Nepobitna je povijesna činjenica da se ljudi koji su međusobno ratovali mrze do kraja života. To je nekakav nepisani kodeks ratnika (koji im pothranjuje osjećaj najčešće egzistencijalne važnosti ) i ima uporište u razvoju čovjeka i zajednice. Ratnici, svjesno ili nesvjesno, svoje osjećaje prenose na potomke, a nerijetko i na okolinu.
Koliko će mržnja biti utkana u temelje „pročišćenih“ zajednica i koliko dugo će ih opterećivati , ovisi o pristupu uzrocima i posljedicama ratnih sukoba, odnosno raščišćavanju istih, a radi neizbježne normalizacije međusobnih odnosa i suradnje. Povijest bilježi krajnosti, vrlo brzo normaliziranje odnosa poslije surovih i dugotrajnih sukoba, ali i tinjajuću mržnju među nespremnima za suočavanje sa svojom ulogom u sukobu, koja povremeno eskalira, a najčešće postaje sredstvo svojevrsnog pritiska radi kojekakvih ciljeva grupa ili pojedinaca.
Drugi svjetski rat, na prostoru bivše Tvorevine, eklatantan je primjer neraščišćenih odnosa, komprimiranja mržnje, koja se koristila radi zaštite i funkcioniranja „tekovina revolucije“, odnosno vlasti jedne privilegirane političke kaste „u ime naroda“. Duh iz boce puštao se po potrebi i u njegovo ime „zaštitnici tekovina“ su „rješavali probleme“ svaki put puneći duhovima nove boce. Devedesetih godina prošlog stoljeća planski oslobođeni zli duhovi napravili su zlo upravo proporcionalno stupnju komprimiranosti i još se ne vraćaju u boce. Mnogo je onih koji ih trljaju i prizivaju po potrebi.
U Domovinskom ratu preuzeta su neka iskustva iz prethodnog, a koja su omogućila daljnju egzistenciju zlih duhova i manipuliranje njima. Naime, oba rata (a i svaki drugi ) „nosili“ su idealisti čiji je cilj bila sloboda. Oni, u pravilu izginu, postaju invalidi, ili završe u kazamatima, a rezultate njihove borbe prigrabe drugi, razni marginalci, destruktivci, lopovi ili „predstavnici naroda“, opet privilegirana politička kasta, koja se od prethodne razlikuje samo po formi. Sadržaj ostaje isti, pa se osim gomilanja tjelesnih ratnih invalida i njihovih privilegija, gomilaju i duhovni invalidi kao nus pojava. To uvijek biva narod uime kojeg postoje.
Mržnjom, kao pogonskim gorivom, uvijek se lako upravlja. Pomoću nje se skreće pažnja, testira vlastita pozicija, a pothranjuje se bijedom, beznađem, besperspektivnošću i potenciranjem razlika među „jednakima“.
Hrvatska ima dovoljno hrane za dugotrajnu mržnju protiv bilo koga, ili čega, što uvijek ovisi o prosudbi vladara. Zemlja, koja već pomalo zabrinjava Svijet, koja ubrzanim koracima ide ka srednjem vijeku i već se vratila pola stoljeća unazad. Susrela se sa nekim srednjoistočnim zemljama, iz kojih su srednjovjekovni vitezovi donosili kugu pri povratku iz Svete zemlje. Mimoilaze se, je ovi napreduju. Po onome što život znači, financijskim slobodama, tik je do Namibije i Nigerije, s dobrim izgledima da se uskoro i s njima mimoiđe.
Kriminalna država, s mafijaški strukturiranim društvom, s iznimnom krizom u svim segmentima, u politici, ekonomiji, institucijama, ali bez svijesti odgovornih o stanju u kojem jesu, pa i bez šanse da se stanje mijenja. Bespoštedna borba za golu vlast, po bilo koju cijenu, pa i zloupotrebu najboljih (Abususoptimi pessimus), aktivira potisnutu mržnju i mi tome upravo svjedočimo. Nastranu što je dvadesetiprvo stoljeće već u jedanaestoj godini, računa se na vječnost zlih duhova. I oni su tu.
