Početkom svake kalendarske godine Državni zavod za statistiku objavljuje privremene rezultate vitalne statistike (broj rođenih, umrlih, sklopljenih i razvedenih brakova). Na temelju tih podataka svake godine viđamo slične naslove u medijima koji se mogu sažeti u rečenici „Hrvatska pred demografskim slomom. Prošle godine rođeno najmanje djece od kada se vodi službena statistika“. Tako je i 2020. godine zabilježen najmanji broj rođene djece i najveći broj umrlih osoba. Nažalost, navedeni podaci nisu iznenađenje, već su naprotiv, očekivani nastavak višedesetljetnih nepovoljnih demografskih trendova u Hrvatskoj, ističe izv. prof. dr. sc. Vera Graovac Matassi, sveučilišna profesorica s Odjela za geografiju Sveučilišta u Zadru.

Dr. Graovac Matassi autorica je više znanstvenih radova i doktorske disertacije iz područja demogeografije, tzv. “populacijske geografije”. Prateći demografska kretanja u posljednjih 30 godina (od 1991. godine) primjećuje kako je višak umrlih nad rođenima bio konstanta, s iznimkom 1996. i 1997. godine, kad je prirodna promjena ipak kratkotrajno bila pozitivna.

Da bi se određena populacija obnavljala, potrebno je da svaka žena u fertilnom razdoblju u prosjeku rodi 2,1 dijete, a Hrvatska je zadnji put takvu razinu fertiliteta imala još početkom 1960-ih. U skladu s time, hrvatski demografi su već 1980-ih počeli intenzivnije ukazivati na demografske i gospodarske probleme s kojima će se Hrvatska suočiti u budućnosti zbog pada stopa fertiliteta, rodnosti i posljedičnog starenja stanovništva.

Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća započelo je kontinuirano opadanje broja rođene djece, što je uz intenzivnu emigraciju i produljenje životnog vijeka utjecalo na starenje stanovništva, odnosno povećanje udjela starog i smanjenje udjela mladog stanovništva. Na to su, među ostalim, utjecali smanjenje smrtnosti dojenčadi i male djece, odnosno viša stopa njihovog preživljavanja u usporedbi s prvom polovinom stoljeća, kao i ekonomski uvjetovana emigracija stanovništva prema razvijenim europskim zemljama, dominantno prema Njemačkoj, od šezdesetih godina nadalje. U toj emigraciji najvećim je dijelom sudjelovalo radno aktivno stanovništvo u dobi između 20 i 40 godina, koje je ujedno i nositelj reprodukcije stanovništva. Prema jednoj procjeni od 1961. do 1991. iz Hrvatske se trajno iselilo oko 300.000 stanovnika. Tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća Hrvatska je također zabilježila značajne demografske gubitke, prvenstveno zbog intenzivnog iseljavanja stanovništva, kaže Graovac Matassi.

Tijekom dvijetisućitih u Hrvatskoj je i dalje bila prisutna negativna prirodna promjena, ali je migracijski saldo bio pozitivan, uglavnom zahvaljujući stabilizaciji političkih i gospodarskih prilika koje su utjecale na smanjenje iseljavanja, ali i zbog doseljavanja stanovništva, prvenstveno iz Bosne i Hercegovine te Srbije. Međutim, globalna financijska kriza 2008. godine odrazila se i na Hrvatsku, koja je ušla u recesiju i već sljedeće godine u Hrvatskoj se značajno smanjio broj doseljenih, a povećao broj iseljenih te je migracijska bilanca poprimila negativan predznak i taj se trend nastavio do danas.

Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju značajno se povećalo iseljavanje, a nešto manje i doseljavanje međutim, Hrvatska je i dalje zbog sve veće negativne migracijske bilance godišnje gubila značajan broj stanovnika. Od ulaska u EU do 2019. godine Hrvatska je zbog negativnoga migracijskog salda izgubila 103.207 stanovnika, a zbog negativne prirodne promjene još 100.768 stanovnika, odnosno ukupno 203.975 stanovnika, kao Split i Varaždin zajedno.

– Imajući na umu navedene činjenice te činjenicu da je proteklih desetak godina stopa ukupnog fertiliteta, odnosno broj djece po ženi u fertilnoj dobi, u prosjeku 1,45, jasno je da podaci o prirodnom kretnju stanovništva Hrvatske u 2020. godini nisu iznenađenje. Pandemija koronavirusa nije imala značajnijeg utjecaja na rodnost, međutim, kod smrtnosti je zamjetan osjetan porast broja umrlih, 9,4% u odnosu na 2019. godinu. Smrtnost u studenome i prosincu 2020. godine bila značajno viša od prosjeka za razdoblje 2015. – 2019. godine, što se poklapa s vrhuncem drugog vala pandemije. U studenome je iznosila 1.229, a u prosincu čak 3.099 osoba više, ističe Graovac Matassi.

Državni zavod za statistiku objavio je 2011. godine projekcije stanovništva do 2061. godine i prema najpesimističnijem scenariju, s varijantom niskog fertiliteta i s niskom migracijom, procijenjeno je da će Hrvatska 2021. imati 4,3 milijuna stanovnika. Međutim, prema trenutnim procjenama u Hrvatskoj danas živi oko 4 milijuna stanovnika, a moguće i manje.

