Blagdan sv. Zoila, ranokršćanskog svećenika mučenika iz Akvileje, zaštitnika Caritasa Zadarske nadbiskupije, svečano je proslavljen u župi bl. Alojzija Stepinca na Bilom brigu u Zadru, gdje je u župnoj crkvi bl. Alojzija Stepinca misno slavlje predvodio zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

Sv. Zoilo bio je zaštitnik siromaha i dobrotvornih društava u srednjovjekovnom Zadru. Zagovoru sv. Zoila stoljećima su se do ranoga Novog vijeka utjecali Zadrani u potrebi te je bio zaštitnik mnogih hospitala i ubožnica.

Ponovno širenje kulta sv. Zoila koji je proših stoljeća među zadarskim pukom bio manje poznat u javnom čašćenju, inicijativa je nadbiskupa Puljića. Mons. Puljić je prošle godine na Nedjelju Caritasa, 13. prosinca 2020. g. proglasio sv. Zoila zaštitnikom Caritasa Zadarske nadbiskupije. Mons. Puljić je tada za vrijeme misnog slavlja koje je predvodio u župnoj crkvi bl. Alojzija Stepinca na Bilom Brigu toj župi darovao relikvijar sv. Zoila, koji se od tada trajno nalazi u kapeli sv. Zoila u toj Stepinčevoj crkvi, u desnoj pokrajnjoj lađi uz glavnu lađu crkve.

Relikvije sv. Zoila u Zadarskoj nadbiskupiji ima još samo zadarska katedrala sv. Stošije. Darujući Zoilovu kost, relikviju prvog stupnja Stepinčevoj župi u Zadru, prvoj župi u Hrvatskoj koja je posvećena bl. Alojziju Stepincu, nadbiskup je povezao čašćenje dvojice mučenika Crkve koji su u svom životu konkretno oživotvorili služenje. Stepinac je od 1934. g. puno doprinio širenju aktivnosti zagrebačkog Caritasa, kao preteče djelovanja ustanove Hrvatskog caritasa.

„Poznato je kako je štovanje sv. Zoila u prošlim stoljećima zauzimalo važno mjesto u životu Zadarske Crkve. Povjesničar Federico Bianchi piše da su moći sv. Zoila s moćima glasovitog mučenika Krševana, prenesene u Zadar 649. g., dakle, u 7. st. kad smo primili kršćanstvo i bile su smještene u mramornu urnu u crkvu sv. Marije Velike u Zadru. Nakon rušenja te crkve, Zoilovi zemni ostaci preneseni su u katedralu sv. Stošije 16. prosinca 1622. g. Od tada se slavi njegov blagdan na taj dan, 16. prosinca“ rekao je nadbiskup Puljić.

Crkva Marije Velike srušena je 1570. g., a raka sv. Zoila bila je prenesena u njenu bočnu kapelu. Tu je ostala do 1622. g., kad je nadbiskup Stella izvršio rekogniciju. Nakon rekognicije, zemni ostaci sv. Zoila, uz veliko slavlje, preneseni su 16. prosinca 1622. g. u svetište za pohranu relikvija u katedralu sv. Stošije. U prijenosu Zoilovih moći u procesiji sudjelovale su sve laičke bratovštine, vjerske udruge, svećenstvo, kaptol, nadbiskup i predstavnici svjetovne vlasti. U znak sjećanja na taj prijenos tijela sv. Zoila iz crkve Marije Velike u prvostolnicu sv. Stošiju, Zadarska nadbiskupija je svake godine 16. prosinca slavila njegov blagdan u gradu i nadbiskupiji.

Sv. Krševan i sv. Zoilo prihvaćeni su kao „vjerni zaštitnici koje je sam Bog poslao i darovao našem gradu. Njima će se nekoliko stoljeća kasnije pridružiti sv. Stošija, vrijedni mironosac biskup Donat te osobiti pokrovitelj i zaštitnik naš, Bogoprimac sveti Šimun Pravednik“, rekao je nadbiskup, dodavši da je u prošlosti Zadra, kad je bilo ugledno njihovo štovanje među narodom, „Krševan bio zaštitnik gospode, a Zoilo je bio zaštitnik sirotinje, ugroženih i bio je vrlo popularan. Nažalost, tijekom vremena pomalo se izgubio osjećaj za sv. Zoila. Ostalo je štovanje Stošije, Krševana i Šime, a Zoilo je bio jedan od uglednijih zaštitnika Zadra i puka“.

