Na svetkovinu Uskrsa, u nedjelju, 20. travnja, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Na početku mise, mons. Zgrablić poškropio je puk blagoslovljenom vodom u znak obnove krsnih obećanja, a na kraju mise udijelio je papinski blagoslov s potpunim oprostom.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

1. Uskrsnuće – temelj nove stvarnosti

Braćo i sestre,

od srca vam svima želim blagoslovljen i radostan Uskrs! Neka uskrsli Krist unese mir u vaša srca, svjetlo u vaše domove i novu nadu u vaše živote. U ovoj velikoj svetkovini pobjede života nad smrću, neka nas ispuni vjera da ništa više nije izgubljeno – jer On živi! Krist je uskrsnuo!

Uskrsnuće Isusa Krista temelj je naše vjere. Ali lako se dogodi da Uskrs svedemo na nešto što se tiče samo našeg osobnog spasenja: “Isus je uskrsnuo, i zato ću i ja jednog dana uskrsnuti.” To nije pogrešno, ali je – premalo. Jer Uskrs nije samo događaj koji mijenja našu osobnu sudbinu, to je događaj koji mijenja cijeli svijet.

Uskrsnuće je prvi čin nove stvarnosti, novog stvaranja. Sv. Augustin je rekao: “Kristovo uskrsnuće je naša nada; njegova slava je naša budućnost” (Sermo 229P). U toj jednoj rečenici sadržana je istina Uskrsa: ono što se dogodilo Kristu, događa se i nama koji Mu pripadamo. Njegovo uskrsnuće je zalog naše preobrazbe, ne samo jednom u budućnosti, nego već sada u životu koji živimo po vjeri. Uskrs nije samo povratak u život, nego preobrazba života. Krist ne ustaje iz groba onakav kakav je bio prije smrti. On dolazi preobražen, proslavljen. I to je ključno: Uskrs nije povratak u život prije smrti, nego početak novog života. Početak nečeg sasvim novog.

To novo ne zahvaća samo Krista. U Njemu, Bog najavljuje što želi učiniti s cijelim stvorenjem. Papa Franjo je u homiliji na Uskrs 2020. godine rekao: “Uskrs znači da Krist živi. Ne samo da je jednom uskrsnuo, nego živi sada, i korača s nama. U smrti nije nestalo sve, počelo je nešto novo” (Trg sv. Petra, 12. travnja 2020.).

Upravo to: uskrsnuće nije kraj priče, nego početak preobrazbe svega stvorenoga. Kristovo uskrsnuće je kao sjeme novog svijeta, novog života, posađeno u ovaj svijet. U Njemu, u Kristu Uskrslom, Bog najavljuje što želi učiniti s cijelim stvorenjem. Sveti Pavao govori da “sva stvorenja uzdišu i muče se u porođajnim bolima” (Rim 8,22), čekajući otkupljenje. A otkupljenje počinje s Kristovim uskrsnućem. To također znači da se Božji plan ne odnosi samo na našu dušu, nego i na tijelo, na povijest, na zemlju, na sva stvorenja, na svemir. Uskrsnuće Kristovo je kao sjeme novog svijeta zasijanog u ovaj svijet.

2. Suuskrsnuće s Kristom

Zato nas danas sveti Pavao u Poslanici Kološanima, čije smo riječi slušali u drugom čitanju, poziva: “Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu. Za onim gore težite, ne za zemaljskim!” (Kol 3,1-2).

Ove Pavlove riječi osobito odjekuju u kontekstu Jubilejske godine u kojoj se nalazimo, a koja nas podsjeća da smo pozvani biti “hodočasnici nade”. Težiti za onim gore ne znači bježati od svijeta, nego živjeti u svijetu s pogledom usmjerenim prema Bogu, prema dobru, prema onome što Duh Sveti nadahnjuje u našim srcima. Hodati kao hodočasnici nade znači slijediti put koji nije uvijek lak, ali je ispunjen smislom, jer nas vodi k punini života. To je svakodnevno usmjerenje prema onome što oplemenjuje, što gradi zajedništvo, što donosi mir i radost, i što nas sve više suobličuje Kristu. Drugim riječima, ako smo uistinu zahvaćeni Uskrsom, onda i naši pogledi, naši prioriteti, naši životi moraju biti drugačiji. Ne bježimo iz ovoga svijeta, ne skrivamo se u njemu i zatvaramo u sakristije, ali u njemu više ne živimo po starim zakonima tame i sebičnosti, samo tjelesnosti i propadljivosti. U nama se već vidi trag novoga.

A što znači „suuskrsnuti s Kristom“? To znači da je naše srce, naša volja i naš cijeli život već sada zahvaćen Njegovim uskrsnućem, da participiramo u njegovom novom životu. To nije samo obećanje za budućnost – to je stanje sadašnjosti. Sv. Pavao će u Poslanici Galaćanima za sebe reći: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene” (Gal 2, 20). To nije neko  mistično Pavlovo iskustvo, nego živa vjera u Krista Uskrsloga, njegovu ljubav u nama i naše otkupljenje. To je nova stvarnost koju je Bog po Kristu, svome ljubljenom Sinu, učinio za svu svoju djecu.

