Connect with us

Nekategorizirano

HRABAR JE ONAJ TKO POBIJEDI SEBE

Objavljeno

-


Nepobitna je povijesna činjenica da se ljudi koji su međusobno ratovali mrze do kraja života. To je nekakav nepisani kodeks ratnika (koji im pothranjuje osjećaj najčešće egzistencijalne važnosti ) i ima uporište u razvoju čovjeka i zajednice. Ratnici, svjesno ili nesvjesno, svoje osjećaje prenose na potomke, a nerijetko i na okolinu.
Koliko će mržnja biti utkana u temelje „pročišćenih“ zajednica i koliko dugo će ih opterećivati , ovisi o pristupu uzrocima i posljedicama ratnih sukoba, odnosno raščišćavanju istih, a radi neizbježne normalizacije međusobnih odnosa i suradnje. Povijest bilježi krajnosti, vrlo brzo normaliziranje odnosa poslije surovih i dugotrajnih sukoba, ali i tinjajuću mržnju među nespremnima za suočavanje sa svojom ulogom u sukobu, koja povremeno eskalira, a najčešće postaje sredstvo svojevrsnog pritiska radi kojekakvih ciljeva grupa ili pojedinaca.
Drugi svjetski rat, na prostoru bivše Tvorevine, eklatantan je primjer neraščišćenih odnosa, komprimiranja mržnje, koja se koristila radi zaštite i funkcioniranja „tekovina revolucije“, odnosno vlasti jedne privilegirane političke kaste „u ime naroda“. Duh iz boce puštao se po potrebi i u njegovo ime „zaštitnici tekovina“ su „rješavali probleme“ svaki put puneći duhovima nove boce. Devedesetih godina prošlog stoljeća planski oslobođeni zli duhovi napravili su zlo upravo proporcionalno stupnju komprimiranosti i još se ne vraćaju u boce. Mnogo je onih koji ih trljaju i prizivaju po potrebi.
U Domovinskom ratu preuzeta su neka iskustva iz prethodnog, a koja su omogućila daljnju egzistenciju zlih duhova i manipuliranje njima. Naime, oba rata (a i svaki drugi ) „nosili“ su idealisti čiji je cilj bila sloboda. Oni, u pravilu izginu, postaju invalidi, ili završe u kazamatima, a rezultate njihove borbe prigrabe drugi, razni marginalci, destruktivci, lopovi ili „predstavnici naroda“, opet privilegirana politička kasta, koja se od prethodne razlikuje samo po formi. Sadržaj ostaje isti, pa se osim gomilanja tjelesnih ratnih invalida i njihovih privilegija, gomilaju i duhovni invalidi kao nus pojava. To uvijek biva narod uime kojeg postoje.
Mržnjom, kao pogonskim gorivom, uvijek se lako upravlja. Pomoću nje se skreće pažnja, testira vlastita pozicija, a pothranjuje se bijedom, beznađem, besperspektivnošću i potenciranjem razlika među „jednakima“.
Hrvatska ima dovoljno hrane za dugotrajnu mržnju protiv bilo koga, ili čega, što uvijek ovisi o prosudbi vladara. Zemlja, koja već pomalo zabrinjava Svijet, koja ubrzanim koracima ide ka srednjem vijeku i već se vratila pola stoljeća unazad. Susrela se sa nekim srednjoistočnim zemljama, iz kojih su srednjovjekovni vitezovi donosili kugu pri povratku iz Svete zemlje. Mimoilaze se, je ovi napreduju. Po onome što život znači, financijskim slobodama, tik je do Namibije i Nigerije, s dobrim izgledima da se uskoro i s njima mimoiđe.
Kriminalna država, s mafijaški strukturiranim društvom, s iznimnom krizom u svim segmentima, u politici, ekonomiji, institucijama, ali bez svijesti odgovornih o stanju u kojem jesu, pa i bez šanse da se stanje mijenja. Bespoštedna borba za golu vlast, po bilo koju cijenu, pa i zloupotrebu najboljih (Abususoptimi pessimus), aktivira potisnutu mržnju i mi tome upravo svjedočimo. Nastranu što je dvadesetiprvo stoljeće već u jedanaestoj godini, računa se na vječnost zlih duhova. I oni su tu.
