Josip Motušić, župljanin župe Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru i zamjenik ravnatelja Caritasa Zadarske nadbiskupije, primljen je za kandidata za trajni đakonat u Zadarskoj nadbiskupiji za vrijeme misnog slavlja Sedme vazmene nedjelje, 1. lipnja, koje je u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Zadru predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

 1. Isusova molitva za one koji će povjerovati

Draga braćo i sestre,

današnje evanđelje iz 17. (rr. 20 – 26) poglavlja Ivanova evanđelja vodi nas u sâmo srce Isusovog života i molitve, a time i u središte naše vjere. U trenutku neposredno prije svoje muke, Isus ne moli samo za učenike koji su tada bili uz njega, već moli, kako on kaže, “i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene” (Iv 17, 20). Isusova molitva obuhvaća i nas danas. Njegova molitva nadilazi prostor i vrijeme, ona je svevremenska. Ona je molitva za Crkvu – kroz sve vjekove, i za svakoga od nas osobno.

2. Poziv na jedinstvo u ljubavi Oca i Sina

Isus u toj molitvi izriče svoju najdublju želju: “Da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi” (Iv 17, 21). Jedinstvo između Oca i Sina, kojemu smo pozvani pristupiti, nije tek neka apstraktna ideja ili formalno zajedništvo, nije članstvo u nekom klubu, udruzi ili bratstvu. To je otajstveno i stvarno sudjelovanje u sâmom Božjem životu. Po krštenju smo ucijepljeni u Krista i po Duhu Svetome uvedeni u zajedništvo Presvetog Trojstva. Po Kristu, zajedništvo s Bogom je život u Životu.

Isus ne poziva samo da budemo njegovi sljedbenici, nego da budemo dionici njegovog božanskog života, njegove božanske ljubavi, one iste ljubavi kojom Otac ljubi Sina. U 15. poglavlju Ivanova evanđelja, Isus koristi snažnu sliku kako bi to pojasnio: “Ja sam trs, vi ste loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda” (Iv 15, 5). To jedinstvo nije samo blizina, nego organsko, životno sjedinjenje. Loza ne može donijeti plod ako nije povezana s trsom. Tako ni mi ne možemo donositi rod života, ne možemo živjeti puninom života, ljubiti, svjedočiti za Boga, ako nismo povezani s Kristom, ako nismo uronjeni u njegov odnos s Ocem.

Ova stvarnost naše vjere je uistinu nevjerojatna. Ne zato što je teško povjerovati u nju, nego zato što nadilazi svako ljudsko očekivanje, svaku našu predodžbu o Bogu. Bog, stvoritelj svemira, izvor svega što postoji, ne želi ostati udaljen, apstraktan ili nedostupan. Bog nije hladni apsolut, nijemi promatrač izdaleka, niti sudac koji nas prati iz sjene. Bog želi biti prisutan u najdubljoj unutrašnjosti našeg bića. On želi prebivati u nama, ne kao gost koji dolazi s vremena na vrijeme, nego kao Onaj koji čini našu dušu svojim trajnim prebivalištem.

To je središnje i čudesno otajstvo kršćanske vjere: da beskonačni i vječni, svemoćni i najveći Bog, traži blizinu sa smrtnim čovjekom. Da On, koji je sama punina života, želi podijeliti svoju božansku narav s onima koji su krhki, ranjeni, grešni. Ovo otajstvo naše vjere nije samo dar, nego i snažan poziv – poziv na preobrazbu cijelog našeg života. Jer tko se otvori Bogu, tko u sebi nosi Njegovu prisutnost, više ne može živjeti kao prije bez Boga. Srce koje u sebi nosi Boga ne može ostati zatvoreno, sebično ili ravnodušno. To srce koje mora kucati `božanskim ritmom srca`mora djelovati, mora ljubiti, mora svijetliti.

Bog želi ljubiti u nama. Ne samo da nas ljubi, nego želi da mi postanemo produžene ruke njegove ljubavi. On želi da naša ljubav ne bude ograničena našim simpatijama, emocijama ili raspoloženjima, nego da bude božanska ljubav u djelovanju – ljubav koja prašta, koja ne traži svoje, koja nije razdražljiva, koja ne pamti zlo, koja se ne raduje nepravdi, koja se raduje istini, koja sve podnosi, koja ne prestaje ljubiti čineći dobro i kada to drugi ne prihvaćaju (usp. 1 Kor 15).

Nadalje, Bog želi djelovati po nama. To znači da naše riječi, naši postupci, naši svakodnevni izbori postaju mjesto Božjeg djelovanja u svijetu. Kad tješimo tužnoga i neraspoloženoga, kad dijelimo s drugima, osobito potrebitima, kad opraštamo mužu, ženi, susjedu, kolegi na poslu, čak i neprijateljima – tada Bog djeluje kroz nas. Tada postajemo njegovi svjedoci, njegova živa prisutnost među ljudima. Tada vječnost prodire u sadašnjost.

