Odmah u startu jedno ozbiljno priznanje i strogi demantij. Subjekt prve epizode “Profila” portala Z NET ni iz daleka nije banalan, periferan i nezanimljiv tip kako se to u nekim trenucima nekima činilo. Dapače, ma koliko se relativizirala njegova nekadašnja i aktualna pozicija – a pri tome trenutačno najmanje mislimo na poziciju u generalno banalnom, politički perifernom i ideološki, programski i intelektualno nezanimljivom SDP-u – manje istraživanje koje ćemo u nastavku objasniti pokazuje da je ona sve samo ne i podložna interpretaciji.
Antun Baja Novoselović ne izgleda ozbiljno, ali ima ozbiljne namjere i ništa vezano za njega i njih nije za potcjenjivanje. Greške se, pokazalo je iskustvo, prijete ozbiljno naplatiti.
Antuna Baju Novoselovića vlastite su “zasluge” pospremile na mjesto koje mu pripada i površan promatrač pomislio bi da je tu kraj, no ne. Opet smo zaboravili da je bolje nekoga precijeniti, nego podcijeniti… Baja je društveno možda rizičniji no ikada. Pronašao je, otkrivamo iz dana u dan sočne detalje ove teško probavljive priče, vrlo slične sebi. Društvo sastavljeno od bivše kradljivice trenutačno smještene u Poreznoj upravi, političkog disidenta pred smjenama svih vrsta iz lokalne Financijske policije, sredovječne novinarske koketuše koja je u dvije godine karijere isprobala sjedišta u navodno svim policijskim automobilima i jednog edipovog kompleksaša iz suspendirane škole Općinskog državnog odvjetništva (o svima njima nakadno, u narednim epizodama “Profila”), te Baja… za svašta je, ali ne i za zanemarivanje.
Baja, živa je istina, više nije na policijskoj dužnosti niti je u bilo kojoj strukturi relevantan faktor i naizgled nema štofa niti motiva da bi se o njemu i dalje polemiziralo, no izgled iznova vara. Baja je posvuda – iza mnogih naslovnih stranica dijela tiskovina, iza lažnih svjedočanstava, poturenih dezinformacija… cijelog jednog svemira iskrivljenih ogledala kojeg stvara uz pomoć i gore navedenih. On iz policije nije otišao nakon dva dana i samo sa ručnim satom. Ponio je sobom, štoviše, i cijele ormare službenih informacija, kopije dosjea, vreću gorčine i nikad snažniju odluku da završi montirane procese koje je započeo.
Demistificirat ćemo stvar do kraja, tako što ćemo krenuti od – početka. Baja nije bio najpopularniji u razredu, ni najpametniji. Ljepota je subjektivna stvar, pa o njoj nećemo. Nije bio u klasi talentiranih, ali ni prgavih, odlučnih da životu pokažu zube, a što sve skupa ne ostavlja previše prostora za buduće manevre. Nije o tome ni razmišljao. Završio je školu i vjerovao kako će jednog dana imati troje djece, vrijednu suprugu, do mirovine otplaćen stan i dovoljno ušteđevine za sedam dana godišnje na moru.
No, kako prilika stvara lopova, tako je neprilika stvorila – Baju. Rat, točnije. Baja je probuđen iz svoje prosječnosti u trenutku kada je netko dopustio da ga dopadne oružje. Za koju godinu, oružje je zadržao, a dobio je i značku. Dovoljno za zaključiti negativnu selekciju i započeti zbrajanje štete. Kao baš svi gore nabrojani članovi njegove nove družine, kao mnogi nažalost, kad mu je život jednom dao više nego ga pripada, logično je bilo da – poželi i više… I više…
I, dobio je. Ni jednom objektivnom zaslugom, a unatoč mnogim preprekama kakve su – čišćenje za delinkventnim sinom, sumnje u namještanje utakmica, privatizacija policijskih datoteka i tome slično – Baja je uspio postati čak i šef kriminalističke policije. Naravno da je pomislio da je Odabran. Svatko na njegovom mjestu pomislio bi isto. Dati minimalno, pokvariti maksimalno, a svo vrijeme dobivati – riječ može biti samo o sretnoj zvijezdi? To je, opet nažalost, princip razmišljanja ovoga podneblja. Ili smo besramni sretnici ili su nam zvijezde pogrešno raspoređene, takve i slične teorije su nas i dovele do toga što imamo. Pa i do Baje. Čvrsta vjera u to kako imamo samo ono što Bog, sudbina ili karma za nas predodrede. Jedina naša uloga jest da – čekamo.
Tako razmišljajući, pa potom uspoređujući svoje skromne i naivne dječačke snove sa onim što ga je snašlo – ali ne zahvaljujući nabrojanim elementima nego alkoholiziranom šefu – Baja je pomislio da ga Bog bezuvjetno akreditira za… šta god.
Narednu dionicu priče dobro znamo, onu iz policije. Dovoljno je zapravo da poznajemo brzinu i metodu kojom je pometen iz iste. Dobra vijest je da ipak sve dođe na svoje, povremeno, loša je da govorimo o podcijenjenom čovjeku. Baja praktički uopće nije umirovljen, a više nego ikada je nelogičan. Razoružan od pištolja i značke, opasniji je no ikada zbog arsenala podataka i nedovršene misije koju si je odredio kao životnu.
Taj nerealizirani osvetnik u društvu nerealizirane žene i prerealizirane ljubavnice s početka priče, kompromitirane službenice, starog momka iz ODO-a i financijaša koji odbrojava dane karijere… na vrhuncu su svojeg zadatka i imaju malo toga za izgubiti. Na to se bajka, nažalost, svodi. Na osobne frustracije, komplekse i intrige, sve uz logistiku pronevjerenih državnih arhiva. Pišu se anonimne prijave, poduzimaju besmisleni, ali maltretirajući izvidi, pa kad ništa od svega ne urodi željenim plodom – onda se u medijima zacrtana meta servira kao glavno jelo.
Antun Novoselović Baja, krajnje je vrijeme da se stvari ogole do kosti, nije na dužnosti prvog čovjeka krim policije proveo ni dva sata ni dva dana ni dva mjeseca i mogao je pohapsiti pola grada.
Zašto nije?
To je jedino preostalo pitanje, pametnome dovoljno.
A dovoljno bi bilo i preostaloga navedenog?
Ili ne?