Nije problem što neki marginalac maše oružjem i prijeti odmazdom zbog povjesnih neraščišćenih računa, jer povijest ne bilježi sukob hrvatskih i srpskih ekstremista, ni u miru, ni u ratu, a niti bilo gdje u inozemstvu, niti im je ikada bila bitna nacionalna pripadnost, već isključivo sklonost destrukciji pothranjivana iz redova vladajućih političkih kasta. Takvi su stvorili „atentatora“ na predsjednika slovenske vlade i napravili rasadnik za uzgoj mnogih Hrvatskih feniksa, budaletina, kojima se daje prostor veći nego nobelovcima, čime postižu svrhu postojanja. Problem će biti kada odluče pojačati kriterije, a to je nezaobilazan red stvari.
Stvar postaje posebno ozbiljna kada „vodeći autoriteti“ sigurnosti u RH, takove stvari pripisuje organizaciji koja je prestala funkcionirati 1964.,koja ne može biti naša već njihova , a koja je ionako kriva za pljačku, pretvorbu, korupciju i sve nedaće koje su nas snašle. Mi ne možemo biti krivi, ne možemo činiti ratne zločine ni zločine u ratu, lamantiraju i neke druge intelektualne „veličine“ , uz blagoslov politike i nerijetko njeno aktivno sudjelovanje. Možda je to povratak korijenima, koji nam je obećan, jer nas bolno potsjeća na početke, samo što smo sada sami sebi dostatni i to bi lako moglo izazvati duha najgoreg od svih. Nema Srba, čak ni na ljetovanju, ali ih ima u Vladi i ,začudo, ekstremistima ne smetaju. Zašto im smetaju predsjednici države, Mesić i Josipović, izabrani voljom naroda neposredno, a ne premijeri, Sanader ili Kosor, izabrani u stranci ili nametnuti? Čak ni sada kada su neke užasne stvari bjelodane.
Hoće li netko odgovoran prestati pothranjivati, ili podilaziti, društvenom otpadu, koji je nedavno kontaminirao braniteljske skupove, ili neće, saznat ćemo ubrzo, jer oni više ne mogu stati u bocu. Hoće li biti adekvatne posude moramo znati odmah, jer će se i budale dosjetiti jadu.
Pobijedili smo neprijatelja u ratu i stekli pretpostavke za normalan razvoj samostalne države, ali još moramo pobijediti sebe i dokazati da smo toj zadaći dorasli. Prema sadašnjem stanju stvari od toga smo miljama daleko. I junaci i mrtvi broje se na kraju bitke. Neki su postali nervozni. Još je rano za junačenja, jer domoljublje se, nigdje kao ovdje, ne mjeri dužinom prstiju.
Branitelji se moraju distancirati od uljeza, koji se hrane, između ostalog, i njihovom žrtvom, utječući na uvjerljivost u njihovim zahtjevima. Braniteljima nije problem u Beogradu, jer je taj odnos davno raščišćen, već u Zagrebu, gdje bi trebale funkcionirati stečevine njihove borbe. To podrazumjeva i distanciranje od političke stranke, pokroviteljice mnogih njihovih nevolja, koja ih povlači za sobom u neizvjesnu budućnost. Takove veze su već viđene i nisu rezultirale ničim dobrim.
Amerika ne traži da njihovi veterani II. Svjetskog rata vole Japance, već da ne utječu na dobre odnose dviju zemalja, što ih obje čini bogatim.
A zločin je zločin, ma tko ga počinio, i treba biti kažnjen. Zbog spleta povijesnih okolnosti oni iz prethodnog rata nisu kažnjeni, ali zato i postoji zakon o njihovom nezastarjevanju.
Možda bi jednom i duhovi nestali.
Čestitke braniteljima, sudionicima „Maslenice“ i podrška u zahtjevima za zasluženu razinu dostojanstva.
FORTIS EST, QUI SE VINCIT