Također, Bog želi biti prisutan u svijetu kroz nas. On ne dolazi po nekom spektakularnom čudu, senzacijama koje ruše naravne zakone i datosti, koje brišu slobodu čovjeka. Bog dolazi tiho, u svakodnevici, krotko, u nutrini vjernika, po milosti i po Duhu Svetome koji djeluje u srcu čovjeka. Svaki kršćanin pozvan je postati mjesto susreta između neba i zemlje, između Božje svetosti i ljudske svakodnevice. U tom smislu, kršćanin nije pozvan samo da ‘vjeruje’ u Božje postojanje, nego da bude Božja prisutnost – most između neba i zemlje, između ljudskog i božanskog, između prolaznosti i vječnosti, svjetla i tame.

Zajedništvo s Bogom je snažan poziv na preobražaj života. Ne radi se samo o vanjskim promjenama, nego o promjeni srca, uma, cijelog bića. To je poziv na svetost – ne kao nešto nedostižno ili rezervirano za rijetke, nego kao Božji plan za svakoga. Svetost je jednostavno to: biti prožet Bogom, biti Njegovo srce i svjetlo u svijetu.

I upravo zato, zajedništvo s Bogom je život koji nadilazi granice smrtnosti. Jer tko nosi Boga u sebi, već sada nosi klicu vječnosti. Smrt tada više nije kraj, nego prijelaz u puninu onoga što smo već započeli živjeti. Život s Bogom nije rezerviran za onostranost – on počinje ovdje i sada, u svakom trenutku kada kažemo “Da” Božjoj prisutnosti u nama.

U svijetu punom tame, podjela, tjeskobe i nesigurnosti, pozvani smo biti sjedinjeni s Bogom i  tako biti nositelji božanske ljubavi i svjetla. Ne svojim silama, ne svojim savršenstvom, nego snagom Onoga koji prebiva u nama. Kao što svjetiljka ne svijetli sama od sebe, nego jer je spojena na izvor svjetla, tako i mi postajemo svjetlo svijeta kada ostanemo sjedinjeni s Bogom, izvorom svakog svjetla i ljubavi.

3. Slava koju Isus predaje nama

Zašto je jedinstvo između Oca i Sina i nama važno? Jer iz njega izvire naš identitet, naša snaga i naše poslanje. Bez participacije u tom jedinstvu s Bogom, mi ne ostvarujemo naš identitet kao osobe. Stvoreni smo na ‘sliku Božju’ i ta slika postaje vidljiva i razumljiva u našem zajedništvu s Bogom.

Kako se postiže jedinstvo naše povezanosti s Bogom? Kroz vjeru, molitvu i vjernost Kristovoj riječi. Kroz sakramente – osobito euharistiju – u kojima nas Gospodin sjedinjuje sa sobom i jedne s drugima. Jedinstvo se postiže kroz konkretnu ljubav: praštanje, služenje, strpljenje, dijeljenje, odricanje, žrtvu. Put jedinstva nije lagan, ali je moguć – jer nas Isus vodi i jer je njegova molitva za nas živa i djelotvorna, jer nam daje Duha Svetoga koji potpomaže našu nemoć.

No, Isus, u molitvi koju smo čuli, ide još dublje – govori o slavi koju mu je Otac dao i koju on sada daje nama: “Slavu koju si ti dao meni, ja dadoh njima” (Iv 17, 22), kaže Isus. Kakva je to slava? To nije svjetovna slava ni moć, nije slavlje ‘zvijezda’ ovoga svijeta, nego slava Božje ljubavi, potpune predanosti i vjernosti. To je slava križa, slava služenja, slava darivanja samoga sebe, slava ljubavi, slava istine, slava uskrsnuća, slava punine života. Otac je proslavio Sina jer je Sin potpuno ispunio njegovu volju – ljubio je do kraja. I sada tu slavu Isus daje nama: poziv da živimo ljubav do kraja, da budemo njegov odraz u svijetu.

Bog dijeli svoj božanski život s nama. To nije mala čast – to je sudjelovanje u sâmoj naravi Božjoj. Ta slava u nama treba postati znak i svjetionik drugima. Ona nas ne uzvisuje iznad drugih, nego nas posvećuje za druge. Isus želi da mi budemo njegovi svjedoci, nositelji njegove slave u svijetu – ne da budemo slavni, već da po nama bude slavljen Otac.

4. Isusova želja da budemo gdje je on

Isus zatim izriče još jednu snažnu želju: “Oče, hoću da oni koje si mi dao budu sa mnom gdje sam ja” (Iv 17 ,24). Gdje je Isus? On je u slavi Očevoj, u punini božanskog života, u vječnoj ljubavi. Isus i nas tamo želi dovesti. To znači da naše jedinstvo s Bogom nije privremeno, trenutno, izdvojeni trenutak u danu ili tjednu našega života, nego vječno. Naš konačni cilj nije tek biti dobri ljudi na zemlji, nego biti s Isusom u njegovoj slavi – u nebu, u Očevoj prisutnosti, u punom zajedništvu s Trojedinim Bogom i jedni s drugima. To je nada koju nosimo u sebi. To je obećanje koje nam je dano. I to je motivacija da već sada živimo to zajedništvo – kao predokus neba.

