Ljudi skloni glorificiranju pravde i pravednosti, kada ih nema, najčešće se tješe izrekom: Tko se mača laća, od mača će i poginuti. Uglavnom i pogode i tako izreci potvrđuju vitalnost. Ona se prilagođava u turbulentnim vremenima poput ovih i ovdje i tada se pretvara u svoju blažu varijantu poput sve prisutnije: Pravda je spora, ali dostižna.
Svjedočimo igrokazu koji za predložak ima navedenu izreku, odvija se na prostoru Lijepe naše (i šire), a glavnu rolu igra njena najmoćnija heroina, nezaobilazna gospođa Kosor, koja je u prvom činu postala opsesija gledatelja svih uzrasta te interaktivne predstave. Od vrtićkog uzrasta, kojima se nametnula osobnim prisustvom, do ostalih na koje djeluje opsesivno iz manje ili veće udaljenosti.  Popušili smo i očekuje se drugi čin, „mač uzvraća udarac“.
Priča, na kojoj se temelji predstava, svima nam je nažalost dobro poznata. Ne iscrpljujemo se praćenjem radnje, već smo usredotočeni na umjetničke dosege glavne glumice, koja vješto rješava zaplete i vodi ka jedinom  cilju  sadržanom u predlošku.
Odgledali smo prvi čin u kojem nositeljica radnje bjesomučno vitla mačem sjekući sve pred sobom, najprije granu na kojoj je godinama sjedila, a onda uokolo dok nije opustošila sve oko sebe ne vodeći računa o kolateralnim žrtvama, publici, koju u zanosu ne primjećuje, a čini se da joj baš to podstiče umjetnički izražaj.   
Nažalost, to nije teatar, pa ni cirkus, jer se u njima greške skupo plaćaju i rijetko ponavljaju zbog čega postoje stroga i nezaobilazna pravila, već pravi pravcati život nesretnih građana Hrvatske, koji umjesto poslijeratnog pobjedničkog zanosa i nade u bolje sutra, preživljavaju poniženi svatko na svoj način, uglavnom proporcionalno doprinosu stvaranju Države.
Gospođa Kosor, predsjednica hrvatske Vlade, a  prethodno njena potpredsjednica (i nositeljica drugih visokih državnih funkcija kao da je jedina u Zemlji), krajnje neuvjerljivo, „sjekući glave“, stvara prostor za neometanu i neograničenu vladavinu državom i narodom, koji se, da je sutra Božić, više ne može izdržati. Neuspjela kopija Evite Peron  i Marije Antoanete, trasira novi put koji ima samo jedan smjer – pravac bezizlaz. Onaj bezizlaz koji vodi na dno, koji su prošli mnogi narodi poslije višestoljetne kolonijalne podjarmljenosti, koji su zadnji po svemu osim po nesreći. Ili onaj, koji još nedavno srednjerazvijenu europsku zemlju vodi na razinu posljednjih, plemenskim ratovima osiromašenih, afričkih država.
Da „Hrvatska srlja prema ekonomskom kolapsu“, zaključuju mnoge kompetentne međunarodne institucije i, nažalost, ne tvrde ništa novo i nama nepoznato, ali bal traje i šefica s lakoćom kupuje tisuću skupih automobila za čuvare svog genija. Doduše, štedi na vodi što je rezultat baš te genijalnosti, po svemu potpuno autorskog djela, koje više od bilo čega oslikava sadašnjost i budućnost ovog naroda.
Mač se polako okreće i zasijeca gospodara, baš kao u izreci. Polamilijunska respektabilna sila, respektabilnog imena – Branitelji iz domovinskog rata, koje je Gospođa uzgajala da budu baš kakvi jesu, okreću se od nje, doduše bojažljivo, nadajući se da će, svemoćna kakva je uvijek bila, „šaptom“ riješiti njihove probleme. Ne vide da su stvoreni za jednokratnu upotrebu, da su iskorišteni i da upravo tako i završavaju. Dok je trajalo bilo je lijepo, no sada Gospođa ima druge prioritete. I veće svetinje su padale, ako su bile prepreka ostvarenju njenog poslanja. Tko još na ovom Planetu,  u vrijeme popodnevnog odmora, može nazvati  predsjednika druge države u vezi problema iz domene pravosuđa i priču isti čas prodati  svojoj „respektabilnoj sili“, tko može reći kapitalistima da ne otpuštaju radnike, bankarima da smanje kamate, ili trgovcima da ne dižu cijene, osim Gospođe?  Druge zemlje  to rješavaju godinama, u pravilu bezuspješno, jer njihove vođe su tek odabranici naroda, da budu prvi među jednakima, bez privilegija poslanja.
Ako  za postojeće stanje potražimo  parabolu, nezaobilaznim se čini film Hala Ashbyja, “Dobro jutro mister Chance„ iz 1979., s nezamjenjivim Peterom Sellersom. Ta tragikomedija i satira, koja je danas i ovdje aktualnija nego ikada i  igdje, govori o nesretnom i neukom vrtlaru čije su nebuloze, od lokalnih političara proglašene metaforičkim izražavanjem filozofske misli  i nesretnika dovele do respektabilne državne i političke razine. Razlika je jedino u tretmanu  „svete nevinosti“ junaka filma, koje u našem slučaju nema jer junakinja nije ni sveta ni nevina.
U godini obitelji, koja je u stanju kakvom ga je( u mnogome) stvorila  naša heroina,  zatečeno stanje će blagosloviti sam Papa. No, često nam se čini da i Bog ima opoziciju koja  ovdje vodi kolo i to mnogo efikasnije od naše, političke, ovozemaljske.
Tko god se posljednjih dana našao na ovim stranicama neće biti iznenađen ni sadašnjim ni daljnjim razvojem događaja. Jer, baš kako je predviđeno, u domove nam stigoše Ona i Jastreb senior i „prodaše“ priču koju vam, zbog elementarnog poštovanja, ne želim prepričavati. Taman smo pomislili da većega jada od postojećeg ne može biti. Doduše, ostavljena je mogućnost  da i među Jastrebovima egzistira  podvrsta skupljača, a ne lovaca, Milvus migrans, koji ponekad nisko lete.
Onaj tko šuška vrećama kostiju radi vlastitog održanja, polako ali sigurno stvara pretpostavke za nove kosti. Ne po egipatskom predlošku, kako prijeti „strateg“ Jastreb senior, jer su se tamo žrtvovali za bolji život, već po predlošku starom  više od 7o godina, a to baš nikome neće donijeti dobro, jer  u borbi s duhovima se ne može pobijediti.   
Kad bolje razmislim, bolje niti ne zaslužujemo, ostaje nam tek nada u vitalnost  izreke s početka.
Neka događanja ipak ohrabruju.