Mnogi znanstvenici vjeruju da ljudske aktivnosti ugrožavaju raznolikost života na Zemlji. No, kroz čitavu povijest našeg planeta prirodni su događaji dovodili do perioda masovnih izumiranja vrsta. Jedna nova studija drevnih ekosustava pruža neke pokazatelje za moguća buduća izumiranja vrsta, kao i za načine očuvanja biološke raznolikosti Zemlje.
Tijekom stotina milijuna godina povijesti Zemlje, neke su vrste izumirale u redovnim intervalima, dok bi se nove pojavile. Postojalo je i pet perioda masovnih izumiranja, doba kad je dramatično nestao čitav niz vrsta. Nama najbliži takav period dogodio se prije 65 milijuna godina, kad su izumrli dinosauri.
Paleogeološkinja Alycia Stigall, sa Sveučilišta Ohio, proučava fosilne nalaze iz perioda Devona, prije 360 milijuna godina. U to doba, biosustavi mora potpuno su propali, a koraljni grebeni su nestali iz svjetskih oceana. Razina mora je porasla, pa se smanjila. Kontinenti su se približili. Sve to je pružilo uvjete za širenje invazivnih vrsta: one bi prigrabile resurse i prilagodile se novim uvjetima života, izguravajući i gušeći domorodačke vrste.
To je priča koja je, kaže Stigall, dokumentirana u fosilnim nalazima: “Vidite da su se odjednom promijenili organizmi koji su dominantni u stijenama. Glavne skupine organizama – glavne vrste koralja, glavne vrste mekušaca – koje vidimo ispod sloja krize bioraznolikosti su potpuno drugačije od onih koji su postojali nakon te krize. Dakle, došlo je do ogromne promjene u strukturi ekosustava.”
Masovno izumiranje u doba kasnog Devona bilo je drugačije od bilo kojeg drugog perioda izumiranja u povijesti Zemlje. Fosilni nalazi pokazuju da je nastanak novih vrsta potpuno stao. Stigall to naziva – krizom bioraznolikosti: “U osnovi to znači da su nove skupine, koje su pokušavale postati nove vrste umjesto da samo povećavaju svoju populaciju i budu uspješne, izgubile u nadmetanju za resurse i jednostavno izumrle. Dakle, nove vrste nisu nastajale.”
Stigall vidi paralele s današnjim svijetom u kojemu ljudske aktivnosti – poljoprivreda, industrija, rast populacije i urbanizacija – promiču invazivne vrste, ubrzavaju gubitak staništa i guraju mnoge vrste ka izumiranju. Ona kaže da je danas mnogo teže vidjeti evoluciju nove vrste ili specijalizaciju neke postojeće, jer proces nastanka vrste traje između 10 i 50 tisuća godina, dok je za uništenje vrste dovoljno i jedno desetljeće.
Stigall kaže da jednako kao što su invazivne vrste potaknule masovno izumiranje prije 360 milijuna godina, iste su sile djelatne danas: “Ono što vidimo iz tih fosilnih zapisa je da stvari koje su limitirane ili specijalizirane u svojoj ekologiji imaju daleko veći rizik od izumiranja i daleko manje šanse za uspješan razvoj u vrstu. Dakle, možda bismo trebali fokusirati resurse na vrste koje su šire adaptirane i još uvijek se nalaze u svojim prirodnim staništima.”
Stigall kaže da je šesto doba masovnog izumiranja naše vlastito, koje je počelo prije oko milijun godina kad su izumrle velike životinje poput mamuta i sabljozubog tigra. Ona kaže da je stopa izumiranja vrsta danas brža i veća nego što je viđena igdje ranije iz fosilnih nalaza: “Pred nama je čitava serija potencijalnih posljedica koje vrlo nalikuju najgorem masovnom izumiranju koje se ikad dogodilo, onom od prije 250 milijuna godina kad je izumrlo 96 posto svih živih vrsta na Zemlji.”
Stigall kaže da njezina studija naglašava dugoročne posljedice invazivnih vrsta. Što više znamo o tom procesu, kaže ona, to ćemo bolje razumjeti kako na najbolji način sačuvati bioraznolikost.
Studija je objavljena u časopisu PLos ONE, dostupnom besplatno na internetu, a prenosi je Glas amerike.