Nekategorizirano
Prelazak s motora na quad

Quad je vozilo koje se u posljednjih nekoliko godina sve češće vidi na hrvatskim cestama, točnije izvan ceste. Mnogi vozači motora u pravilu ne znaju kamo bi strpali vozače quadova. Prije svega, rijetko ih vidimo na cestama, a većina motorista nije previše upoznata s off-road mogućnostima. Najčešće vozače quadova trpamo u isti koš s off-road motociklistima. No, ovo nije natjecateljsko vozilo, odnosno u Hrvatskoj se jos ne smatra takivim. Mada postoje i radne i sportske verzije quadova.
U ovom prilogu nas je više zanimalo kako je to s motora preći na quad. Kako je to s asfalta preći u kaljugu i makadam, a da ne brinete o brzini kretanja. Također nas zanima i kako je s quadom vozati se po gradskim prometnicama i nositi se s gužvama u prometu ako ipak odlučimo ovo off-road vozilo koristiti tamo gdje mu nije mjesto.
Prije svega, u trenutku kada prvi put sjednete na quad – osjećaj moći i snage je jednostavno neopisiv. Već prvi dojmovi vas nagone da ga čim prije upalite i počnete osvajati svijet. Zamjećujete i neke nove ručice koje na motoru nemate, ali nije važno – želja da čim prije krenete u avanturu je jača od svakog ozbiljnijeg upoznavanja.
No, već prvi metri će vas iznenaditi. Quad nije vozilo koje poslušno izvršava sve naredbe. Prije svega, problem je skretanje, ulaženje u zavoje ili bilo kakvo ne-pravocrtno kretanje. Pomicanje volana je teško, imate osjećaj da, iako je volan okrenut u stranu kretanja ceste, da vaša nova igračka ide i dalje ravno. U pravilu, vožnja quadom po asfaltu postaje podnošljivija kada se počnete voziti kao što se voze vozači R motora – pomicanje tijela prema unutrašnoj strani motora čuda čini i prilikom vožnje quadom. Vožnja asfaltom možda nije tegoba, ali sigurno nije veselje i ne donosi ugodu. Širok je i teško se probija kroz automobile, brzina koju razvija nije velika, a i sa svakim njenim povećanjem gubite na osjećaju sigurnosti i imate osjećaj da je pitanje trenutka kada ćete izletiti ili s vozila ili skupa s njim s ceste.
U trenutku kada uspijete uteći s asfalta, postanete svjesni potpuno nove dimenzije quada. U početku polako vozite po makadamu, njivama i poljskim putevima. Čak nemate ni potrebu ići prebrzo. Može vas, kao i autora teksta, početi veseliti da vidite kako na neravninama kotači idu svaki u svojoj osi i pod svojim kutem, ali vi gore na sjedalu nemate osjećaj da je teren neravan, vi jednostavno sjedite u istom položaju i uživate. Za razliku od terenskih automobila, ovdje ste direktno u kontaktu s terenom oko sebe, ne štiti vas ništa, pa čak ni estetski možda lijepi blatobrani. No, blato i kamenčići koji pršte oko vas samo donose više veselja. Poželite se vozati po svim mogućim podlogama koje se ne zovu asfalt. I to je užitak koji vožnja quadom donosi. No, valja biti i oprezan. Proći ćete svakakve terene i u jednom trenutku ćete pomisliti da nema terena koji quad ne može proći. No, ima! Autor članka je zapeo u kaljužu koja zbog prilične količine vode u lokvama nije davala do znanja da je prilično duboka i da će zakopati kotače čak i quada. Više od pola sata vožnje naprijed-nazad nije davalo rezultata i počne vas loviti panika kako doći do prvog sela i moliti nekoga s traktorom da vas dođe izvući. No, upornost se nekada isplati, a i između vas i blata je ipak snažan quad.
Znači, kritičan trenutak je kada se osjetite jačim i od prirode, pa uletite u neprocijenjen teren u kojem i ovakav quad pokazuje nemoć. Autor članka je bio na par kilometara od prvog sela, no što ako ste 20 kilometara udaljeni od neke civilizacije. Stoga svi oni koji planiraju kupiti quad – vodite računa da i takvo vozilo ima svoja ograničenja i da bi se vrlo lako mogli naći u situaciji da vam HAK ne želi doći i pomoći a da ne postoji „obližnje selo“.
Riječ je o Dinlijevom modelu DMX 450. Ovo vozilo izgleda kao zli insekt iz Dooma, a njegovi podjednako zli koliko i neiskoristivi visoko izdignuti blatobrani u pravilu neće poslužti nikakvoj zaštiti, amukulator je postavljen ispod desnog zadnjeg blatobrana i na njega pada doslovno sve što pokupite na terenu kojim se vozite. Ipak, priznajem, ovaj quad ima iznimno atraktivan izgled i autor članka si je poslije off-road vožnje priuštio vožnju po centru Zagreba, baš u vrijeme špice subotom. Pogledi koje plijenite ne mogu vas ostaviti ravnodušnima, a i iznimno glasan auspuh vam pomaže da ostavite dojam. Stoga svi koji quad misle kupiti za šminkanje po gradu, ovo je jedan od mogućih modela.
