Nekategorizirano
"I komunizam i kršćanstvo su utopističke ideje!"

Zadarski nadbiskup Želimir Puljić je, na misi za blagdan sv. Šime, izjavio: “Bolna je činjenica što u kršćanstvu nema euharistijskog zajedništva. Sveta zemlja u moru islamskog svijeta pruža tužnu sliku kršćanske razjedinjenosti. Zato je ovo poticaj našim vjerskim zajednicama i poziv na zajedničko djelovanje i molitvu.” Nadbiskup je, dakako, aludirao na “iznenadnu” prisnu suradnju dviju crkvi – katoličke i pravoslavne.
Ovakva nadbiskupova izjava, dakako da je razvila maštu javnosti i izazvala poneke kontroverze. U razgovoru za Z MAGAZIN, istu komentira i zadarski diplomat i sociolog religije, prof. dr. sc. Ivica Maštruko:
– Nadbiskupova izjava nije usmjerena protiv islama, nego je jedna dobro poznata ekumenska ideja. Priča počinje od toga, od razjedinjenosti armenske, pravoslavne i katoličke crkve koja je na tim prostorima jako dugo. Čak su postojali i fizički sukobi između pripadnika pojedinih religijskih zajednica i njihovih vođa na tim prostorima. Počevši od problema i situacije u Crkvi Kristovog groba, pa nadalje. Jer, ne samo da dugo godina nije bilo nikakvog ekumenizma i suradnje nego je bilo sukoba i protivljenja. Razumljivo je da je situacija na tim prostorima osjetljiva upravo zbog prisustva drugih religijskih sistema kao što je islam i, dakako, židovstvo. Na tim prostorima ta razjedinjenost unutar kršćanstva postaje uočljivija nego na nekim drugim prostorima jer je tamo sve sabijeno, koncentrirano, u destiliranom obliku izbija na vidjelo. Tako da je njegov poziv na jedinstvo kršćana u sklopu strategije katoličke crkve i njenog ekumenizma na jednoj strani, a na drugoj upravo na tim prostorima gdje je i u praktičnom životu ta razjedinjenost evidentna.

* Zbog čega je došlo do razjedinjenosti?
– Iz razumljivih razloga. Zbog odvajanja prvo armenske crkve, još prije velikog raskola, a zatim raskola do kojeg je došlo između istoka i zapada u 11. stoljeću. I, nakon toga, razumljivo, opet Luther i odvajanje protestanata. Dakle, ništa neuobičajeno za bilo koji religijski sistem u kojemu dolazi do sukoba nakon smrti karizmatskog vođe, utemeljitelja ili lidera (ako bismo uzeli primjer kršćanstva, Petar i Pavao i svi sukobi koji su izbili nakon toga). Imate primjer u islamu – podjela na Šite, Sunite i različite druge frakcije unutar tog jedinstvenog sistema. Slična je situacija i u budizmu. Isto kao u bilo kojim pokretima koji se zasnivaju na jednoj ideji i zatim na temelju te ideje osnuju instituciju, zvala se ona crkva ili partija, sa zadatkom da se ta religijska institucija brine o širenju i održavanju te temeljne ideje, ali kasnije ona počinje voditi računa o samoj sebi i, kao što je slučaj sa svim institucijama, dolazi do sukoba, raskola.
* To je, znači, prirodni proces?
– Jedan proces koji je razumljiv zbog sljedećega – čim imate instituciju, imate i sukob unutar institucije, borbu za vlast, za utjecaj, za poziciju, za moć. I, jasno, razlike koje se javljaju počinju obično na osnovama da se trebalo vratiti izvornim osnovama tog pokreta i te ideje. I onda se počinje sa raznim interpretacijama što je veliki vođa ili utemeljitelj tog pokreta htio reći. Različite interpretacije dokumenata ili svetih knjiga ili partijskih dokumenata u tim tumačenjima postave velike razlike.
* Crkva je danas jako daleko od svojih izvornih osnova na kojima temelji svoje postojanje?