5. Đakonat – služenje jedinstvu i ljubavi

Danas, u ovoj župnoj zajednici, svjedočimo osobitom znaku tog jedinstva između Boga i čovjeka – gospodin Josip Motušić, jedan od naše braće po vjeri i sakramentu svetog krsta bit će primljen među kandidate za sveti red trajnog đakonata. Ovaj čin događa se upravo prvoga dana mjeseca lipnja, mjeseca koji je u Crkvi posvećen Presvetom Srcu Isusovu. Srce je simbol Isusove božanske i ljudske ljubavi iz kojega izvire njegova molitva, iz kojeg proizlazi želja za jedinstvom, iz kojeg zrači slava i poziv na zajedništvo u vječnosti. Srce Isusovo jest izvor svakog poziva, svakog služenja i svake nade.

U tom svjetlu, primanje kandidature za đakonat još snažnije odzvanja – jer se događa u ozračju toga Srca koje sve ljubi, koje poziva, koje posvećuje. Naš Josip ovim činom  primanja kandidature javno iskazuje želju da postane služitelj Crkve, služitelj evanđelja i zajedništva, služitelj Kristove ljubavi u svijetu. To nije korak prema časti, višem položaju, boljoj plaći, nego korak u služenje, korak u dublje zajedništvu s Bogom i braćom ljudima. A srž te službe je – upravo ono za što Isus danas moli: jedinstvo s Nije i međusobno.

6. Jedno u Kristu – nada svijeta

U ovoj svetoj misi osobito molimo za našeg brata Josipa koji je na putu prema trajnom đakonatu. Neka njegov “Da” Kristu bude nadahnuće i nama da i mi budemo služitelji jedinstva, da budemo u svijetu, u našim obiteljima, u našoj župnoj zajednici, po našoj vjeri, kao kvasac u kruhu, sol u hrani, svjetlo u tami – skromni, nenametljivi, ali djelotvorni. Molimo da u Josipovu  služenju ljudi prepoznaju Krista koji ljubi, koji grli, koji poziva, koji spašava.

A i svima nama, braćo i sestre, Isusova molitva neka bude snaga da živimo u duhu ove molitve. Neka Isusov vapaj u molitvi nađe odjeka i odgovor u našem životu. Gledajmo Krista. Približimo se njemu. Prigrlimo njegovu riječ. Jer u jednome Kristu – jedno smo. U njemu nalazimo temelj našeg zajedništva, smisao našeg služenja i izvor naše nade.

7. Izbor, zahvala i čestitka

Braćo i sestre!

Kada naš brat po vjeri, Josip, danas stupa pred Crkvu s molbom da bude primljen među kandidate za sveti red đakonata, Crkva prepoznaje u Josipovu životu znakove Božjeg djelovanja, osluškuje Duha Svetoga koji puše gdje hoće (usp. Iv 3, 8) i prepoznaje u Josipu spremnost da u konkretnoj životnoj situaciji – kao oženjeni muškarac – živi đakonsko poslanje: služenje Bogu i ljudima.

Stoga, u ime ove mjesne Crkve zadarske, želimo mu zahvaliti. Hvala ti, Josipe, što si otvorio srce Gospodinu i rekao svoje „Evo me!” u vremenu kada je lakše zatvoriti se i šutjeti. Hvala ti što si Bogu dozvolio da s tobom čini nešto lijepo i veliko.

Zahvaljujemo i tvojoj supruzi, jer tvoj odgovor nije moguć bez njezine suglasnosti, podrške i vjere. Zahvaljujemo tvojoj obitelji, tvojoj djeci, tvojim najbližima – jer oni s tobom dijele teret i radost poziva. Hvala i ovoj župnoj zajednici – jer duhovna zvanja ne niču u praznini, nego iz molitvene, žive zajednice koja vjeruje, svjedoči Krista živog i uskrslog i prati svoje članove.

Dragi Josipe, čestitamo ti na tvojoj otvorenosti Božjoj milosti. Tvoj današnji korak nije ishitreni čin, nego plod dugog, višegodišnjeg, tihog sazrijevanja u vjeri, molitvi i radu, ali i odlučnog njegovanja Božjeg poziva u srcu. Hvala ti što si Božji poziv prepoznao i odlučio na njega odgovoriti.

Neka te Gospodin u toj vjernosti učvrsti. Neka ovaj put đakonske službe bude tvoje posvećenje i blagoslov za tvoju obitelj, tvoju suprugu i djecu, za ovu župnu zajednicu i cijelu Crkvu. Neka tvoj primjer i nas potakne da pozorno osluškujemo Božji glas i da ga vjerno slijedimo. Amen.

+ Milan Zgrablić,

nadbiskup

Zadar – Belafuža, 1. lipnja 2025.

Foto: I. Grbić