„U opisu života sv. Zoila nalazi se podatak da je bio „svet i uzoran svećenik koji je činio brojna dobročinstva u teškom vremenu u kojem je živio“, u vremenu progonstva vjernika i njenih pastira, progona Crkve. S radošću je služio puku Božjem i nije se umarao činiti brojna dobročinstva, usprkos teškim okolnostima. Simbolično je što se blagdan sv. Zoila slavi u ozračju Nedjelje Caritasa kojeg obilježavamo kao dan milosrđa i ljubavi prema onima koji su u potrebi. Sv. Zoilo, koji je za života u Akvileji bio poznat po djelima milosrđa, u Zadru je postao odvjetnikom siromašnih i ugroženih. Stoga sam ga prošle godine proglasio zaštitnikom Caritasa Zadarske nadbiskupije, uz 30. obljetnicu utemeljenja te časne institucije. Ovo je i prigoda zahvaliti svima koji materijalnom potporom i molitvom prate rad Caritasa. Svake godine kad obiđem tu instituciju, pozitivno se iznenadim koliko dobra, bez reklame i buke, čini Caritas. Toliki dnevno dobivaju obroke, dijele stipendije siromašnijim studentima. Drago mi je da je taj duh zaživio“ istaknuo je mons. Puljić, rekavši da se „na taj način djelima ljubavi pokazuje ljudska blizina prema bratu koji je gladan i žedan, siromašan i bez krova nad glavom, bolestan i u staračkoj dobi“.

Podsjećajući na Isusove riječi na Posljednjoj večeri „Dao sam vam primjer da i vi tako činite“ (Iv 13, 15), nadbiskup je rekao da nas „tim riječima evanđelje podsjeća na ustanovu euharistije, ali i na đakonsku, karitativnu službu koja postaje temeljnim zakonom služenja u Crkvi koji će biti osobito vrednovan i na posljednjem sudu, kako nam pripovijeda Matej u navještenom evanđelju. Te večeri Isus je ustanovio euharistiju, ali i dijakoniju, caritas, služenje, pomoć koja nam je potrebna dok Crkva postoji. Po tome ćemo biti vrednovani kad dođemo gore“ rekao je nadbiskup, citirajući evanđelista Mateja koji navodi konkretna djela pomoći drugome s kojima se identificira sam Isus. „Sve oblike ugroženosti u društvu Isus spominje u tom ulomku Mateja. To je i nama činiti. To je nama prepoznati, otkriti, tu je nazočan Isus: u gladnome, žednome, progonjenome, zatvorenome“ potaknuo je nadbiskup.

„Mi smo blagoslovljeni što u ovom izazovnom vremenu punom teškoća, imamo Papu koji ima izoštreno oko za tu dimenziju, za siromahe, prognanike, migrante, za ugrožene. Papa Franjo i nas potiče da oplemenimo srce i da imamo otvoreno srce za sve koji su u potrebi. Jer služenje izvire iz kreposti ljubavi koja ne traži svoje, nego se dariva. Ono je obilježeno poniznošću: Učite se od mene jer sam blaga i ponizna srca (Mt 11, 29)“ rekao je mons. Puljić, istaknuvši da se Isusove učenike ne mjeri po ispraznim riječima, nego po konkretnim djelima ljubavi: „Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom“ (1 Iv 3, 18), piše Ivan svojim učenicima.

„Stoga je evanđelist Luka zabilježio da su prvi kršćani „među sobom dijelili sve što su posjedovali“ i tako ostavili svijetli trag dobrote i ljubavi prema onima koji su u potrebi. Dok nas svakim danom uznemiruju vijesti o milijunima ugroženih, zaraženih i umrlih, otkrivamo da je još veća opasnost od zaraze ravnodušnosti i čovjekove neosjetljivosti za potrebe druge. Nju se može pobijediti jedino svjetlom iskrene i nesebične ljubavi koja se dariva“ rekao je mons. Puljić, naglasivši da Crkva i Nedjeljom Caritasa poziva da budemo svjedoci darežljivosti i ljubavi koja donosi svjetlo. „Molimo našeg zaštitnika sv. Zoila, koji je u Akvileji bio poznat po djelima milosrđa, a u Zadru je postao odvjetnikom siromašnih i ugroženih, neka i nas obasja svjetlom evanđelja kako nam ne bi dojadilo činiti dobra djela“ potaknuo je nadbiskup Puljić.