Kao temeljni preduvjeti demografskog oporavka najčešće se spominju jačanje gospodarstva, posebice poduzetništva, osmišljavanje i provođenje pronatalitetne i socijalne politike međutim, pri tome se zaboravlja na ključno pitanje „Tko će rađati?“. Naime, osim što se smanjuje ukupan broj stanovnika smanjuje se i broj žena u fertilnoj dobi i to puno bržim tempom. U takvim uvjetima, za bilo kakav pozitivan pomak stopa ukupnog fertiliteta trebala bi biti veća od trenutnih 1,47, a tako nešto je teško očekivati u trenutnim socio-ekonomskim uvjetima i ne osobito povoljnoj infrastrukturnoj podršci zaposlenim ženama, ističe Graovac Matassi.

Ovako nepovoljna demografska kretanja imaju dugoročni nepovoljan utjecaj na gospodarstvo zemlje, prvenstveno u vidu smanjenja obujma i starenja radne snage, velikog pritiska na mirovinski sustav te na privatni sektor zbog rastućih poreznih opterećenja.

Teško je dati kratak i jednostavan odgovor na pitanje što napraviti kako bi se situacija poboljšala. Potrebno je u djelo provesti niz učinkovitih mjera kojima bi se stvorili povoljni uvjeti za usklađivanje poslovnoga i obiteljskog života. Ukratko, ključ je u stabilnom gospodarstvu i gospodarskom rastu, povoljnim uvjetima na tržištu rada, adekvatnim primanjima i rješavanju stambenog pitanja. U povoljnim i stabilnim financijskim, stambenim i socijalnim uvjetima parovi će se lakše odlučiti na imanje većeg broja djece. Hrvatski sabor je 2006. godine donio Nacionalnu populacijsku politiku u kojoj su definirana područja djelovanja: održivi gospodarski razvoj, sustav obiteljskih potpora, porezne olakšice, usklađivanje obiteljskog i poslovnog života, skrb o djeci te zdravstvena zaštita majke i djeteta. Iako su neke od predloženih mjera provedene, značajniji rezultati su očito izostali.

S obzirom na rast broja umirovljenika, starenje radne snage i nepovoljan omjer radno aktivnog stanovništva i umirovljenika, kao jedna od najizglednijih mogućnosti često se ističe imigracija strane radne snage. Također, jedna od nepopularnih mjera o kojoj je bilo dosta diskusije prije nekoliko godina jest i produljenje radnog vijeka, odnosno podizanje granice za odlazak u mirovinu, koju su neke od europskih zemalja već uvele.

Iseljenici iz Hrvatske i dalje najčešće odlaze u Njemačku

Od ulaska Hrvatske u EU zemlja u koju se hrvatsko stanovništvo najviše iseljava je Njemačka – od 2014. do 2019. godine udio iseljenih u Njemačku u ukupnom broju iseljenih bio je između 38,2% i 61,4%. S druge strane, u Hrvatsku se najviše doseljavaju stanovnici iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Njemačke i u novije vrijeme Kosova, Ukrajine, Sjeverne Makedonije i azijskih zemalja, što se velikim dijelom odnosi na stranu radnu snagu. Analiza dobnog sastava iseljenog stanovništva 2019. godine pokazuje da je čak 53,6% iseljenih bio u dobi 20–44 godine starosti, čime je dodatno sužen fertilni kontingent u zemlji. Slični podaci zabilježeni su i prethodnih godina. Također, sve su češće situacije u kojima se iseljavaju čitave obitelji.

Korona kriza 2020. godine i s njome povezano smanjenje gospodarskih aktivnosti utjecalo je na smanjenje migracija.

Žene rađaju sve kasnije

Uz sužavanje fertilnog kontingenta, jedan od razloga za smanjenje rodnosti i fertiliteta jest produljeno obrazovanje žena i odgađanje rađanja prvog djeteta za kasne 20. i rane 30. godine života. Sredinom 1980-ih žene u Hrvatskoj su u prosjeku prvo dijete rađale s nepune 24 godine, a danas je ta dob oko 29 godina, čime je fertilno razdoblje suženo. Budući da su žene nekoć ranije rađale prvo dijete, do kraja fertilnog razdoblja su u prosjeku rađale veći broj djece. S druge strane, danas prvo dijete rađaju dosta kasnije, što dodatno smanjuje izglede za rađanje većeg broja djece do kraja fertilnog razdoblja. Svakako se ne smije zanemariti ni aspekt planiranja obitelji i korištenja kontracepcije. Odgađanje rađanja prvog djeteta nije samo vezano uz produljeno obrazovanje žena, već i uz rješavanje stambenog pitanja te osiguravanje ekonomske stabilnosti obitelji. Posljednji podaci pokazuju da najveći broj djece u Hrvatskoj rode žene u dobi 30–34 godine, dok je najveće smanjenje specifičnih stopa fertiliteta zabilježeno u dobi 20–24 godine.