 
Nastavi čitati
Kliknite za komentar

0 Comments

  1. odličan tekst

    20. siječnja 2011. at 14:19

    bravo, bravo, bravo. Samo znaš, mnogi su napisali i do sada sličan tekst, ali to na žalost nije umanjilo potrebu da i ti napišeš ovaj. Niče li to u meni, u duši vječitog optimiste, pesimizam?

     

Ostavite komentar

Otkaži odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Nekategorizirano

KNJIŽEVNA FRANKOFONIJA / Haićanski autor Makenzy Orcel 24. svibnja u zadarskog Gradskoj knjižnici 

Objavljeno

-

By

Makenzy Orcel, haićanski autor s pariškom adresom, boravit će u Hrvatskoj od 21. do 26. svibnja u sklopu programa Književne frankofonije Centra za knjigu koji sufinancira Ministarstvo kulture i medija RH, a održava se u suradnji s Francuskim institutom, Veleposlanstvom Republike Francuske, Sveučilištem u Zadru, književnim festivalom LITaf, Filozofskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu, Kulturno-informativnim centrom, Gradskom knjižnicom Zadar, Francuskom alijansom Split, Veleposlanstvom Republike Slovenije i knjižarom Kutak knjiga.

https://web.facebook.com/profile.php?id=61557697403593&locale=hr_HR

Rođen 1983. u Port-au-Princeu, na Haitiju, gdje se i školovao, Makenzy Orcel prvu je zbirku pjesama La douleur de l’étreinte objavio 2007., dok mu je prvi roman, Les Immortelles,koji je kritika odmah zapazila, izišao 2010. u Montrealu. Dosad je objavio devet pjesničkih zbirki i sedam romana, od kojih je zadnji, Une somme humaine (2022.), dospio u finale francuske književne nagrade Goncourt, dok je u deset zemalja, među kojima je i Hrvatska, izabran za najbolji roman među finalistima te prestižne nagrade. Za svoja je djela višestruko nagrađivan, a 2023. ovjenčan je i nagradom Anna Seghers za cijeli svoj dosadašnji opus. Godine 2017. od Republike Francuske dobio je orden reda viteza umjetnosti i književnosti.

Makenzy Orcel gostovat će u zagrebačkom KIC-u (Preradovićeva 5) u srijedu, 22. svibnja, u 14:30. Nakon razgovora s autorom koji će voditi Maja Zorica Vukušić i Vanda Mikšić, uz konsekutivni prijevod Marije Spajić, bit će dodijeljen hrvatski Goncourt. Makenzy Orcel predsjedavat će povjerenstvom sastavljenim od zagrebačkih i zadarskih studenata francuskog jezika i književnosti koji svake godine biraju najbolji roman u prošlogodišnjem užem izboru Akademije Goncourt. Projekt Nagrada Goncourt – hrvatski izbor prije tri godine pokrenuo je Francuski institut, a izvodi se u suradnji sa Sveučilištem u Zadru i Filozofskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu.

U petak, 24. svibnja, u 18:30 u atriju zadarske Gradske knjižnice (Ulica Stjepana Radića 11b) Makenzy Orcel predstavit će se u sklopu festivala LITaf koji organiziraju studenti zadarskog Sveučilišta. S njim će razgovarati Maja Zorica Vukušić i Vanda Mikšić, uz konsekutivni prijevod Marije Spajić. Tom će prilikom autor uručiti nagradu za najbolji studentski prijevod ulomka iz njegova romana Une somme humaine. Na ovogodišnjem natječaju u organizaciji Odjela za francuske i frankofonske studije Sveučilišta u Zadru nagrađena je Katarina Baršun, studentica Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

https://web.facebook.com/profile.php?id=100091608264526&locale=hr_HR

Splitska će se publika imati priliku susresti s Makenzyjem Orcelom u subotu, 25. svibnja, u 18:30 u Francuskoj alijansi (Marmontova 3). S njim će razgovarati Vanda Mikšić, uz konsekutivni prijevod Fani Marđokić.

Autorov boravak kamerom će pratiti Sebastijan Borovčak koji u sklopu programa snima dokumentarni film o književnoj frankofoniji u Hrvatskoj.

