U večernjim satima, u ponedjeljak 8. svibnja 2023. godine, u Gradskoj loži Narodnog muzeja Zadar, ispunjenoj mnogobrojnom publikom, uzvanicima iz Zadra i Prištine, predstavljena je dvojezična knjiga pjesama Svitanja i smiraji Arbanasa / Agimet të parabromjet te Arbëneshit poznatog zadarskoga glazbenika i pisca Šime Dešpalja (1987. – 1981.)

Knjiga je izvorno objavljena na govoru mjesta Arbanasi u Prištini, davnih sedamdesetih godina prošloga stoljeća, da bi sad u prepjevu dr. sc. Maximiljane Barančić na hrvatski jezik, bilo obznanjena i u rodnome Zadru Šime Dešpalja.

U predstavljanju knjige uz prevoditeljicu Maximilijanu Barančić sudjelovali su akademik dr. sc. August Kovačec, prof. emeritus, čiju je recenziju pročitala glumica Gabrijela Meštrović Maštruko, voditeljica programa, a o knjizi je govorio i književnik Tomislav Marijan Bilosnić.

U programu predstavljanja zbirke sudjelovala je i violončelistica Paola Genovese, te polaznice tečaja arbanaškog jezika Antea Ćosič, Emanuela Ćosić, Ena Kanjer, Agata Karuc i Nida Ninić.

Kroz pjesništvo barda Šime Dešpalja, iz čije obitelji potječu i svjetski poznati glazbenici Pavao, Valter i Maja Dešpalj, zadarska književna publika imala je prilike vratiti se u već daleke zadarske dane kada su Zadar i Arbanasi bili još odvojena dva susjedno naseljena mjesta.

DEŠPALJ, Šime, glazbenik i pisac (Arbanasi kraj Zadra, 16. II. 1897 — Zadar, 16. I. 1981). Školovao se 1912–15. u zadarskoj Preparandiji, gdje je stekao i glazbenu naobrazbu, učeći u F. Lederera (glasovir, harmonija), F. Spade (violina), J. Chládeka (dirigiranje, instrumentacija) i K. Mohra (kontrapunkt). Za I. svjetskog rata prekinuo školovanje zbog odlaska na ratište (1915–18). Po povratku u Zadar nastavio u Lederera učiti privatno te počeo skladati i dirigirati pjevačkim zborom i trubljačkim sastavom. Prebjegavši 1921. u Jugoslaviju, djelovao je do 1943. u Hvaru, Rabu, Pagu i Blatu na Korčuli kao organizator glazbenog života, dirigent, skladatelj i pedagog. U Hvaru je sastavio mali orkestar i ženski tamburaški zbor, u Rabu vodio puhačku glazbu i ženski pjevački zbor, u Pagu utemeljio i vodio gradsku puhačku glazbu, a u Blatu osnovao i vodio orkestar Glazbenog društva te u sklopu Seljačke sloge mješoviti zbor i puhačku glazbu koju je uzdigao među najbolje ansamble te vrste u Dalmaciji. God. 1943. postao je umjetničkim voditeljem partizanske kulturno-umjetničke grupe dubrovačkog okruga, a 1944/45. dirigentom orkestra Okružnog kazališta u Dubrovniku. Vrativši se 1945. u Zadar, postavljen je za voditelja Narodnoga kazališta, u kojemu je reorganizirao glumački ansambl te utemeljio i vodio pjevački zbor i orkestar. Od 1946. do 1973. posvetio se pedagoškom radu i predavao je u zadarskoj Muzičkoj školi teoriju glazbe i gudaća glazbala te osnovao i vodio školski pjevački zbor i orkestar; istodobno je u Klasičnoj gimnaziji 1946/47. nastavnik glazbenog odgoja te pokretač mješovitoga pjevačkog zbora, a od 1947. predaje i u Učiteljskoj školi teoriju glazbe i didaktiku te osniva i vodi veliki tamburaški zbor. Uz to je bio organizator i dirigent zadarskoga Centralnog omladinskog pjevačkog zbora (1946), zatim mješovitog zbora Filozofskog fakulteta te od 1951. mješovitog zbora Kulturno-prosvjetnog društva »Arbanasi« s kojim je ostvario zapažene nastupe. — Skladao je djela za gudački orkestar (Moba, Ples tratinčice), za puhački orkestar (Paško kolo, Svečana koračnica), za zbor (Leni, Procvao je cvijet, Kolo, Žetva), za glas i gudaća glazbala (Romanca Ariosta) te za glas i glasovir (Uspavanka). Ostavio je nedovršenom operu Vana. Šest njegovih zbornih pjesama objelodanjeno je u zbirci Këngë shqiptare (Priština 1973). Svoj skladateljski izraz razvio je oslanjajući se na folklor. Pisao je pjesme i pripovijetke na govoru zadarskih Arbanasa.
DJELA: Tregine Arbëneske (proza). Priština 1966. — Agimet e parabrasnjet të Arbëneshit (pjesme). Priština 1968. — E vërteta (pjesme). Priština 1972.