No, vratimo se rečenici s početka teksta. Prije nego prvi put sjednete na quad, provjerite da znate ubaciti u hod unazad (rikverc), provjerite da li ručna kočnica radi. Na radnim quadovima ćete još naći i reduktor, vitlo i još koješta što niste očekivali od ovakvog vozila. Gas se ne dodaje okretanjem ručice nego na polugicu koja se nalazi ispod guvernalske ručke i gas dodajete i oduzimate palcem. Nije toliko komplicirano kako bi na prvi pogled moglo izgledati, stvar navike u roku nekoliko minuta. Sam autor članka je tijekom jednog dana stalno mijenjao vozila (quad pa motor, motor pa quad) baš radi usporedbe stila vožnje i mogućnosti prilagodbe. Problema uopće nema, promjenu vozila niti ne osjetite.
Testirani quad ima dobar ovjes, stabilnost se ipak donekle osjeća ako je brzina kojom se krećete manja od 60 km/h. Unatoč osjećaju da nije tako, barem u prvim kilometrima. Ovaj quad također ima iznimno snažan motor koji je zakonski ograničen na 20 KS, no na testiranom modelu su rađene određene preinake pa je 20 KS samo na prometnoj dozvoli. Težak je 205 kilograma, a od daljnih tehničkih specifikacija tu su 2 bregaste osovine i 4 ventila po cilindru. Prijenos je putem lanca, a na raspolaganju vam je 5 brzina+hod unazad. Ovaj quad je 2WD, a koči se dvostrukim diskom naprijed i jednim otraga. Rezervoar je 12,8 litara, a navodna maksimalna brzina je 105 km/h. No, vjerujte, tu brzinu ne želite ni probati dostići.
Izvor: Motori.hr
Hrvatska
Posao od 3 minute koštat će vas 50 eura. Pogledajte nevjerojatne cijene majstora
Nova društvena igra u Hrvatskoj mogla bi se zvati “Pronađi majstora”. Nije tajna da pronaći “dobre ruke” koje će popraviti stvar je gotovo nemoguće. Imaju jako puno posla, nema puno majstora koji zbilja imaju zanat u rukama pa shodno tome diktiraju i visoke cijene.
Različiti portali i stranice na kojima se nude majstorske usluge pokazuju da cijena majstora za kućne poslove u Hrvatskoj danas iznosi uglavnom između 20 i 50 eura po satu za osnovne popravke, dok se za određene specifične usluge kao što su montaža, zamjena ili popravci kućanskih uređaja i instalacija cijene mogu kretati i do 90-225 eura po pojedinačnoj usluzi.
I u toj priči uglavnom nema prostora za cjenkanje, jer ako uhvatite majstora, a pogotovo prema preporuci, lako vas može odbiti jer ima mnoštvo drugih klijenata. Pokušajte se prisjetiti situacije u kojoj ste pozvali majstora zbog problema koji na prvu djeluje ozbiljno, a na kraju se pokaže banalnim.
Uradi sam nije trend, nego potreba
Poklopac vodokotlića koji se klima, utičnica koja iskreće jer se olabavila, vrata ormara koja stalno padaju s nosača, sve su to sitnice koje u kući stvaraju stres i rupe u budžetu. Najbolje se vidi kad zbrojite račune, jer prosječna intervencija majstora u kućanstvu, čak i kad traje samo dvadesetak minuta, uz izlazak na teren često prelazi 40 ili 50 eura. U velikim gradovima to je i više, pa ne čudi što mnogi imaju osjećaj da novac curi kroz pukotine u zidu koje nikako da se zakrpaju. Stvarna je situacija jednostavna, Hrvati uglavnom ne znaju koliko majstorske intervencije zaista koštaju. Cjenike rijetko tko objavljuje javno, a i kada postoje, teško ih je usporediti. Jedan će naplatiti 20 eura za zamjenu brtve na slavini, drugi 60, treći 35 samo da dođe. Oko elektrike je još nejasnije, jer svatko ima svoje formate naplate. Prosječni troškovi zato se godinama prenose usmeno, što stvara osjećaj da se radi o nečem neuhvatljivom i rezerviranom za stručnjake, iako velik dio tih popravaka nije ni blizu zamršen koliko izgleda.