U svjetlu navještaja prvog čitanja proroka Jeremije, nadbiskup je rekao da je i sv. Zoilo, poput proroka Jeremije, dobio poziv služiti narodu. „Svaki poziv, osobito poziv na život posvećen Božjoj službi, nešto je veliko, osobno i neopozivo. Kad Bog zove, onda on mijenja tijekove života onoga koga poziva. Izbacuje ga iz kolotečine i uhodanih tračnica i usmjerava na nešto novo. Slučaj proročkog poziva Jeremije pokazuje pravo hrvanje i herojsku borbu između vlastite slabosti, osjećaja nemoći i straha s jedne strane te Božje milosti i upornosti s druge strane. Kad Bog nekoga dotakne svojim prstom i ispuni svojim duhom, on postaje drugi čovjek. Istina, on ostaje i dalje slab i krhak te se previja u porođajnim mukama i bolovima s dobrom nakanom ispuniti do kraja ono što je Gospodin s njime planirao od utrobe majke njegove“ rekao je mons. Puljić.

Na kraju mise, nadbiskup Puljić predmolio je molitvu za obitelji. „Zahvaljujemo papi Franji što je nakon Godine sv. Josipa proglasio Godinu obitelji. Obitelj je u središtu Božje pozornosti, a trebala bi biti i u središtu ljudske pozornosti. Društvo bi trebalo više voditi brigu o obitelji, Crkva i svi koji mogu učiniti nešto kako bi obitelji bile ono što je Bog zamislio i kako ih je zamislio, a to je zajedništvo osoba. Tako je sv. Ivan Pavao II. definirao obitelj, da je to zajedništvo osoba. Tu su različite osobe, ali one su u zajedništvu, umrežene pažnjom, ljubavlju, dobrotom. To nije klub ili udruga svjetovnog karaktera, nego to je zajedništvo, gdje im je sve zajedno: od molitve, hrane, razgovora do zajedničkog života i brige o djeci. U Godini obitelji osobito se molimo da taj Božji plan bude i ostvaren svaki dan. Slabi smo, neprijatelj kao ričući lav obilazi gledajući koga da proždre, kaže Petar. Puno je zamki, poteškoća, ali ako smo s Bogom, ako smo povezani s njime, ako se trudimo, možemo pobijediti. Možemo ostvariti Božji plan. Prekrasan je Božji plan s obitelji kao zajedništvo osoba gdje jedni žive za druge“ rekao je nadbiskup Puljić. Zahvalio je župniku don Žarku Reloti i župljanima na dobrodošlici i pohvalio mnoge ministrante što su angažirani oko oltara.

Nakon mise, puk je počastio relikviju sv. Zoila koja je bila postavljena ispred oltara u Stepinčevoj crkvi. U drvenom relikvijaru nalazi se relikvija, treće desno rebro od zemnih ostataka sv. Zoila.

Tekst Potvrde o autentičnosti relikvije sv. Zoila glasi: »Po nalogu zadarskog nadbiskupa, mons. Želimira Puljića, obavljene su 18. lipnja 2020. u Nadbiskupskom ordinarijatu u Zadru (Jurja Biankinija 2) rekognicije (prepoznavanje) relikvijara svetog Zoila, jednog od zaštitnika Zadarske nadbiskupije, koji se čuva u trezoru Ordinarijata. Rekogniciju je obavio i svoje izvješće priložio Ordinarijatu Zadarske nadbiskupije prof. dr. Mario Šlaus, upravitelj Antopološkog centra HAZU-a.

Tijekom procesa, rekogniciji su nazočili: mons. dr. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski, mons. Josip Lenkić, generalni vikar, prof. dr. Ante Uglešić, pročelnik Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru i drugi. Nakon obavljene rekognicije, zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić odredio je neka se odvoji dio relikvija (jedanaesti prsni kralješak, lijeva skočna kost, treće desno rebro, lijevo peto rebro i treća desna metakarpalna kost) koje će se ponuditi vjernicima na štovanje, a čuvaju se u kapeli Nadbiskupskog doma. Ostali dio relikvija neka se zapečati i vrati u relikvijar koji se čuva u trezoru Ordinarijata u Zadru. Osim njih, za znanstvene analize i ekspertize, uzet je i dio kosti prsta desne ruke, koji će nakon toga biti vraćen u kapelu Nadbiskupskog doma“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić