Prosvjedi protiv Vlade Jadranke Kosor u petak u 18 sati na zagrebačkom Trgu bana Jelačića trebali bi doživjeti preporod koji im je očajnički potreban. Posljednjih je dana broj prosvjednika radikalno opadao; ljudi su se zasitili šetnji, a mnogi se nisu slagali ni s porukama koje su iz redova prosvjednika poslane u javnost.
Najuža jezgra organizatora prosvjednika prepoznala je potrebu za promjenom, te su se odlučili na zaokret: dosta je bilo zastava s porukama tipa “Ne u EU”, dosta je bilo nacionalističkih poruka, dosta je bilo tipova poput Ivana Pernara i Deana Golubića koji su na ulicu izlazili zbog samopromocije, a ne zbog višeg cilja…
“Mi smo svi odreda mladi ljudi koji vide potrebu za promjenom. Ne želimo pozivanje na nasilje, ne želimo nikakav nacionalizam. Nismo tu da tražimo nekakvo rušenje Vlade. Ali smatramo da su nam izbori potrebni. I potrebni su nam odmah. Prihvaćamo svakoga tko ima dobru ideju. A svi oni koji misle da od izlaska na ulicu mogu profitirati, vrlo skoro će shvatiti da su u zabludi”, gorljivo nam je uoči prosvjeda u srijedu pričao jedan od organizatora prosvjeda.
Prosvjednici u javnost istupaju kao kolektiv. Imena im nisu potrebna jer, kako kažu, nametanje bilo kakvog vođe ovoj akciji imalo bi negativan učinak. Ako ih već treba nekako zvati, preferiraju “fejsbukovci”. Ili još bolje, “Indijanci”. Tomislav Karamarko vjerojatno nije mogao ni zamisliti da će njegova uvreda postati zaštitni znak pokreta kojeg je pokušavao potkopati.
Organizatori prosvjeda više su puta istaknuli da dominantna poruka mora biti socijalna, a ne nacionalna. Bitno im je, kažu,  samo da se narod napokon probudi i izađe na ulice. Zbog toga su i odlučili eliminirati sve faktore koji su odbijali umjerenu većinu. “Često sam od prijatelja i poznanika slušao kako ne dolaze na prosvjed jer im smeta Pernar, smeta im Golubić, smetaju im poruke protiv EU, transparenti s Isusovim križnim putem… Možda je to samo izgovor jer ne žele priznati da su lijeni. Ali evo, sada im svima možemo kazati da toga više nema i da ne postoje razlozi da se ne pojave”, objašnjava nam još jedan od organizatora.
Nužno potrebni vjetar u leđa prosvjednici su dobili od sedam sindikata koji su podržali njihova nastojanja, te poslali javni poziv svom članstvu, ali i glavnim sindikalnim središnjicama da se napokon priključe narodu na ulici. Mijat Stanić, predsjednik Nezavisnog cestarskog sindikata, koji je izniknuo kao svojevrsni glasnogovornik sindikalnih prosvjednika, ističe da se neće raditi o sindikalnoj akciji u klasičnom smislu.
“Nećemo mi dovlačiti svoje članove iz raznih dijelova Hrvatske, plaćati im prijevoz, topli obrok i takve stvari. Ne želimo da ovo bude prosvjed sindikata, ovo mora biti građanski prosvjed. Jer, građani su ti na kojima sada leži odgovornost. Ako na ulice izađe 200.000 ljudi, Vlada će morati otići”, ističe Stanić.
Iako nitko od organizatora to ne želi reći naglas, svi su vjerojatno svjesni da je prosvjedni skup 1. travnja u mnogočemu ključan. Dosadašnji koncept prosvjeda se ispuhao, najbolje se to vidjelo u srijedu kad je na ulicama bilo jedva 200 ljudi. Ukoliko i ovaj prosvjed doživi jednaku sudbinu, gotovo je sigurno da “revolucija” neće još dugo trajati. No, organizatori su unatoč svemu optimistični i najavljuju da očekuju najmanje 10.000 prosvjednika.