LIT.: (D. M.): Sahranjen Šime Dešpalj. Vjesnik, 42(1981) 25. I. — R. Munishi: Harmonizim Koral i Këngës popullore. Rilindja, 1983, 24. IX, str. 11.
Ivona Ajanović-Malinar, Hrvatski biografski leksikon.

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić

POSLJEDNJI ZADARSKI ROMANTIČAR

Šime Dešpalj: Svitanja i smiraji Arbanasa / Agimet të parabromjet te Arbëneshit, Zadar, 2023.

Čitajući stihove staroga arbanaškog barda Šime Dešpalja javljaju mi se davne mladenačke slike (mjesto moje voljeno / sa starim Zadrom sljubljeno) ili (Danju i noću / ulicama / i gradom usamljen / lutam); doba kada sam tog usamljenog i ponosnoga gospodina susretao na arbanaškim ulicama. Lijepo je danas vratiti se Dešpaljevoj lirici, kad možda neupućenima mogu izgledati naivne njegove emocije (Te bijele kapljice / na tvojoj latici / da li su to suze?), koje izviru iz stihova maestra koji je kao glazbenik jako dobro znao kako je harmonično samo ono što je jednostavno (Vedrina se nebom razlije / oblaka ni daška vjetra, / nigdje nije, / a sunce poput ognja grije), a duboko ono što je istinito (Nije to muha, tata! / Ti plačeš!).

Sažetak konačnih životnih istina u lirici maestra Šime Dešpalja, nalazimo u izboru jednostavnih riječi i ritmu tradicionalnog izraza (Negdje daleko / zvon ovaca / se čuje, / i zvuk frule / odjekuje…), zato bih kazao i da je prevodilački pothvat presmion i zahtjevan; nije lako da jedan arhaičan jezik, pa i specifičnost njegova govora, na isti način odjekne u ruhu drugog jezika, poglavito kada danas gotovo i ne poznajemo probleme o kojima Dešpalj piše (Spavaj, o sine, / sine, spavaj, / u kolijevku tuđu / su te stavili).

Teme ovih pjesama prije svega su sami Arbanasi u najširem značenju, arbanaški toponimi, društvene, egzistencijalne, socijalne i prirodne prilike i pojave, radovi u polju, godišnja doba, ljubav, samoća, ljudi, susreti, bliske osobe i osobne ispovijesti, s posebnim ciklusom pjesama posvećenih djeci. Zbirka je podijeljena u cikluse: Svitanja i smiraji Arbanasa, Proljeće, Ljeto, Jesen, Zima, Ljubav i Djeca.  Sve kazano idilično, oblikovano i izvedeno dosljedno (U sutonu neba grimizne i zlatne boje).

Književni opus Šime Dešpalja do sad je bio nepoznat na hrvatskom jeziku, a time i zanemaren, iako je riječ o zadarskom umjetničkom bardu, čija je obitelj ime grada pronijela svjetskim umjetničkim obzorima. U zadarskom književnom krugu, Dešpaljev opus nije istražen, klasificiran, dosada preveden, o njemu kao pjesniku gotovo ništa nije napisano, izim nekoliko notica u lokalnim novinama u doba objave ovih pjesama u Prištini. Dešpaljeva poezija tako je ostala u sjeni glazbe.

A u Dešpaljevoj lirici sve je tako tiho, nježno i čisto, gotovo nevino (Oh, zar ne vidite, / da bih je razveselio, / ovu lutku / sam joj kupio), pa za tumačenje biti ovih stihova i njihovih ideja i ne treba nam nikakvo mudroslovlje, jer s njima se komunicira jednostavno idući tragom njihova iskustva. Izričaj čist kao izvorska voda (O, fontano, / poput orgulja / veseljem i pjesmom / ispjevana ti si, /  pjesme one sada gdje su, / a prijatelji moji / nigdje nisu?) Misli i osjećaji zrcale se u jeziku do kraja jasno, sve je višestruko imenovano, označeno i objašnjeno: antropologija (Pored ognjišta / sjedosmo / i djedovu riječ / slušasmo…), folklor (Pastir se veseli / na fruli dok svira / pod kruškom, šljivom ili jabukom / u cvatu, nema mira.), duševnost (Ujutro rano ustanem / kako bih cvijet ugledao, / razveselio se i da ne usahne / sam ga zalio.),  egzistencijalno (Čopor pasa, sinko, /kruh je pojeo), refleksivno (U zlatu i purpuru / nebo se / oblači /čekajući vrijeme / kada će sunce / izaći), psihološki (U sobi mojoj / prepunoj misli, / i mojih uzdaha / veselih, / žalosnih, / ljutih, / i očajnih…). Pjesničke riječi birane su po osjetilnom principu i izravnog su izražaja, sam lirski proplamsaj otkriva nam se vrlo često u dijaloškom obliku, neposrednost poruka odčitava se bez ostatka, dijeleći dobro od zla, lijepo od ružnoga. Savršeno direktnim prosudbama Dešpalj je svojim stihovima nastojao pokazati kako je sve u njegovoj lirici doživljeno i proživljeno kao zbiljnost.