 
Nastavi čitati

Nekategorizirano

Gotovinina tvrtka lani imala ogroman rast prihoda

Objavljeno

-

Tvrtka Pelagos net, čiji je suvlasnik umirovljeni general pukovnik Ante Gotovina, lani je ostvarila više od 24 milijuna eura prihoda uz dobit veću od 3.1 milijun eura. Godinu dana ranije Pelagos je prijavio 16.3 milijuna eura prihoda.

Za veliki rast prihoda najzaslužniji je izvoz, piše Plava kamenica. Pelagos je lani na izvozu zaradio oko 20.5 milijuna eura, a gotovo sva tuna odlazi u Japan.

Pelagosova plavoperajna tuna spada među najcjenjenije hrvatske gastronomske proizvode, u rangu s kvarnerskim škampima i bijelim tartufima. Gotovinin toro (blijeda masna tuna) može se mjeriti s najboljima na svijetu. Osim fenomenalne tune, Pelagos proizvodi izvrsne slane srdele i slane i marinirane inćune”, piše Plava kamenica.

Nedavno su se na tržištu pojavile i verzije srdela i inćuna u maslinovu ulju, koje su prepoznatljive po uočljivim zelenim oznakama.

S 24 milijuna eura prihoda, Gotovinin Pelagos postao je treći najveći proizvođač ribe u Hrvatskoj, iza Cromarisa i bračke Sardine Postira.

Tvrtka planira veliko proširenje proizvodnje

Pelagos u blizini Dugog otoka uskoro planira pokrenuti i uzgoj bijele ribe. Uzgajalište bijele ribe imat će kapacitet od oko 700 tona godišnje, objavila je ranije Slobodna Dalmacija.

Tvrtka namjerava prenamijeniti dio akvatorija iz sustava uzgoja tune u uzgoj bijele morske ribe između Lavdare Vele i Pašmana u Srednjem kanalu. Godišnja proizvodnja iznosila bi 700 tona ribe u kavezima za uzgoj.

Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja objavila je pozitivnu ocjenu procjene utjecaja na okoliš uzgajališta tune u zoni marikulture kod otoka Lavdara, smještenog sjeverno od Dugog otoka i nedaleko od Kornatskog arhipelaga, koji pripada Zadarskoj županiji.

U sažetom opisu predmetni zahvat odnosi se na postavljanje uzgajališta koje se sastoji od jednog polja za uzgoj tune u postojećoj zoni za marikulturu na udaljenosti od oko 2300 metara od otoka Lavdara. Planirana godišnja proizvodnja na uzgajalištu je do 700 tona tune.

Na uzgajalištu se planiraju koristiti kružni kavezi promjera 50 metara, koji bi bili rasporedeni u dvije linije s po pet kaveza u svakoj liniji, a svaki kavez ima sidrene instalacije na površini od 80 puta 80 metara. Predvidena površina koju zauzimaju kavezne instalacije iznosi 400 puta 160 metara.

“Kavezi se planiraju izraditi iz polietilenskih plutada (obruda) ispunjenih polistirenom, na koje se vješa cilindridna mreža izrađena od poliamidnih materijala. Polimerni materijali predvideni za kavezne instalacije su biološki inertni te nemaju negativan utjecaj na okoliš”, navodi se u dokumentu.

 
Nastavi čitati

Nekategorizirano

SA VOLONTERSKE BURZE: Briga o postavu i komunikacija s posjetiteljima u Noći muzeja u Narodnom muzeju Zadar

Objavljeno

-

By

U petak 26. siječnja se na razini Republike Hrvatske odvija XIX. Noć muzeja.

Na prošlogodišnju Noć muzeja Narodni je muzej Zadar bio po broju posjetitelja drugi u RH, odnosno prvi uzmemo li u obzir broj stanovnika odnosno “bazen” posjetitelja.

“Ove godine zbog našeg razrađenog programa ne očekujemo pad interesa, a da bi ta večer prošla u najboljem redu, potrebni su nam volonteri koji će nam pomoći u brizi o postavu (radi se o nekim od najvrednijih djela hrvatske umjetnosti i zadarske povijesti)”, stoji u objavi iz NMZ.

Za prijavu i detaljnije informacije obratite se putem maila na: muzej.nmz@gmail.com do 24. siječnja.

 
Nastavi čitati
Oglasi
Oglasi
Oglasi
Oglasi

U trendu