Najzanimljivije je što se ta percepcija ne mijenja samo zato što ljudi strahuju od pogreške. U hrvatskim kućanstvima i dalje vlada ideja da “netko drugi zna bolje”, pa se majstori zovu i za najosnovnije radnje. No istina je potpuno drugačija, jer većina sitnih popravaka, uz pravilan alat i malo strpljenja, postaje sasvim izvediva za svakoga tko je voljan pokušati.
Efikasno rješenje za kućanske poslove
Prvi ozbiljan korak prema tome da više ne plaćate dolazak majstora za pet minuta posla je stvaranje osnovnog, ali pouzdanog kućnog seta alata. Upravo je taj segment tržišta posljednjih godina eksplodirao, jer se sve više kućanstava okreće baterijskim sustavima koji omogućuju fleksibilnost, brzinu i sigurnost. Tu se nameće Q linija električnih alata PRAKTIK TOOLS, prvenstveno zbog Flexpower baterijskog sustava, koji omogućuje da jedna baterija napaja više različitih alata.
Takav sustav mijenja način na koji ljudi popravljaju i uređuju svoje domove, jer nestaje potreba za kablovima i viškom opreme. Korisnici Q linije najčešće ističu praktičnost, ali i dugoročnu računicu. Flexpower baterija koristi se na bušilici, odvijaču, ubodnoj pili i mnogim drugim alatima, što stvara logičan ekosustav u kojem se svaki novi alat uklapa bez dodatne investicije u baterije. Drugi važan element je garancija. Četiri godine jamstva na električne alate iz Q linije daje sigurnost i eliminira najčešći strah: što ako nešto pođe po zlu. Za mnoge koji tek ulaze u DIY svijet ovo je ključna točka povjerenja, jer nitko ne želi da mu prvi alat otkaže usred popravka. Q linija nudi upravo to, čvrstinu i pouzdanost bez visoke ulazne cijene, što ju čini logičnim izborom za početnike i ljude koji žele profesionalne rezultate bez profesionalnih troškova.
Ovo su najčešće intervencije
Dovoljno je pogledati nekoliko najčešćih intervencija u domaćinstvima da se shvati gdje nestaje novac. Zamjena šarke na vratima ormara, zatezanje vijka na sudoperu koji se klima, bušenje jedne rupe za policu, podrezivanje letve, zamjena prekidača svjetla, sve to spada u kategoriju posla za koji se plaća cijena bez obzira na trajanje. U praksi to znači da vas kratka intervencija može koštati isto kao ozbiljan popravak samo zato što uključuje dolazak.
Još izraženiji problem vidi se kod radova koji su zapravo čisti “uradi sam”. Bušenje rupe za novu zavjesnu šipku, postavljanje držača za ručnik u kupaonici, montaža jednostavne police, skidanje i vraćanje vrata kuhinjskog elementa, zatezanje vijaka na stolici koja škripi, sve su to poslovi za koje većina majstora naplaćuje minimalnu tarifu. Kad se ti iznosi zbroje kroz godinu, lako se približe trošku kvalitetnog seta alata koji bi rješavao sve te situacije bez ijednog izlaska majstora na teren. Zato se posljednjih godina sve više mijenja navika, osobito kod mlađih kućanstava koja nemaju tradiciju “domaće radionice” kao starije generacije. Ljudi žele naučiti, žele uštedjeti i žele imati osjećaj da sami mogu popraviti vlastiti dom. Najveći problem obično nije znanje, nego sam početak, odnosno nejasnoća oko toga koji alat je zapravo potreban da bi se kućanstvo oslobodilo ovisnosti o majstorima za svaki trivijalan zadatak.
Najveća greška: “Ja to ne znam”
Velik dio kućanskih radova uopće ne zahtijeva specijalizirano znanje. Najčešći početnički “strahovi” odnose se na bušenje zidova, zamjenu prekidača, male drvene popravke i montažu polica, iako su sve te radnje zapravo vrlo jednostavne kad se rasporede u par konkretnih koraka. Najbolji primjer je bušenje, koje se mnogi boje jer zvuči komplicirano, no uz dobru baterijsku bušilicu i pravi tip svrdla radi se o najjednostavnijoj aktivnosti u domu. Jedan precizan otvor često znači završetak zadatka, bilo da se postavlja polica, zavjesna šipka ili držač za ručnik.
Jednako je i s osnovnim električarskim sitnicama koje najčešće zvuče puno strašnije nego što jesu. Zamjena dotrajalog prekidača ili utičnice postala je rutinska radnja, ali uz obvezno gašenje struje i provjeru napona. Sve nakon toga svodi se na spajanje žica koje su već jasne i označene. Upravo zato ljudi koji jednom probaju obično zauvijek prestanu zvati majstore za takve mikro-intervencije. U kuhinji i kupaonici također postoji čitav niz radova koji nemaju nikakve veze s vodoinstalaterskim zahvatima, a nerijetko se naplaćuju kao da se radi o složenoj rekonstrukciji instalacija. Zatezanje sifona, poravnavanje vrata kuhinjskog elementa, podizanje ili spuštanje ručke na sudoperu, sve su to poslovi koje uz odvijač i bušilicu svladate u nekoliko minuta.