– Ništa neuobičajeno. Prvo treba imati na umu jednu temeljnu stvar – razlikovati, kad je u konkretnom slučaju, primjera radi, o kršćanstvu riječ, vjeru od religije i vjeru i religiju od crkve. Kod nas se u kolokvijanom i svakodnevnom životu ta tri termina i te tri temeljne odrednice ne razlikuju dovoljno. Jedna je stvar imati vjeru. Vjera je dar, prema definiciji kršćanstva, koji se prima od Boga, pa se prima ili se pak ne prima. Ona je stvar pojedinca i neupitna je. Vjera se ne preispituje. Nju imaš ili nemaš. Religijski sistemi su pak djelo čovjeka. Različitih tumačenja, pravila, propisa, rituala, obaveza, zakonika koji se unutar ove treće stvari crkve na hijerarhijskoj razini uređuju i određuju. Ona se uvijek preispituje. Ona se mijenja. Ona se usklađuje sa novim uvjetima postojanja čovjeka. I dokumenti se mijenjaju. Koncili, recimo, u katoličkoj crkvi, mijenjaju te neke uzuse, običaje i tumačenja. To je religija. Ona je upitna i može se preispitivati. Ona je djelo čovjeka. I na trećoj strani imate crkvu koja je tipična institucija. I bez obzira na osnovnu tezu da je crkva zajednica vjernika, božjih ljudi, u osnovi tom crkvom kao hijerarhijskom piramidom upravlja hijerarhija. I hijerarhija kao i svaka organizacija podložna je svim ljudskim slabostima – borbi za moć, za vlast, za poziciju, za napredovanje u toj hijerarhijskoj ljestvici. I, dakako, ta crkva često puta u povijesti zaboravi temeljnu i osnovnu ideju zbog koje je osnovana.
* A ta je?
– Osnovana je s ciljem da širi, štiti, unaprijeđuje i brani određeni religijski sistem. Crkva kao institucija često zaboravi na tu svoju temeljnu ideju i, što je sasvim razumljivo, počinje voditi računa o sebi kao organizaciji i instituciji i svojim interesima, zaboravljajući na temeljnu ideju zbog koje je osnovana.
* Obzirom da se crkva, kako ste sami istakli, po tradiciji bazira na patrijarhalnom sistemu, nije li to diskriminatorno?
– Ne. Naprosto je taj sistem, imajte na umu katoličku crkvu, također temeljen na osnovnim zahtjevima i idejama održavanja crkve kao organizacije. Zašto je katolička crkva u povijesti uspjela zadržati takav utjecaj, takvu disciplinu, takvu strukturu i uopće jedan neprikosnoveni položaj unutar svih kršćanskih religijskih sistema? To treba zahvaliti upravo ovoj poziciji patrijarhalnih, konzervativnih onemogućavanja, ostajanja pri ideji celibata. Jer, ideje celibata nisu samo teološke premise, nego i zahtjev crkve kao institucije, kao organizacije da se održi. Imate potpunog čovjeka koji je oslobođen svih tereta, i onih ljudskih obaveza prema porodici, onome što donosi sa sobom briga o održavanju egzistencije svoje botelji. Brige o bolesnom djetetu, o svemu onome što u svakodnevnom životu opterećuje svakog normalnog pojedinca. Ovdje je zapravo čovjek koji prihvaća svećenstvo potpuno i u potpunosti posvećen toj svojoj misiji, odnosno svojoj instituciji, odnosno crkvi. To pridonosi čvrstini i jačini crkve kao institucije i kao organizacije.
* Postoji li mogućnost da bi Hrvatska mogla dati papu?
– Ne. To je vrlo teško. Logično bi bilo očekivati da slijedeći papa bude iz Južne Amerike. Danas Brazil, obzirom na broj stanovnika, ima veći broj biskupa nego Italija. Mislim da je teško očekivati, sudeći po odnosu broja kardinala i utjecaja pojedinih djelova svijeta, da bi opet, tako skoro, papa dolazio iz slavenskog svijeta.
* Komunizam i kršćanstvo u korijenu imaju zajednički nazivnik?
– Apsolutno. Komunizam je težio raju na zemlji, a kršćanstvo raju na nebu. Korijen riječi je isti, comuone, što na talijanskom jeziku znači “misa”. I jedno i drugo su utopističke ideje. Lijepo zamišljene, ali ne ostvarive. U katoličkoj crkvi demokracija je hereza!
“JEDINSTVO KRŠĆANA VIŠE NIJE MOGUĆE!”
* Postoje li razlozi koji bi mogli ujediniti kršćane?
– Ima masu razloga i masu potreba, ali mislim da u perspektivi to potpuno, ponovno jedinstvo kršćana pod kapom jednog i jedinog vođe, zvali ga mi papa, patrijarh ili kako hoćete, više nije moguće.
* Zašto?
– Postoji toliko različitih interesa i toliko je dugotrajno to povijesno stanje da do takvog jednog organizacijskog, čvrstog i unitarnog jedinstva nije moguće doći. Ali, u svakom slučaju, doći će do približavanja, suradnje i jednog ekumenizma u praktičnom, svakodnevnom životu.
Hrvatska
Posao od 3 minute koštat će vas 50 eura. Pogledajte nevjerojatne cijene majstora
Nova društvena igra u Hrvatskoj mogla bi se zvati “Pronađi majstora”. Nije tajna da pronaći “dobre ruke” koje će popraviti stvar je gotovo nemoguće. Imaju jako puno posla, nema puno majstora koji zbilja imaju zanat u rukama pa shodno tome diktiraju i visoke cijene.
Različiti portali i stranice na kojima se nude majstorske usluge pokazuju da cijena majstora za kućne poslove u Hrvatskoj danas iznosi uglavnom između 20 i 50 eura po satu za osnovne popravke, dok se za određene specifične usluge kao što su montaža, zamjena ili popravci kućanskih uređaja i instalacija cijene mogu kretati i do 90-225 eura po pojedinačnoj usluzi.
I u toj priči uglavnom nema prostora za cjenkanje, jer ako uhvatite majstora, a pogotovo prema preporuci, lako vas može odbiti jer ima mnoštvo drugih klijenata. Pokušajte se prisjetiti situacije u kojoj ste pozvali majstora zbog problema koji na prvu djeluje ozbiljno, a na kraju se pokaže banalnim.
Uradi sam nije trend, nego potreba
Poklopac vodokotlića koji se klima, utičnica koja iskreće jer se olabavila, vrata ormara koja stalno padaju s nosača, sve su to sitnice koje u kući stvaraju stres i rupe u budžetu. Najbolje se vidi kad zbrojite račune, jer prosječna intervencija majstora u kućanstvu, čak i kad traje samo dvadesetak minuta, uz izlazak na teren često prelazi 40 ili 50 eura. U velikim gradovima to je i više, pa ne čudi što mnogi imaju osjećaj da novac curi kroz pukotine u zidu koje nikako da se zakrpaju. Stvarna je situacija jednostavna, Hrvati uglavnom ne znaju koliko majstorske intervencije zaista koštaju. Cjenike rijetko tko objavljuje javno, a i kada postoje, teško ih je usporediti. Jedan će naplatiti 20 eura za zamjenu brtve na slavini, drugi 60, treći 35 samo da dođe. Oko elektrike je još nejasnije, jer svatko ima svoje formate naplate. Prosječni troškovi zato se godinama prenose usmeno, što stvara osjećaj da se radi o nečem neuhvatljivom i rezerviranom za stručnjake, iako velik dio tih popravaka nije ni blizu zamršen koliko izgleda.
Najzanimljivije je što se ta percepcija ne mijenja samo zato što ljudi strahuju od pogreške. U hrvatskim kućanstvima i dalje vlada ideja da “netko drugi zna bolje”, pa se majstori zovu i za najosnovnije radnje. No istina je potpuno drugačija, jer većina sitnih popravaka, uz pravilan alat i malo strpljenja, postaje sasvim izvediva za svakoga tko je voljan pokušati.
Efikasno rješenje za kućanske poslove
Prvi ozbiljan korak prema tome da više ne plaćate dolazak majstora za pet minuta posla je stvaranje osnovnog, ali pouzdanog kućnog seta alata. Upravo je taj segment tržišta posljednjih godina eksplodirao, jer se sve više kućanstava okreće baterijskim sustavima koji omogućuju fleksibilnost, brzinu i sigurnost. Tu se nameće Q linija električnih alata PRAKTIK TOOLS, prvenstveno zbog Flexpower baterijskog sustava, koji omogućuje da jedna baterija napaja više različitih alata.
