Sretnemo li čovjeka, najprije ga možemo upoznati pogledamo li mu cipele. Uđemo li mu u kuću, pogledat ćemo mu kupatilo. Grad ćemo najprije upoznati – vidimo li mu kolodvor.
Ta provjerena mudrost, ustvari, potvrđuje da su najdostupnije i najjednostavnije stvari ujedno i najefikasnije. No, rečena mudrost će ozbiljno doći u pitanje kad netko poželi upoznati grad Zadar. Rijetki nisu čuli da se radi o najperspektivnijem gradu u Državi, da je napredovao više od drugih u svom rangu, da je po mjeri čovjeka i da je život u njemu privilegija. Bude li putnik namjernik pitao građane, dobit će baš takav odgovor.
Neće se svatko dati smesti, jer, od postanka „Ježeve kućice“, stoji pravilo da svatko najviše voli svoj dom. Past će mu na pamet još jedna mogućnost. Zadar je peti grad u Hrvatskoj po veličini, ali najveći kojim upravlja vladajuća stranka. Možda su pristrani kad crtaju grafikone i pišu povijest.Većina će se osloniti na mudrost iz uvoda, htjeti se uvjeriti iz prve ruke i upasti u dilemu.
Željeznički kolodvor, ulazna vrata u svaki grad i njegova legitimacija. Ime grada napisano je ogromnim slovima i iza toga je on sam. Odatle put vodi do hotela, često do bolnice. I, tu nastaje problem. Dvojba. Je li problem u narodnoj mudrosti ili u njegovim očima? Vidi mjesto, koje po svemu potsjeća na nekakav zaseok poslije akcije Maslenica ili Oluje, zavisi od kuta gledanja. Gotovo nov objekat, ali zločinački devastiran. Nekad je bio veličina, mlađi od samog putnika. Malo će ustuknuti, jer tu nešto ne štima. Oni koji su to napravili ,„rječju, djelom ili propustom“, ne mogu biti isti oni iz turističkog prospekta, vrijedni, pametni i sve drugo što treba da grad bude najbolji. „Kolodvor ZOO“ iz svojih „slavnih“ dana. Dakako, ne arhitektonski.
Krene li prema hotelu, ili bolnici, što je realno, vidjet će ogromno parkiralište motornih vozila sa zemljanom podlogom, koje polako nestaje u smeću. Pomislit će da se radi o posebnoj parkirališnoj podlozi koja priječi otjecanje motornih ulja u tle, što je zakonska norma i razočarati se ponovo. Što bi tek bilo da sazna da je privatno, da je tu duže od dvadeset godina i da baš nikoga za to nije briga. Mjerodavni bi mu rekli da je to privremeno i, ako je Marsovac za kojeg vrijede astronomske veličine, bit će mu lakše. Što ako nije? Sličit će mu to sve na slavonski buvljak iz sedamdesetih i zagrcnuti će se.
Ne može biti gore, pomislit će, i već nakon pedesetak koraka vidjet će smetište uz cestu, najgore vrste, za koje nitko nije siguran krije li opasne tvari usred grada. Opasno stvarno izgleda. Dio koristi privatna osoba i svakome je jasno da tu ima dosta bezakonja. Tko god je, vrlo je otporan na inspekcije.
Poslije slijedećih pedesetak koraka dolazi i slijedeći krug pakla. Ruševine, pune smeća i izgladnjelih mačaka, koje, dok prolazite nogostupom užim od pola metra, ispod rupa u ruševnom i zaraslom zidu koji im je nastamba, pozorno prate imate li jestivog prtljaga. Invalidi i djeca u kolicima su u dvostrukoj opasnosti. To je dok pješačite i nemoguće je izbjeći da vas neki supatnik iz vozila upita za put do hotela, bolnice, ili gradske plaže. Teško ćete mu objasniti, jer nema prometnih znakova koji bi ih usmjeravali. Morat će višestruko kršiti prometne propise. Sramit ćete se kao da ste sami krivi. Možda na to gradski oci i računaju, jer nije jedino mjesto gdje se za njih sramimo.
Tražimo li bilo kakvo opravdanje za sve viđeno, prvo ćemo pomisliti da je razlog Ministar prometa, naš čovjek, koji na taj način odbija da mu se spočita eventualni lokalpatriotizam. Međutim, problem je mnogo stariji od njegove funkcije, ali ga to ne amnestira potpuno. Bio je u prilici da ga sanira.
Kako vrag nije uvijek potpuno crn ima i svijetlih točaka. Naprimjer, nema neuređenog igrališta, zahrđalih dječjih igraonica, golova, čiji stativi mogu ozlijediti dijete i polomljenih koševa, među obližnjim zgradama. Nereda nema, jer nema niti takovih objekata i to u najnaseljenijem dijelu grada.
Od silaska s Jadranske turističke ceste, Bulevarom do bolnice, ima više smeća nego na deponijima manjih gradova. Najprometniji i najjadniji ulaz u neki grad.
Mogu li nas gradski oci prosvijetliti i na pogodan način nam objasniti što nam je to dobro, a mi ne zapažamo? Ministar Šuker je to uvježbao i valjalo bi koristiti njegovo iskustvo. Za njega je i nepovoljni kredit privilegija rijetkih. Je li to iskustvo već primjenjeno i u Zadru. Možda valja sačekati da se valorizira, naprimjer, grandiozno djelo graditelja Galića i njegovih Markovih konaka. Dobit ćemo nemjerljivo bogatstvo poput Splita, koji se diči Dioklecijanovom palačom. Strpiti se 1700 godina i izliječiti od kompleksa Splita. Ali, zar do tada nebi mogao bar jedan bager komunalnog poduzeća izići na teren. Barem onoliko dugo koliko stoji na ulici dok njegov vozač krčmi u obližnjem kafiću?
Nije da ne znamo gdje prednjačimo pred drugima. Naprimjer, u vrhu smo po broju narkomana, rušenju stoljetnih stabala i pretvaranju igrališta u parkirališta.
Vjerujem da i Zadar, poput drugih, ima svoje Zelene. Pozelenjeli dabogda.
Vratimo se ježu, koji kaže: „Ma kakav bio moj rodni prag on mi je uvijek mio i drag“. Gospodo Odgovorni, ne zloupotrebljavajte tu „ježevu“ stečevinu i ne dičite se djelima prethodnika. Predobro ste plaćeni da biste nam prodavali tuđu robu. Pomozite da shvatimo je li prospritet Zadra mit ili stvarnost.
Ovdje je riječ tek o jednoj gradskoj ulici. Ići ćemo i dalje, prema zapadu (grada) i saznati.