Već uoči pandemije su se proricali crni dani: slom gospodarstva, besparica i recesija. Zapravo smo prošli dobro – cinici će reći previše dobro, ali tu su i bilijuni dugova. Slijedi li sad inflacija?

Gotovo sve gospodarske prognoze u doba pandemije su se pokazale jedva vrijednim papira na kojima su napisane. Razlog je jasan: još nikad nismo bili suočeni s takvim mjerama zabrane i nema nikakve škole iz prošlosti gdje bi se, barem otprilike moglo vidjeti, kamo to vodi, piše Deutsche Welle.

Ali pogotovo kod onih kojima je račun u banci još uvijek dobro popunjen sad se javlja nova briga: sve te milijarde pomoći i novih državnih dugova – bez adekvatnog gospodarskog rasta u doba pandemije, neminovno će u jednom trenutku “puknuti” i odletjeti u inflaciju.

Nervoza je velika i to se vidjelo nakon izjave šefa američkog Feda, Jeromea Powella. Za Wall Street Journal je za doba nakon korone procijenio kako će doći do oživljavanja tržišta rada i određenog povećanja cijena. Ali on je uvjeren kako će to biti tek kratkotrajni fenomen i kako poskupljenja neće potrajati. U svakom slučaju, najavljuje kako će američka središnja banka ostati “strpljiva” i kako ništa neće mijenjati na brzinu.

No već i takva izjava predsjednika Vijeća američkog Feda – tradicionalno sklonog višeznačnim izjavama gdje su i proročanstva iz Delfa primjer upravo matematičke preciznosti – je bila dovoljna za nervozu na Wall Streetu i užurbanu prodaju vrijednosnica. Jer nitko ne želi biti zatečen u inflaciji bez novca na sigurnom.

Prvih naznaka već ima: stopa poskupljenja u Njemačkoj je još od prošlog srpnja bila ispod nule, u studenom i prosincu je to bilo -0,3%. Ali onda u siječnju je skočila na 1%, u veljači na 1,3%, banke su polako postale opreznije i kod izračuna kamata za kredite – a pravo ukidanje zabrana još nije ni počelo. Ekonomisti uvjeravaju kako je tu i mnoštvo objektivnih okolnosti: cijena energenata je opet počela rasti, njemački PDV se vratio na “normalnu” razinu, a tu su i novi izdaci za izlučivanje CO2 koji se onda nalaze i u konačnoj cijeni.

No stara je spoznaja ekonomske misli kako vrijednost novca ne ovisi samo o njegovoj količini, nego i o brzini kojom se novac “obrće”. A tu je došlo do golemog zastoja: Stefan Kooths, direktor istraživačkog centra za konjunkturu i gospodarski rast pri Institutu za svjetsku ekonomiju (IfW) iz Kiela za list Capital kaže kako se samo u Njemačkoj stvorio zastoj u potrošnji i kako je takva “neželjena” ušteda negdje oko 200 milijardi eura.

Ukidanjem zabrana se može očekivati da će građani htjeti nadoknaditi ono što su propustili u doba pandemije: nekamo otputovati – navala na turističke urede se već vidjela u Velikoj Britaniji, otići u restoran, obnoviti svoju garderobu… Već i ovo otvaranje frizerskih salona je dovelo do goleme gužve i mušterija koji su bili spremni platiti gotovo svaku cijenu da bi konačno sredili svoju frizuru. Jer u mnogim slučajevima ponuda je razmjerno ograničena – dakle rasti će cijene.

Ali i on upozorava kako će to biti, u najgorem slučaju prolazni fenomen koji će potrajati možda tek koji mjesec. Nema naznaka da će to dovesti i do značajnog porasta prihoda i veće potražnje na tržištu rada – receptura inflacije kakva je Europu zadesila u sedamdesetima prošlog stoljeća. To mišljenje dijeli čitav niz drugih ekonomskih stručnjaka: da, hoće, krivulja inflacije će vjerojatno skočiti, ali će se brzo vratiti na normalnu. Konačno, tu će i Europska središnja banka znati naći načina kako da obuzda inflaciju na željenu granicu od najviše 2%.

Opet: takav i zapravo politički izazvan (pa makar i iz zdravstvenih razloga) poremećaj svjetskoga gospodarstva u doba korone se još nikad nije dogodio i nemoguće je reći, što će doista biti dalje. Jer Alexander Kriwoluzky iz odjela makroekonomije Njemačkog instituta za ekonomska istraživanja (DIW) u Berlinu ne isključuje mogućnost da i inflacija bude – politička odluka.

Tu će Nijemci teško ikad biti “za”, ali inflacija bi mogla postati dugoročna ako neke zemlje – tu se naravno prije svega misli na Italiju ili Francusku – budu uvjerene kako će to, a ne gospodarski rast, biti jedini način smanjenja realnog volumena državnog duga koji se nagomilao u doba pandemije. Inflacija će tako i konačno prekinuti ovu praksu otkupa državnih vrijednosnica Europske središnje banke, dakle politika novca u prostoru eura bi se vratila u “normalno” stanje.

No isto tako Kriwoluzky podsjeća kako inflacija nikad nije uspjela napuniti državnu blagajnu – to bi Talijani najbolje trebali znati. Pogotovo kad ESB više ne bi kupnjom državnih vrijednosnica stabilizirao njezine vrijednosti, to bi se brzo pretvorilo u upravo neizdrživ teret za državne blagajne.

Hoće li zato nadvladati razum? Racionalno – svi se mogu složiti oko toga. Iracionalno – pogotovo zbog tolikog utjecaja populizma u politici – teško će itko staviti ruku u vatru (ili svoj novac na rub prozora) tvrdnjom što će biti nakon pandemije i hoće li vrijednost novca ostati stabilna. Zato će se i dalje histerično slušati svaki zarez direktora središnjih banaka – a već i to stvara potrese na burzama.