Takav sustav mijenja način na koji ljudi popravljaju i uređuju svoje domove, jer nestaje potreba za kablovima i viškom opreme. Korisnici Q linije najčešće ističu praktičnost, ali i dugoročnu računicu. Flexpower baterija koristi se na bušilici, odvijaču, ubodnoj pili i mnogim drugim alatima, što stvara logičan ekosustav u kojem se svaki novi alat uklapa bez dodatne investicije u baterije. Drugi važan element je garancija. Četiri godine jamstva na električne alate iz Q linije daje sigurnost i eliminira najčešći strah: što ako nešto pođe po zlu. Za mnoge koji tek ulaze u DIY svijet ovo je ključna točka povjerenja, jer nitko ne želi da mu prvi alat otkaže usred popravka. Q linija nudi upravo to, čvrstinu i pouzdanost bez visoke ulazne cijene, što ju čini logičnim izborom za početnike i ljude koji žele profesionalne rezultate bez profesionalnih troškova.
Ovo su najčešće intervencije
Dovoljno je pogledati nekoliko najčešćih intervencija u domaćinstvima da se shvati gdje nestaje novac. Zamjena šarke na vratima ormara, zatezanje vijka na sudoperu koji se klima, bušenje jedne rupe za policu, podrezivanje letve, zamjena prekidača svjetla, sve to spada u kategoriju posla za koji se plaća cijena bez obzira na trajanje. U praksi to znači da vas kratka intervencija može koštati isto kao ozbiljan popravak samo zato što uključuje dolazak.
Još izraženiji problem vidi se kod radova koji su zapravo čisti “uradi sam”. Bušenje rupe za novu zavjesnu šipku, postavljanje držača za ručnik u kupaonici, montaža jednostavne police, skidanje i vraćanje vrata kuhinjskog elementa, zatezanje vijaka na stolici koja škripi, sve su to poslovi za koje većina majstora naplaćuje minimalnu tarifu. Kad se ti iznosi zbroje kroz godinu, lako se približe trošku kvalitetnog seta alata koji bi rješavao sve te situacije bez ijednog izlaska majstora na teren. Zato se posljednjih godina sve više mijenja navika, osobito kod mlađih kućanstava koja nemaju tradiciju “domaće radionice” kao starije generacije. Ljudi žele naučiti, žele uštedjeti i žele imati osjećaj da sami mogu popraviti vlastiti dom. Najveći problem obično nije znanje, nego sam početak, odnosno nejasnoća oko toga koji alat je zapravo potreban da bi se kućanstvo oslobodilo ovisnosti o majstorima za svaki trivijalan zadatak.
Najveća greška: “Ja to ne znam”
Velik dio kućanskih radova uopće ne zahtijeva specijalizirano znanje. Najčešći početnički “strahovi” odnose se na bušenje zidova, zamjenu prekidača, male drvene popravke i montažu polica, iako su sve te radnje zapravo vrlo jednostavne kad se rasporede u par konkretnih koraka. Najbolji primjer je bušenje, koje se mnogi boje jer zvuči komplicirano, no uz dobru baterijsku bušilicu i pravi tip svrdla radi se o najjednostavnijoj aktivnosti u domu. Jedan precizan otvor često znači završetak zadatka, bilo da se postavlja polica, zavjesna šipka ili držač za ručnik.
Jednako je i s osnovnim električarskim sitnicama koje najčešće zvuče puno strašnije nego što jesu. Zamjena dotrajalog prekidača ili utičnice postala je rutinska radnja, ali uz obvezno gašenje struje i provjeru napona. Sve nakon toga svodi se na spajanje žica koje su već jasne i označene. Upravo zato ljudi koji jednom probaju obično zauvijek prestanu zvati majstore za takve mikro-intervencije. U kuhinji i kupaonici također postoji čitav niz radova koji nemaju nikakve veze s vodoinstalaterskim zahvatima, a nerijetko se naplaćuju kao da se radi o složenoj rekonstrukciji instalacija. Zatezanje sifona, poravnavanje vrata kuhinjskog elementa, podizanje ili spuštanje ručke na sudoperu, sve su to poslovi koje uz odvijač i bušilicu svladate u nekoliko minuta.
Najbolje u cijeloj priči je to što nitko ne govori da treba zamijeniti majstora kao struku. Oni su nezamjenjivi u ozbiljnim zahvatima, no većina kućanstava troši novac na intervencije koje s osnovnim znanjem i osnovnim setom alata mogu savladati sami. Uz malo rutine takav pristup postaje normalan, baš kao i zadovoljstvo kad znate da ste svoj dom popravili vlastitim rukama.
Nekategorizirano
Nostalgični ste za Alan Fordom? Uskoro dolazi u kazalište! Evo tko igra Grunfa, Bob Rocka…
Satiričko kazalište Kerempuh svoju novu sezonu otvara praizvedbom predstave “Alan Ford” Milana Fošnera, prema stripu Maxa Bunkera (L. Secchi) i Magnusa (R. Raviola), u režiji Marija Kovača, koja će premijerno biti izvedena u petak, 19. rujna.
Deveta umjetnost
Kultni talijanski strip “Alan Ford” već više od pola stoljeća zabavlja i oduševljava ljubitelje devete umjetnosti u Hrvatskoj i svijetu, a crnohumorni i satiričan prikaz djelovanja grupice siromašnih tajnih agenata koji rješavaju bizarne kriminalističke slučajeve idealna je podloga za predstavu koja bi se bavila nelogičnostima i apsurdima suvremenog hrvatskog društva, priopćio je Kerempuhu.
Iako se radnja stripa odvija uglavnom u New Yorku, teme koje obuhvaća su univerzalno prepoznatljive i uvijek aktualne.
Kerempuhova dramatizacija stripa kao centralnu negativnu ličnost smjestila je lik Superhika, karizmatičnog lopova koji ironično otima siromašnima da bi dao bogatima.
Teške teme kroz “lake” doskočice
Kroz odabir super-antiheroja kao direktnog suparnika junacima iz Grupe TNT, predstava obrađuje inače teške teme, poput socijalne nepravde, siromaštva i zakulisnih političkih igara, ali na mladima prihvatljiv način uz zdravu dozu humornog odmaka.
U predstavi nastupaju Luka Petrušić (Alan Ford), Matija Šakoronja (Bob Rock), Tomislav Štriga (Broj 1), Domagoj Ivanković (Grunf), Tarik Filipović (Sir Oliver), Hrvoje Kečkeš (Debeli šef), Filip Detelić (Superhik), Borko Perić (Jeremija), Ana Maras Harmander (Bepa), Ines Bojanić (Margot), Josip Brakus (policajac/Čaruga), Ozren Opačić (inpektor Brock), Karlo Mlinar (Samoubojica), Tomislav Dunđer (bogataš /tamburaš).
Dramaturg predstave je Vid Lež, scenograf Davor Prah, kostimografkinja Nikolina Miletić, autor glazbe Tomislav Babić, autorica maski Marija Bingula, koreograf Branko Banković, a oblikovatelj svjetla Alen Marin.
Nekategorizirano
Župan Bilaver: Uređenje Draženice prioritetni projekt Županije
Župan Zadarske županije Josip Bilaver i njegov zamjenik Robertino Dujela održali su radni sastanak s voditeljem područne konzervatorske službe u Zadru Igorom Miletićem i ravnateljem Županijske lučke uprave Zadar Davorom Škibolom na temu uređenja uvale Draženica i Maestral.
Riječ je o jednom od najvažnijih infrastrukturnih projekata Županije koji uključuje izgradnju novih komunalnih vezova, uređenje plaže, proširenje prometnice te pješačko-biciklističke staze i zelene površine.
Na sastanku je dogovorena daljnja suradnja Konzervatorskog odjela i Županijske lučke uprave u svim fazama pripreme i realizacije projekta, kako bi uređenje uvale Draženica bilo provedeno u skladu s relevantnim smjernicama i standardima.
Župan Bilaver istaknuo je kako projekt Draženica predstavlja prioritet Županije i da će donijeti značajnu dugoročnu korist građanima i razvoju zadarske obale.
-
magazin1 dan prijeŠPICA!
-
Tech4 dana prijeOBJAVILA NASA / Svijet će se zamračiti – stiže najduža pomrčina Sunca u posljednjih 100 godina
-
magazin4 dana prije(VIDEO) A CAPPELLA POSLASTICA / A.K.A. Crescendo predstavlja novi cover – “Božić dolazi” uz mlade zadarske glumce
-
Hrvatska4 dana prijePROGNOZA / Za vikend hladnije uz dugotrajnu maglu, evo gdje se očekuje sunce









koko bil
15. listopada 2010. at 12:01
neka podjele bude među kršćanima, ali neka bude jak zajednički kršćanski duh