje rade sa osobama s autizmom, financiraju sporadično kroz projekte. Na isti problem je upozorila i Tina Đaković navodeći da se kod projektnog financiranja događa diskontinuitet u pružanju socijalnih usluga koje se projektno financiraju, poput situacije koja se događa sa osobnom asistencijom, asistencijom u nastavi i pomoći u kući, pa se istekom ograničenog projektnog financiranja takve usluge prekidaju ili ukidaju, a korisnici ostaju bez osnovne socijalne usluge.

”Država treba i mora naći načina kako osigurati kontinuitet pružanja osnovnih zdravstvenih i socijalnih usluga pogotovo za najranjivije te osigurati dostupnost, održivost i kvalitetu, kako bi se poboljšalo ostvarivanje socio-ekonomskih prava”, zaključuju stručnjaci.