Po krštenju participiramo u smrti i uskrsnuću Kristovu, i mi smo prešli iz smrti u život. U duhovnom smislu, mi smo već prošli kroz Uskrs – sada nam preostaje naučiti živjeti iz te stvarnosti. Suuskrsnuti s Kristom znači imati novo mjerilo, novi pogled, novu osjetljivost, novi život. Gdje svijet vidi gubitak, od sada, u svjetlu Kristovog uskrsnuća, vjernik vidi priliku za vjernost. Gdje svijet vidi smrt, kršćanin zna da Bog tu može donijeti život.

Sv. Pavao tvrdi: “Ta umrijeste…” – što to znači? O kakvoj je tu smrti riječ, kad smo još živi? Ne govori o fizičkoj smrti, nego o duhovnom umiranju: umiranju starome čovjeku, sebičnosti, grijehu, navezanosti na ono prolazno, umiranju ispraznim zabavama ovoga svijeta. Umrijeti u tom smislu znači raskinuti s logikom svijeta koji se vrti oko samo vlastitog „ja“. To znači da smo se po krštenju i vjeri već odrekli onog života koji je živio bez Boga ili protiv Boga.

Umrli smo načinu postojanja koji je bio zatvoren u sebe – da bismo mogli primiti novi život u Kristu (usp. Gal 2,20). Zato više ne živimo mi, nego Krist živi u nama. Ova smrt staroga čovjeka u nama nije tragedija, nego, dapače, oslobođenje. Ona je uvjet da uskrsnuće zaista postane naše.

Priča mi ovih dana jedan student, iz male naše župe, da je jednom upitao svoju babu kako je ona uspjela u tako teškim okolnostima života. Kaže ona njemu: „Sinko moj, ti znaš kako mi je bilo teško. Dida ti je rano umra, a ja ostala s troje dice, sama. Tvoj ćaća najstariji. Tribalo je dicu prehranit, obuć, školovat. A plaća mala, zemlja škrta, a ja sama… Ja san ti se svaki dan Bogu molila. Nekad više, nekad manje, ali san svakog jutra najprije Isusu rekla: ‘Isuse, nemoj me ni danas ostaviti samu’. I nije, sinko moj. Nikad me nije napustija, niti me razočara. I tako san ti ja s Božjom pomoći dicu svoju na noge podigla, školovala i starost dočekala.“

U ovoj jednostavnoj vjernosti svakodnevici vidi se snaga uskrsloga Krista. Ne radi se o velikim riječima, nego o malim koracima vjere, u kojima smrt sebi otvara prostor životu u Bogu i s Bogom.

3. Skriveni život u Kristu

Braćo i sestre!

Sv. Pavao nam, nadalje, govori o ovoj Poslanici i kratkom ulomku iz današnje liturgije, da je naš život skriven s Kristom u Bogu (usp. Kol 3, 3). To nas podsjeća da kršćanska nada nije bijeg iz svijeta, nego duboko ukorijenjena vjera da Bog neće napustiti ono što je stvorio, nego da će sve stvoreno preobraziti. To znači da smo već sada primili novi život, da smo suuskrsli s Kristom, da je On, koji je Glava našeg mističnog Tijela, već u Bogu. Ovdje, u ovoj stvarnosti, već počinje novo stvaranje.

Zato Crkva nije samo zajednica koja čeka nebo, vječnost, život poslije smrti. Crkva je zajednica koja živi iz budućnosti – ali sada. Narod Božji – Crkva, u svom životu već nosi znakove tog uskrslog svijeta: u Euharistiji, sakramentima, u oproštenju, u ljubavi koja ne traži svoje, u solidarnosti sa siromašnima i potrebitima, u brizi za stvoreni svijet. Svaki čin dobrote, svaki čin milosrđa, svako zauzimanje za pravdu, za mir, za život – sve to ima smisla, jer Krist je uskrsnuo. Jer tama je već poražena, iako to još nije u potpunosti vidljivo.

Kršćanin ne zatvara oči pred patnjom, zlom i smrću. Ali mi gledamo sve to očima Uskrsa – znamo da to nije kraj, da to nema zadnju riječ. Zato naša nada nije naivna. Nije to prazna utjeha: „Bit će dobro“, “Sve će biti u redu”. Naša nada je ukorijenjena u stvarnom događaju: Krist, koji je ubijen, sada živi. I to nije samo Njegova pobjeda – to je početak pobjede koja zahvaća sve.

Pavao nas podsjeća: “Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu. Kada se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi” (Kol 3, 3-4). Ovo je srce naše nade: naš pravi život nije više ovdje podložan propadljivosti, nego skriven s Kristom – i tek će se u potpunosti očitovati kad On ponovno dođe, u susretu s Njime.