Nije problem što neki marginalac maše oružjem i prijeti odmazdom zbog povjesnih neraščišćenih računa, jer povijest ne bilježi sukob hrvatskih i srpskih ekstremista, ni u miru, ni u ratu, a niti bilo gdje u inozemstvu, niti im je ikada bila bitna nacionalna pripadnost, već isključivo sklonost destrukciji pothranjivana iz redova vladajućih političkih kasta. Takvi su stvorili „atentatora“ na predsjednika slovenske vlade i napravili rasadnik za uzgoj mnogih Hrvatskih feniksa, budaletina, kojima se daje prostor veći nego nobelovcima, čime postižu svrhu postojanja. Problem će biti kada odluče pojačati kriterije, a to je nezaobilazan red stvari.
Stvar postaje posebno ozbiljna kada „vodeći autoriteti“ sigurnosti u RH, takove stvari pripisuje organizaciji koja je prestala funkcionirati 1964.,koja ne može biti naša već njihova , a koja je ionako kriva za pljačku, pretvorbu, korupciju i sve nedaće koje su nas snašle. Mi ne možemo biti krivi, ne možemo činiti ratne zločine ni zločine u ratu, lamantiraju i neke druge intelektualne „veličine“ , uz blagoslov politike i nerijetko njeno aktivno sudjelovanje. Možda je to povratak korijenima, koji nam je obećan, jer nas bolno potsjeća na početke, samo što smo sada sami sebi dostatni i to bi lako moglo izazvati duha najgoreg od svih. Nema Srba, čak ni na ljetovanju, ali ih ima u Vladi i ,začudo, ekstremistima ne smetaju. Zašto im smetaju predsjednici države, Mesić i Josipović, izabrani voljom naroda neposredno, a ne premijeri, Sanader ili Kosor, izabrani u stranci ili nametnuti? Čak ni sada kada su neke užasne stvari bjelodane.
Hoće li netko odgovoran prestati pothranjivati, ili podilaziti, društvenom otpadu, koji je nedavno kontaminirao braniteljske skupove, ili neće, saznat ćemo ubrzo, jer oni više ne mogu stati u bocu. Hoće li biti adekvatne posude moramo znati odmah, jer će se i budale dosjetiti jadu.
Pobijedili smo neprijatelja u ratu i stekli pretpostavke za normalan razvoj samostalne države, ali još moramo pobijediti sebe i dokazati da smo toj zadaći dorasli. Prema sadašnjem stanju stvari od toga smo miljama daleko. I junaci i mrtvi broje se na kraju bitke. Neki su postali nervozni. Još je rano za junačenja, jer domoljublje se, nigdje kao ovdje, ne mjeri dužinom prstiju.
Branitelji se moraju distancirati od uljeza, koji se hrane, između ostalog, i njihovom žrtvom, utječući na uvjerljivost u njihovim zahtjevima. Braniteljima nije problem u Beogradu, jer je taj odnos davno raščišćen, već u Zagrebu, gdje bi trebale funkcionirati stečevine njihove borbe. To podrazumjeva i distanciranje od političke stranke, pokroviteljice mnogih njihovih nevolja, koja ih povlači za sobom u neizvjesnu budućnost. Takove veze su već viđene i nisu rezultirale ničim dobrim.
Amerika ne traži da njihovi veterani II. Svjetskog rata vole Japance, već da ne utječu na dobre odnose dviju zemalja, što ih obje čini bogatim.
A zločin je zločin, ma tko ga počinio, i treba biti kažnjen. Zbog spleta povijesnih okolnosti oni iz prethodnog rata nisu kažnjeni, ali zato i postoji zakon o njihovom nezastarjevanju.
Možda bi jednom i duhovi nestali.
Čestitke braniteljima, sudionicima „Maslenice“ i podrška u zahtjevima za zasluženu razinu dostojanstva.
FORTIS EST, QUI SE VINCIT