Nacionalizam i domoljublje poput ovog u Hrvata, koji se razmahao u posljednjih dvadesetak godina kao stanje duha koje se podrazumijeva, definirali su još u 18. stoljeću neprikosnoveni autoriteti, dvojica Samuela, Samuel Johnson, engleski predstavnik klasicizma i Samuel L. Klemens, veliki američki pisac. Baš kao da žive sada i ovdje ta dva često nerazdvojna pojma definirali su kao posljednje pribježište nitkova ili utočište hulja. Pojmovi u osnovi znače privrženost svom narodu, ali veoma često prvi prikriva šovinizam, a drugi nemoral kao redovnu nus pojavu iza revolucionarnih događanja.
Nikada i nigdje njihova teorija nije našla pogodnije tlo od ovog našeg, jer nikada i nigdje nacionalizam i domoljublje nisu toliko unakaženi da su tako brzo to svojstvo prenijeli na sve pore društva, na sve ljude bilo da su vinovnici ili žrtve. Sve nesreće, sadašnje i one buduće, zapakirane su u oblandu nacionalizma i domoljublja gotovo do nepopravljivosti. Jer, poslije svih nesreća, pljački, prevara, izdaja, laži, ubojstava, koje tek vrhom strše iz naše stvarnosti, vinovnici i dalje igraju na istu kartu – nacionalizam i(li) domoljublje. Vrijeme ispred nas, predizborno, i borba pretendenata za vlast, a u nedostatku drugih argumenata, rastezat će ta dva pojma i definitivno pokazati svu bijedu (materijalnog i duhovnog) stanja naroda hrvatskog i to nedugo iza pogibelji kojoj se izložio baš da bi, jednom zauvijek, uklonio upravo to.
Ako gotovo 60 posto odraslih Hrvata ne prepoznaje snagu koja bi ih izvukla iz sadašnjeg blata, a 20 posto onih koji će se opredjeliti za one koji ih manje vrijeđaju, ili s njima imaju kraće loše iskustvo, onda je to znak koji nužno nije loš. Nažalost, dospjeli smo do stanja da priželjkujemo samo dno kako bi eventualno mogli odskočiti, ono koje služi za opravdanje gospodarske krize koja, kako rekoše, može biti „odskočna daska“. Kako u Hrvatskoj država i crkva svoj nemoral prikrivaju novim teorijama i zakonima koji su u sukobu međusobno, u odnosu na općeprihvaćene i na iskonske, prirodne, to nada i u „odskočnu dasku“ ubrzano slabi, a ostaje (pod)svjesna želja naroda da što prije okonča muke. Gadno stanje da je sutra Božić, jer straši mnogo puta potvrđeno pravilo: ekonomska bijeda stvara političku, ova sigurnosnu, a tada i sam Bog okreće leđa. Trenutna jeziva tišina je nepogrešivi indikator predstojećih, neizbježnih, sranja.
Je li ovaj tip nacionalizma i domoljublja nastao stjecajem okolnosti ili je bio davno planiran teško je reći iako neki neosporni pokazatelji idu u prilog drugoj teoriji – da je bio dio strategije utkane u stvaranje i održavanjke pokreta, a potom političke stranke, koja je temeljito provodila zacrtano. No, ostaje nejasno zašto ne odustaje ni danas kada mora biti svjesna da nacionalizam i domoljublje njihova tipa, koji je bio pokriće za besramna nedjela najgore vrste, koji se potom kupovao ili dohranjivao tim nedjelima, ima dno od kojeg se dalje ne može. Nacionalizmu i domoljublju toga tipa, počesto se tepa prefiksom kvazi, ili ih se naziva plitkim, što ih čini benignijim nego što jesu, jer su u osnovi svoja suprotnost i nemaju ništa zajedničko s izvornim značenjem. Dapače, znače izdaju, a ne privrženost.
Sjetimo li se novokomponiranih hrvatskih nacionalista i domoljuba, bezobzirnih krivotvoritelja svojih i naših vrijednosti, bogataša i skorojevića koji su svoje poslovne potencijale otkrili tek uz pomoć političke stranke, koji sada nude slamku spasa, nećemo izbjeći najveće poslodavce u Hrvata kojih ima, baš kao u priči, oko dvjestotinjak. Nihova snaga je u našim slabostima i zahvaćeni prokletstvom Feničana ne prepoznaju granicu do koje mogu što samo komprimira posljedice i eksploziju čini vjerojatnijom. Ta će, poput one iz devedesetih, opet preko leđa jadnika, onih koji su iskreni nacionalisti i domoljubi, koji svoju emocionalnu privrženost narodu i zemlji koju su stvorili nisu materijalizirali, pa njih niti njihove osjećaje nitko ne treba.
Crkva u Hrvata, duhovna pokroviteljica materijaliziranog nacionalizma i domoljublja, sve više odstupa od promišljenog djelovanja na duge staze i podliježe trgovačkim strastima padajući na svaki zveket škuda koji ostvaruje dvostruku korist: pastire osnažuje, a stado slabi čineći ga ovisnijim, pokornijim i smanjuje mogućnost činjenja eventualne štete. Uostalom, teorija dobro poznata i državnim svjetovnim čobanima bez kojih ne bi funkcionirala ta jedina sloga u ovoj zemlji.
Vjernici će reći da Bog vidi sve, oni drugi da Svijet vidi sve i kako god okrenuli ostajemo oaza, bogata ali kontaminirana, u normalnom, civiliziranom okruženju, ne neshvaćeni već prezreni i nepoželjni Bogu i društvu normalnih zemalja normalnih ljudi u 21. stoljeću. A, šteta. Tako lijepi, a tako glupi.