Metafora i simboli u Dešpaljevom jeziku izviru upravo iz duha arbanaškoga govora, pa bi njihova uža i šira značenja, valjalo tumačiti posebnim rječnikom, što je to u ovome slučaju filološki i lingvistički, a nerijetko i semantički problem, tim više što se ravnomjerno izmjenjuju  dionice čistih sentenci s vrlo razigranim lirskim ushitima. Pjesnik je svjestan kako bez simbolike i metaforike, poezija jednostavno ne jedri, pa je  Dešpaljeva lirika, slikovito kazano,  poput kakve jedrilice koja plovi zadarskim kanalom.

Polazeći od činjenice kako se metafora „tvori od dviju različitih stvari“ pjesnici nerijetko pribjegavaju napregnutosti, hermetičkim strukturama i sličnim mislilačkim pothvatima, međutim, kod Dešpalja metafora izvire spontano iz slijeda beskonačnih mogućnosti, podređena mašti i jeziku, skrivenim slikama koje (paradoksalno) teško zamjećujemo upravo zato što nam izgledaju poznate. Dešpalj kao pjesnik osjeća da metaforu ne treba tražiti, jer se ista krije u svakoj riječi, poglavito u istini da svaka riječ mijenja i simboličko i metaforičko značenje u ovisnosti o drugoj riječi s kojom se našla u „zajedništvu“; kada se položaj istih riječi mijenja u tekstu, mijenja se i  predodžba pjesme.

Možemo reći kako je Dešpalj pisao svjetovnu liriku okrenutu naizgled malim, običnim temama, slikama i glazbi, gdje se svaka istina izražava jednostavno i bez napora, u suodnosu s iskrenom inspiracijom; pjesnik je prije svega razumljiv i sadržajem i smislom, a to je mogao samo onaj koji je pišući mislio i na glazbu. Sloboda kretanja i gipkost riječi, suglasje i sugestivnost izrečenog bez suvišnih riječi, ostvarilo se do kraja u ovom elegičnom pjevanju osobnog senzibiliteta. Muzikalnost nadasve („Glazba iznad svega“, kako je savjetovao Verlaine), koja inzistira na sažetosti i misli i stiha poezije namijenjene i pjevanju i recitiranju, kakvu danas susrećemo na novim  medijima.

Kao lahor vijore Dešpaljevi stihovi. Ponovimo, ova je lirika velika koliko je čista, i zacijelo pripada prostoru nevinost i kristalizacije (Od jutra rana / sve do večeri kasne / pjesma se čuje, / veselje / i radost / našim vinogradom odjekuje). Govor je stvaran i sveobuhvatan (Kiša je padala pomalo, / a negdje daleko /  jedno dijete / je plakalo…). Izmjenjuju se romantičarske i impresionističke slike (pahuljice lete i lepršaju / kao djevice kad plešu u blizini). Pjesnik je za tren zabavljen i  mikrokozmosom svijeta (Snijeg je prekrio i zabijelio / Velebit. / Nebo je vedro, / i sunce život daje). On je promatrač i tumač, govori o poznatom i prisnom, harmonično i smireno, uvijek s punim zanosom. Bjelodana je ozarenost neposrednošću, Dešpaljevo lirsko disanje je kristalno, monološki  intimno, raskošno u škrtosti, iako je (i kad je) riječ o arhajskim trenutcima čijem je nestajanju pjesnik svjedokom.  

Zbirka Dešpaljevih pjesama zahvaljujući Maximiljani Barančić prvi puta ugledava svjetlo na hrvatskom jeziku, postajući tako i zadarskom i hrvatskom književnom baštinom. I iz prepjeva je razvidno koliko su pjesnikove riječi pune nježnosti, moglo bi se reći, pukog izljeva osjećaja (Lina! /  Poljupcem te želim upiti, / i u ljubavi našoj / s tobom se rastopiti!). Sve je pisano dobrohotno s vjerom (O majko! / Čekaš li me / i ove noći, / plačući / i krunicu moleći?). Dešpalja nisu zanimala estetička i filozofijska istraživanja, koliko izvrstan osjećaj za ritam.

Valja nam znati da su pjesme nastale prije pedeset, šezdeset godina, i vremenski slijed bitan je za razumijevanje ovih pjesama, pa i njihova ocjena podliježe upravo tom vremenu. Isto je tako razvidno kako su pjesme nastajale u prigodnim prigodama i s izrazitom namjerom objašnjenja arbanaškog načina života u svjetlu novonastale etničke kolonije na rubu grada Zadra. Konačno, vjerujem da je to i bio vrlo opravdani Dešpaljev razlog da pjesme napiše u izvorniku, na arbanaškom govoru koji se i ne drži albanskih jezičnih standarda.