Jutros sam se digao na lijevu nogu. Ništa mi nije išlo od ruke. Ljut sam prilično. Zadar loše igra ove sezone.
Sve razmišljam kako bih mogao taj svoj bijes kanalizirati u komadu kamenčine s kojim bih kamenovao neki autobus.
Je li mi bitno čiji autobus? Pa eto, ako već moram odgovoriti, bilo bi dobro da u njemu budu Srbi, eventualno košarkaši, i to baš Partizana.
Njih sam ionako uvijek mrzio više nego košarkaše Zvezde.
Sad će me netko ne baš previše pametan pitati zašto se tako ponašam, zašto bacam kamenje na autobus pun igrača Partizana?
Evo mu odgovora. Zato jer Zadar loše igrao ove sezone. Zato jer su zadarski košarkaši uzrok svih mojih problema, čireva na šesnaestercu, promuklosti, besparice, promašaja na kladioničarskom listiću. Uz to, roditelji su mi nezaposleni, eto još jedan prilično dobar razlog zašto kamenovati autobus s Partizanovim igračima.
Poskupio je benzin, Vlada je u kurcu, Sanader u zatvoru.
Pa koliko razloga još treba kako bih opravdao takav čin? Uostalom, što bih se ja i kome imao opravdati zato jer želim kamenovati autobus pun Srba? Pa njih se ne tako davno ovdje i ubijalo, a sada, baciš jedan malo veći kamenčić i odmah skandal?! Alo ljudi, pa što vam je, to su samo Srbi!
Da, imam petnaest godina! Pa što onda?
Mislite da s petnaest godina ne mogu naći pravi kamen?
I da ga ne mogu zavitlati prema autobusu? Naravno da mogu.
I naravno da hoću. Zašto? Glupljeg pitanja u životu nisam čuo.
Kako zašto? Pa jer sam loše volje i jer su oni Srbi.
A roditelji? Pa moji roditelji me apsolutno podržavaju. Oni su nezaposleni vjernici, katolici i ne vole Srbe. Ne opraštaju i ne zaboravljaju. Ponose se svojim sinom, bacačem kamena na srpske igrače.
Pa što onda ako je autobus hrvatski? Zašto vozi Srbe – tko mu je kriv.
U školi me uče da smo mi Hrvati, a Srbi su krivi za sve. I treba ih kamenovati.
Pa ljudi moji okrenite se malo oko sebe. Čujete li što se priča svaki dan, čitate li što se piše?
Do jučer smo protiv njih ratovali, a sada se diže tolika frka radi jednog hrvatskog kamena koji je pogodio srpsku glavu. I onda se svi zgražaju. I ograđuju.
Onaj Mičić, koji je također krivac za moje zlurado stanje jer je on uzrok ove nesretne posljedice sa našim košarkašima. Jebi ga, nemo’š njega kamenom. Nemo’š ni Jupu. Pa nije Jupe kriv za loš rezultat. Zadar vodi dvadeset razlike, misliš gotovo, pada lova na kladionici. A ono, hopa-cupa. Jedva dobijemo. Takva završnica da mi je od muke, od frustracije, ruka poletjela prema kamenu. Kad bolje pogledaš, ti partizanovci nisu trebali ni dolaziti u Zadar. Što će oni tu?!
Mogli su lijepo ostati doma, reći predajemo, Zadar je dobio bez ikakvih infarktnih završnica i mirna Bosna. Nama bodovi, njima cijele glave. A ne ovako, pored svega što se kod nas skuhalo još moram trpjeti da nam se usred Zadra neki Srbi voze u autobusu. I to hrvatskom. Pa ti nemoj baciti kamen. A, ne!
I što hoće gradonačelnik? Što se on ima ograđivati i osuđivati? A da ja njega malo osudim i ogradim? Što on misli, tko je on? Je li navijač Zadra? Je. Jer da nije ne bi ni bio gradonačelnik Zadra.
Voli li Srbe? Ne voli. Jer ne možeš voljeti Srbe u Zadru i biti gradonačelnik. Pa u čemu je onda problem? Nisam nikoga ubio ako sam bacio jedan kamen.
Uz sve to moram napomenuti jako bitnu činjenicu da sporni kamen nije bio s privatnog zemljišta, nego sa gradskog. Eto zato bi se mogao gradonačelnik ispričati eventualno. Pogođeni su kamenom koji je u vlasništvu Grada. Sorry. Nisam obraćao pažnju odakle uzimam sredstvo iskazivanja mržnje prema Srbima kada sam gađao autobus. Uzeo sam prvu kamenčinu koja mi je došla pod ruku. A nisam ja kriv što se onaj tupson od vozača parkirao baš na to mjesto. Eto i on je kriv za sve to. Da je parkirao negdje drugdje ništa od svega ne bi bilo. I što sada?
Reći će da sam maloljetni delinkvent jer sam Srbe gađao kamenom. Ma nemoj? Oni što su Srbe ubijali bili su heroji, a ja sam delinkvent zato jer sam ih gađao pišljivim kamenom. Pa kad pogledaš suštinu priče, veći sam ja heroj od njih. I ne mislim se ispričavati. Zaboravite. Moji roditelji lijepo su mi rekli: tko vozi Srbe u hrvatskom autobusu, ti njega kamenom. Ja poslušao roditelje i ispao kriv. A kažu kako treba slušati roditelje. Jesam li izvukao kakvu pouku iz svega ovoga? Naravno da jesam. Sljedeći put neću koristiti kamen.