Najbolje u cijeloj priči je to što nitko ne govori da treba zamijeniti majstora kao struku. Oni su nezamjenjivi u ozbiljnim zahvatima, no većina kućanstava troši novac na intervencije koje s osnovnim znanjem i osnovnim setom alata mogu savladati sami. Uz malo rutine takav pristup postaje normalan, baš kao i zadovoljstvo kad znate da ste svoj dom popravili vlastitim rukama.
Nekategorizirano
Nostalgični ste za Alan Fordom? Uskoro dolazi u kazalište! Evo tko igra Grunfa, Bob Rocka…
Satiričko kazalište Kerempuh svoju novu sezonu otvara praizvedbom predstave “Alan Ford” Milana Fošnera, prema stripu Maxa Bunkera (L. Secchi) i Magnusa (R. Raviola), u režiji Marija Kovača, koja će premijerno biti izvedena u petak, 19. rujna.
Deveta umjetnost
Kultni talijanski strip “Alan Ford” već više od pola stoljeća zabavlja i oduševljava ljubitelje devete umjetnosti u Hrvatskoj i svijetu, a crnohumorni i satiričan prikaz djelovanja grupice siromašnih tajnih agenata koji rješavaju bizarne kriminalističke slučajeve idealna je podloga za predstavu koja bi se bavila nelogičnostima i apsurdima suvremenog hrvatskog društva, priopćio je Kerempuhu.
Iako se radnja stripa odvija uglavnom u New Yorku, teme koje obuhvaća su univerzalno prepoznatljive i uvijek aktualne.
Kerempuhova dramatizacija stripa kao centralnu negativnu ličnost smjestila je lik Superhika, karizmatičnog lopova koji ironično otima siromašnima da bi dao bogatima.
Teške teme kroz “lake” doskočice
Kroz odabir super-antiheroja kao direktnog suparnika junacima iz Grupe TNT, predstava obrađuje inače teške teme, poput socijalne nepravde, siromaštva i zakulisnih političkih igara, ali na mladima prihvatljiv način uz zdravu dozu humornog odmaka.
U predstavi nastupaju Luka Petrušić (Alan Ford), Matija Šakoronja (Bob Rock), Tomislav Štriga (Broj 1), Domagoj Ivanković (Grunf), Tarik Filipović (Sir Oliver), Hrvoje Kečkeš (Debeli šef), Filip Detelić (Superhik), Borko Perić (Jeremija), Ana Maras Harmander (Bepa), Ines Bojanić (Margot), Josip Brakus (policajac/Čaruga), Ozren Opačić (inpektor Brock), Karlo Mlinar (Samoubojica), Tomislav Dunđer (bogataš /tamburaš).
Dramaturg predstave je Vid Lež, scenograf Davor Prah, kostimografkinja Nikolina Miletić, autor glazbe Tomislav Babić, autorica maski Marija Bingula, koreograf Branko Banković, a oblikovatelj svjetla Alen Marin.
Nekategorizirano
Župan Bilaver: Uređenje Draženice prioritetni projekt Županije
Župan Zadarske županije Josip Bilaver i njegov zamjenik Robertino Dujela održali su radni sastanak s voditeljem područne konzervatorske službe u Zadru Igorom Miletićem i ravnateljem Županijske lučke uprave Zadar Davorom Škibolom na temu uređenja uvale Draženica i Maestral.
Riječ je o jednom od najvažnijih infrastrukturnih projekata Županije koji uključuje izgradnju novih komunalnih vezova, uređenje plaže, proširenje prometnice te pješačko-biciklističke staze i zelene površine.
Na sastanku je dogovorena daljnja suradnja Konzervatorskog odjela i Županijske lučke uprave u svim fazama pripreme i realizacije projekta, kako bi uređenje uvale Draženica bilo provedeno u skladu s relevantnim smjernicama i standardima.
Župan Bilaver istaknuo je kako projekt Draženica predstavlja prioritet Županije i da će donijeti značajnu dugoročnu korist građanima i razvoju zadarske obale.
-
magazin1 dan prijeŠPICA!
-
Tech5 dana prijeOBJAVILA NASA / Svijet će se zamračiti – stiže najduža pomrčina Sunca u posljednjih 100 godina
-
magazin4 dana prije(VIDEO) A CAPPELLA POSLASTICA / A.K.A. Crescendo predstavlja novi cover – “Božić dolazi” uz mlade zadarske glumce
-
Hrvatska5 dana prijePROGNOZA / Za vikend hladnije uz dugotrajnu maglu, evo gdje se očekuje sunce







