– Koliko je samo i čijih sve stražnjica prodefiliralo ovim mjestom, vrtjelo se po glavi Nacionalisti dok je svoju hrvatsku muku gušio u školjci javnog zahoda.
– E, ne bi meni tuda srali Bog zna kakvi sve odrpanci, Srbi, Slovenci, Česi, Poljaci i koji sve ne. Na hrvatskoj školjci, hrvatska stražnjica. Ma, molim lijepo! Zašto da mi kupimo i razgrađujemo tuđa sranja? Imaju i oni svoje zahode, pa neka lijepo tamo ostavljaju svu svoju stečevinu, a nas Hrvate neka puste na miru, kriještao je Nacionalist naprežući se, ne bi li nešto kvalitetno izbacio iz sebe.
Ali, jedino kvalitetno što je izlazilo u tom trenutku bilo je, naravno, sranje. Mislio je kako je baš dobro da postoje baš ovakva mjesta na kojima ti ne naplaćuju uslugu jer su danas govna postala prilično skupocjena roba, pogotovo naša domaća, hrvatska. Tko to može i kakvim novcem platiti moje hrvatsko govno, mislio je. Bit će nam puno teže i gore ulaskom u Eurposku uniju, a još toga nismo ni svjesni. Onda ćemo tuđe i jesti i srati. A nuždu će nam naplaćivati u eurima. Ma zamisli, molim te! Hrvatska govna da naplaćuju u eurima?! Kao, naše kune ne valjaju? Nemaju prođu u svijetu. Ali zato hrvatska govna prolaze kao luda. Za njih se naprosto otimaju.
U kabini javnog zahoda, do Nacionaliste, svoju je muku olakšavao i Kozomopolit. Obazirući se oko sebe, razmišljao je o situaciji u svijetu…
– Nakon burzovnog kraha u Americi, sada su sigurno i njihovi javni zahodi dupkom puni govana. Sigurno tvornice papira grabe i posljednjeg nezaposlenog sa biroa, kako bi stigli zarolati toliko mnogo papira koliko je Americi potrebno. Bilo bi, naime, lijepo od nas da i mi ponudimo svoje usluge primanja njihovog unutrašnjeg tereta. Da budemo ponosni primatelji američkih produkata koji su poslije toliko vremena taloženja pripali nama, Hrvatima. Da nam ta svjetska velesila ostavi dio sebe, kako bi sutra mogli pričati kada se pojavimo kao europejci pred svojim susjedima koliko Amerika može toga posrati. Cijela će europska javnost strepiti, čak će nam i Slovenci zavidjeti na tome da smo uspjeli svojim javnim zahodima privući jednu takvu velesilu kao što je Amerika, da svoju unutarnju stečevinu ostavlja kod nas, mislio je tako Kozmopolit dok ga svojim naprezanjem i stenjanjem nije prekinuo Nacionalist.
– Tko je tamo? – viknu Kozmopolit.
– Ovdje hrvatski nacionalist! – odvrati mu drugi.
– E, jeste vi nacionalisti čudan svijet. Naprežete se do boli, a onda kada trebate nešto kvalitetno izbaciti čuje se samo prdež. Pa se osjeti smrdež. S vama čovjek nikada neće postati dio učtivog svijeta. – štektao je Kozmopolit stiščući već suzne oči od sile kojom je upro.
– Pazi ti što pričaš! Čuješ li?! – vikao je sav zajapuren Nacionalist sjedeći na školjci hrvatskog javnog zahoda.
– Sve dok tvoja stražnjica polira hrvatsku školjku, u hrvatskom zahodu ima da se ponašaš po pravilima zemlje u kojoj sereš! U suprotnom, kupi svoja govna sa sobom i nosi se iz ove Lijepe naše u bijeli svijet. – rekao mu je Nacionalist daščući nakon jedva obavljenog posla.
Obrisavši wc papirom svoju ponosnu hrvatsku stražnjicu, od radosti je na kraju i zapjevao:
– Lijepo li je Hrvat biti, majko hvala ti!