Da je naš život skriven s Kristom u Bogu znači da naše pravo postojanje, naš identitet, naša punina – više nisu određeni samo onim što se vidi, samo ovozemaljskim. Naš život nije sveden na uspjeh, status, zdravlje, ni na bol i neuspjehe. Naš život sada ima svoje uporište u Bogu, u Kristu, u uskrsnuću, u najjačoj snazi života. I to je istina koju svijet ne vidi, ali vjera prepoznaje i koja daje bogatstvo i smisao našem životu. To znači da već sada pripadamo budućnosti, iako nam svakodnevica još uvijek nosi križ. To je sigurnost koju nitko, ni grijeh, ni nevolja, ni tjeskoba, ni golotinja, ni glad, ni pogibao, ni mač, ni smrt… (usp. Rim 8, 35) ne može uzeti, oteti i uništiti – jer je skrivena u Bogu.

Život skriven s Kristom nije skrivanje od stvarnosti, nego duboka ukorijenjenost u Božju prisutnost. To je život koji ne traži slavu ovoga svijeta, nego vjernost Onome koji nas poznaje po imenu. To je život koji se ne temelji na prividima, nego na istini Uskrsa.

4. Poteškoće uskrsnog života i hrabrost vjere

Ali znamo, braćo i sestre, da nije lako uskladiti svoj život s tom novom snagom uskrsnuća. Suvremeni čovjek suočen je s brojnim zaprekama: duhovna površnost, ubrzani ritam života, stalna izloženost medijima koji promiču vrijednosti daleke Evanđelju, svijet koji nameće hedonizam kao ideal života, borba za uspjeh i samodostatnost koja ostavlja malo prostora za Boga. Osjećaj izgubljenosti, tjeskobe, pa i besmisla, često paralizira našu volju da živimo kao djeca svjetla, djeca uskrsnuća.

Tu su i dublje unutarnje zapreke: nepovjerenje prema Bogu, rana nevjere da nas On stvarno može promijeniti, pa i navika na vlastite grijehe. Uskrsna vjera traži hrabrost – da ostavimo ono staro i krenemo putem koji vodi prema gőre, prema Onome koji sjedi zdesna Bogu.

Kako to nadvladati? Kako Uskrs učiniti našom svakodnevnom stvarnosti? Kako uskrsnom snagom prožeti našu svakodnevicu? Prije svega – redovitom molitvom i življenjem sakramenata. Nije dovoljno samo za Božić i Uskrs ići na Misu. U sakramentima nas Krist dotiče i mijenja iznutra. A to je proces našeg duhovnog života koji ne smijemo zaustaviti i koji traje cijeli život.

Zatim, uskrsnom stvarnošću prožimamo život razmatranjem Božjih otajstava o Kristovom životu i njihovog značenja za nas.  Sv. Luka nam kaže za Blaženu Djevicu Mariju: „Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu“ ( Lk 2, 19). Potrebno je, dakle, događaje iz Isusovog života, uvijek iznova pohranjivati u srce i tu o njima prebirati – razmatrati.

Uvijek pijemo istu vodu, ali svaki put ona ima u nama drugi, novi učinak. I bez nje nam nema života. Tako je i s Božjom riječju. Potom, konkretnim odlukama koje vode k jednostavnijem, iskrenijem i nesebičnijem životu. Našem uskrsnom životu doprinosi traženje zajedništva s onima koji vjeruju – jer vjera se ne živi u osami. Ta udovi smo jednog Mističnog Tijela Kristova. I konačno – ustrajnošću. Nema uskrsnuća bez križa, ali svaka ustrajna vjernost Bogu već je sudjelovanje u novom životu.

Zato, braćo i sestre, slavimo Uskrs ne samo s pjesmom, boljim ručkom, slobodnim danom, zabavom, opuštanjem, putovanjem… nego sa životom. Ne samo s osjećajima, nego s djelima. Jer ako vjerujemo da je Krist uskrsnuo, onda ne možemo više živjeti kao da nije uskrsnuo. Ne možemo se miriti s nepravdom, s mržnjom, s laži, s očajem. Pozvani smo živjeti kao djeca Uskrsa, kao ljudi nove stvarnosti, ljudi novog života.

Braćo i sestre,

Uskrs je više od proslave jednog čuda. To je proglašenje početka obnove svega. To je Božji “Da” ovom svijetu – ali ne svijetu kakav jest, nego kakav može postati po Njegovoj milosti. I mi smo pozvani biti dio toga. Pozvani smo biti „radnici uskrsnuća“. Jer Krist nije samo uskrsnuo za nas. On je uskrsnuo s nama i za svijet.

5. Molitva za uskrsni dar

Neka uskrsli Krist, Gospodar života, pošalje svima nama snagu da ostanemo vjerni, hrabri i radosni u svjedočenju novoga života. Neka u našim srcima uskrsne mir, u našim domovima ljubav, a u našoj svakodnevici hrabrost za dobro. Molimo Gospodina da u svima nama živi svjetlo njegova Uskrsa – i da nikad ne klonemo – jer On je s nama, živ i prisutan, sada i u vijeke vjekova.

Amen.

Foto: I. Grbić